Prof.dr. Slavo Kukić : Ključ rješenja može biti samo u snažnom angažmanu američke administracije
Piše : Prof.dr. Slavo Kukić
Slažem li se, pitaše me prije koji dan novinarka ugledne svjetske agencije, s mišljenjima kako pozitivnu promjenu u bh. trendovima može izazvati samo međunarodna zajednica. Ne samo da jedino ona može, uzvratih, nego je promjena apostrofiranih trendova i odgovornost i obveza te iste zajednice.Zbog čega? U ovom mi momentu na pamet padaju barem dvije skupine razloga. Međunarodna je zajednica, prije svega, inicijator i organizator, ali i garant Daytonskog mirovnog sporazuma. A to, onda, znači i da je odgovorna za poslijeratno hlađenje i stabilizaciju bh. društva, ali i za probijanje evropskih trendova kao dominantnih na skali temeljnih vrijednosti.
Još važnije je, međutim, da je dio mirovnoga sporazuma i Aneks 4, Ustav BiH – i da su mu kreatori istinski centri svjetske moći iliti,kako im se voli tepati, međunarodne zajednice. Teško mi se oteti uvjerenju da je na njima bila i najveća odgovornost u vezi s tim kakav je ustav u konačnici u mirovni paket ukomponiran. Ne želim, potom, vjerovati kako je itko iz međunarodnih centara moći, involviran u pravljenje Ustava poslijeratne BiH, ciljano radio na tome da on bude sklepan na način kao što jeste. I da bude ključni krivac njezine poslijeratne dezintegracije. Ne želim.
Ali, on to stvarno jeste. Zašto? Dio razloga je, siguran sam, u tadašnjem uvjerenju da treba ponuditi bilo kakvo ustavno rješenje kako bi se zaustavio rat. A onda će već biti vremena da se u uska ustavna grla i intervenira. Dio razloga je, ne sumnjam, i u činjenici da tvorci Daytonskog ustava pripadaju sasvim drugom kulturnom i civilizacijskom miljeu u odnosu na ovaj bosansko-hercegovački. I da su daleko od filozofije življenja koja odlikuje ovaj prostor. Pa, ako je tako, logično je da ponude ustavno rješenje koje ovdje ima najmanje mogućnosti da bude lokomotiva društvenog razvoja, a puno više od toga rješenje koje je istinski kočničar funkcioniranja i države i društva.
Da je to točno u vezi s Ustavom se, ali i čitavim mirovnim paketom, može pronaći hrpa argumenata. Evo, međutim samo jednog – onog koji je, po mojem sudu, uvjerljiviji od svih ostalih. Rat u BiH je, naime, posljedica sukoba ekstremnih nacionalističkih političkih filozofija. Ako su svjetski centri moći odlučili zaustaviti međusobno, etnički obojeno ubijanje, logično je bilo da to učine na način koji jamči da do sličnog krvoprolića u budućnosti neće doći. A da bi takav scenarij uopće bio moguć, neophodna je pretpostavka eliminiranje filozofija rata i destrukcije iz bilo kakvih budućih planova zemlje. Ovdje se, nažalost, to nije dogodilo. Sasvim suprotno, kolovođe međusobnog ubijanja, progona i materijalnog uništavanja su dobili status s međunarodnom zajednicom ravnopravnihpartnera u pravljenju poslijeratne zajedničke države. A od njih je svatko iole normalan, budući svoje ratne ciljeve nisu uspjeli ostvariti, očekivati mogao jedino da borbu za te i takve ciljeve nastave i u izmijenjenim, tobož’ mirnodopskim uvjetima.
I to se, doista, i dogodilo. Sedamnaest godina nakon potpisivanja mirovnog sporazuma o promjenama s pozitivnim predznakom jedva da se i dade govoriti. I ne samo to. Sve ono, naime, što je postignuto zahvaliti treba vremenu najotvorenijeg angažmana institucija međunarodne zajednice u BiH. Čim je taj angažman izgubio svoja početna obilježja, nacionalističko divljanje političke klase je počelo dizati glavu. Danas, pak, i iz istih razloga, ono ima intenzitet kakav je postojao samo u neposrednoj prijeratnoj prošlosti – da se otvoreno negira BiH i kao država i kao društvo, da se međunarodni subjektivitet pripisuje u ratu osvojenim dijelovima zemlje, da se građani plaše mogućim planovima i akcijama onih drugih i sve u tom duhu.
