Kliker.info

Srbijanska antibosanska politika proizlazi iz političkih konstrukcija 19. stoljeća u kojem je Bosna posmatrana kao cilj ekspanzije i srbiziranja.Otada je Bosna pod srbijanskim udarom, krivotvorenjem i planiranim zločinima nad bošnjačkim stanovništvom.

Piše : Senadin Lavić (Kliker.info)

Iz tog djelatnog okvira, također, potiče onaj opsceni klovn ili skaredni homunculus koji idolopoklonički slijedi nacijsko ponižavanje ljudi na balkanskom prostoru koji misle, vjeruju ili govore drugačije. On je več okupirao cijelu kulturnu formu srpstva i militarizirao je spram Drugih! Potčinjen krivotvorini povijesti srpski narod je zarobljen u monstruoznu politiku velikosrpstva i velikosrbijanstva kao smisao postojanja.

U Bosni ga već jedno stoljeće i po odvajaju od vlastite domovine i korijena, predstavljajući mu naracije o srpstvu kao staroj povijesti koja se mora krvlju odvojiti od vlastitog bosanstva. Otkinuti od Bosne kao svoje domovine srpski građani današnje Bosne su apsolutni gubitnici u jednoj pervertiranoj povijesnoj situaciji, jer im se jedino nudi rat i mržnja prema drugima.

Miloševićev režim iz Srbije je organizirao i proveo genocid nad Bošnjacima u Bosni. Taj režim je 1990-ih pokrenuo negativne stereotipe o Bošnjacima i tako ih učinio predmetom mržnje nad kojim je “opravdano” izvršiti zločin. On do danas širi o Bosni negativne slike i onda se pojavljuje tvrdnja o “tempiranoj bombi”, to jeste sramna laž koja, između ostalog, skriva da je srbijanski režim poveo agresiju na Bosnu. Sasvim je jasno nakon haških sudskih procesa da pobunjenička skupina oko ratnog zločinca R. Karadžića ne bi mogla provesti u djelo zamisli SANU o stvaranju homogene srpske države. Milošević je preuzeo zadatak da napravi veliku Srbiju na račun drugih država i naroda koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji.

Današnja Srbija s Vučićem na čelu i njihovi sateliti i saradnici u bosanskom entitetu “rs” nastavljaju taj isti posao tako što genocid negiraju i slave. U tom paradoksu danas skončava sva Vučićeva srbijanska politika koja i dalje ne priznaje suverenitet Bosne. Bez Vučićevog srbijanskog režima danas ne bi se mogle nastaviti velikosrbijanske aspiracije na Bosnu. Maske boraca “za slobodu” u boju protiv dahija odavno su pale i vide se sva neljudska lica. Tu je Vučićev medijski režim identičan Miloševićevom militarnom režimu!

Na razini svakodnevne srbijanske kulture, na svadbama i veseljima, sasvim je uobičajeno da se veliča genocidni čin nad Bošnjacima i da se prijeti Bošnjacima Sandžaka. Ljudi okupljeni po salonima i salama za teferiče uopće ne protestiraju protiv takvih pjesama – oni igraju kolo uz pjesme zla kao da se radi o najnormalnijim tekstovima s humanističkim ili ljubavnim porukama. Posmatrano sa strane vidljivo je da je ta kultura inficirana razornim virusom mržnje prema svemu bosanskom, bošnjačkom i muslimanskom tako da nije u stanju da se sama izliječi od njega.

Bolest i kriza srbijanskog društva postala je opasna za sve koji su u dodiru s tim društvom. Srpski nacizam, o kojem je već jasno govorio R. Konstantinović, postao je metod i instrument vlasti, te se pokreće od režima do režima i drži u opticaju dok ne ostvari teritorijalne ili neke druge ciljeve. Iza njega na određenim regijama ne ostaje nesrpsko stanovništvo! Tako se radi tokom 19. i 20. stoljeća i danas se nastavlja na teritoriju Bosne.