To nažalost nije sve. U prvim poslijeratnim godinama, naime, u BiH su se dosta jasno mogla prepoznati dva velika društvena bloka – nacionalistički, blok ratnih kolovođa s istim, dakle ratnim ciljevima na jednoj, te patriotski, građanski, blok liberalno-evropskih političkih filozofija opredjeljenih za BiH kao evropsku državu i društvo. Ovaj drugi je, mora se priznati, čitavo vrijeme bio relativno slabiji, bez realnih mogućnosti da sam osvoji vlast i sam počme oblikovati obrise bh. budućnosti.
Takvom odnosu snaga se, dakako, zahvaliti imaju i neke druge metamorfoze. Ekstremni se nacionalizam, koji je nerijetko isprepleten elementima nacionalšovinizma, sve manje intenzivno počima doživljavati kao politička filozofija antihumanizma, a sve učestalije kao prirodno stanje stvari. U tim uvjetima, opet, od početne liberalno-evropske orijentacije odustaju i oni koji su slovili za njezine metafore. SNSD se, primjerice, posljednjih šest godina sasvim otvoreno deklarira kao politički zaštitnik samo jednog naroda. U posljednjih godinu dana elementi te vrste metamorfoze se, potom, sve češće daju prepoznati i kod SDP-a, zapravo najjače stranke socijaldemokratske provenijencije. U prilog tome, uostalom, dosta zorno svjedoči i novi vokabular – onaj kod talasanja na državnoj i federalnoj razini, ali još slikovitije onaj kod formiranja institucija zakonodavne i izvršne vlasti u Distriktu Brčko.
Sve u svemu, dakle, BiH ne posjeduje unutarnji potencijal za evropski iskorak. A to, onda, znači da pretpostavke za njega može osigurati jedino međunarodna zajednica. Kako? Najjednostavnije, da iskoristi realnu moć kojom raspolaže, da izvrši pritisak na bh. političku klasu, da je natjera na ustavne reforme kojima će se odblokirati kočnice iz Daytonskog ustava, da, u konačnici, u novim ustavnim rješenjima osigura instrumente koji isključuju mogućnost bilo kakvih sistemskih blokada i jamče promjene na fonu vrijednosti zajednice evropskih društava.
Kako, međutim, takvo što od međunarodne zajednice očekivati? Pretpostavka za takvu zajedničku orijentaciju je, to nije nikakva mudrost, koncenzus država članica Vijeća za implementaciju mira u BiH. A tog koncenzusa, ako se o njemu uopće i može govoriti, ima sve manje. I to stanje ni po čemu ne podsjeća na ono iz druge polovice devedesetih. Postoje, dakako, i razlozi za to. U to vrijeme, naime, zbog raspada Sovjetskog saveza, realna svjetska moć je bila koncentrirana u Washingtonu.
Danas, međutim, Rusija doživljava dosta prepoznatljivu revitalizaciju jedne od vodećih svjetskih sila. A to se, među inim, prepoznaje i u njezinim pokušajima vraćanja stare geopolitičke planetarne ravnoteže. BiH je, očito, poligom na kojem se ta vrsta ambicija dosta zorno zrcali. A onda, dakako, ne iznenađuje ni ono što se ovdje javlja kao posljedica – da Rusija ne djeluje kao faktor svjetski koordiniranog pritiska kako bi se zaliječile ratne rane i izgrađivala BiH kao buduća članica društva evropskih naroda, već sasvim suprotno – kao sila koja tim vrijednostima pretpostavlja vlastite strateške geopolitičke ciljeve i interese.
Treba li, prema tome, pogled upirati prema toj i takvoj međunarodnoj zajednici? Što se mene tiče – ne. A gdje je, onda, radi li se o svjetskim centrima moći, realno očekivati rješenje bh. rebusa? U institucijama EU? Ni slučajno. Ali, gdje? Ključ rješenja, po svemu, može biti samo u snažnom angažmanu američke administracije.
Jesu li posljednje posjete njezinih dužnosnika i znak da bi do toga moglo i doći? Ne znam. Želim vjerovati. Za sigurniji odgovor, međutim, još neko će vrijeme trebati sačekati. Jer, u međuvremenu će neophodno biti dešifrirati i neke druge poruke – onu slovačkog predsjednika primjerice. I raščistiti s dilemom je li diplomatski skandal, prilikom njegove posjete Banjaluci, proizvod neznanja ili ciljano odaslanog signala kako bi se ohrabrile ambicije i snage secesije? I, u slučaju ovog potonjeg, u ime koga i za čiji račun je odaslan?
Komentari