Ozbiljna hirurgija političkog uma trebala bi osloboditi zombije opakog virusa. 
Bjesnilo je postalo vidljivo na svakom koraku. Ono je “njegovano” sistemski, politički, provincijalno, srbijanskom palankom isključenom iz svijeta i postavljenom u ahistorijske mitove ili beogradskom megalomanijom blještavog kičeraja folk-kulture. Pervertirani etnocentrizam ne priznaje Drugoga kao mogućnost postojanja ili susreta, razgovora i saradnje. Ne, ne priznaje ga uopće i smatra da je Drugi objekt koji se mora istrijebiti i uništiti. Zato ga mora asimilirati, posrbiti i potičiniti, a ako to ne ide onda ga opanjkati kao opasnost i destruirati u njegovom postojanju! Zato su Albanci, Bošnjaci, Crnogorci i Hrvati sa svojim specifičnim identitetim predmet velikosrbijanske i velikosrpske obrade, propagande i militarnog djelovanja. Pošto se ne mogu posrbiti i asimilirati, onda ih se mora relegirati iz prostora i vremena kroz neki monstruozni zločin. Najsramnije stranice su u tom cilju napisane od strane tzv. naučnika koji dokazuju laži i populističke tvrdnje. Takva nauka služi da se “srbiziraju” Vlasi, Cincari, Romi, Crnogorci, Bošnjaci, Bugari, Hrvati i svi drugi koji se nalaze na planiranim teritorijama “Velike Srbije”.

Milošević je opteretio srpski narod kriminalnom i zločinačkom politikom prema Bosni. Njegovu morbidnu hegemonijsku političku ideju slijede konzervativni duhovi, “intelektualci”, javni djelatnici, ljudi iz “kulture”, sveštenici, medijski manipulatori, obični seljaci koji po navici slijede zov srpstva, politikanati. U toj ideji uništavanja drugačijeg oni nalaze smisao vlastitog postojanja, jer je Drugo uvijek predstavljano i razumijevano kao opasnost, neprijatelj i zlo. U većini srpskih interpretacija povijesti uvijek je vidljiv model – mi i svijet! U kulturnom kodu preuzeta je matrica njegoševskog “trijebljenja” drugačijeg, odnosno totalnom uništenju svega što je drugačije. Ta kultura je isključiva, destruirajuća, autistična, nekomunikativna s Drugima i drugačijima. Ona tako jedan cijeli narod zavija u mitologiziranu oblandu srpstva kao nadvremene etno-religijske kategorije koja ništa i nikoga ne priznaje. Najodgovorniji za ovu pojavu su tzv. etno-intelektualci (povijesničari, pjesnici, romanopisci, reditelji, novinari…), sveštenici i crkvene ideologije, političari koji provode ove zamisli i pripadnici vojske i militarnih formacija.

Svako ko se suprotstavio velikosrpskoj političkoj i kulturnoj matrici napadnut je najrazornijim sredstvima medijskog linča ili praktičnog relegiranja, bez obzira ko god je bio. Miloševićev politički režim iz Beograda pokrenuo je užas stradanja ljudi na prostoru bivše Jugoslavije. Nikada se stvarno neće razotkriti svi oni monstrumi koji su potpirivali i demonstrirali zlo protiv Bosne 1990-ih. Oni nikada neće odgovarati za poticanje drugih ljudi na zločine i širenje neopravdane mržnje kao infekcije ljudskog uma. Ti “uljuđeni”, “gospodstveni” monstrumi iz projektnih kancelarija zla su najmonstruoznija društvena pojava u zadnjih dva stoljeća unutar srpskog naroda. Oni znaju, naravno, da je Milošević izgubio sve ratove, ali oni to neće objasniti srpskom narodu!

Genocid Srebrenica se slavi i priziva njegovo ponavljanje! Ne mora čovjek biti Bošnjak da razumije i osudi zločin nad Bošnjacima. Genocid nad jednim narodom nosi reprekusije za sve ljude svijeta, tiče se svih ljudi, svakog ljudskog bića. To nije pitanje samo Bošnjaka Srebrenice ili istočne Bosne i Podrinja, naprotiv, o tom nesretnom genocidu tek će morati misliti Srbi kao narod u čije je ime Miloševićev režim poveo destrukciju Bosne i stvanje velike Srbije. Jasno je da ovu temu srbijanska politika neće moći zaobići, ignorirati, potisnuti, negirati do vijeka… Ovo pitanje dolazi kao bumerang na srpstvo! Pjesme koje se danas pjevaju po kafanam i veseljima, u kojima se slavi genocid nad Bošnjacima i prijeti novim, pokazuju do koje je razine ludačka infekcija nacizmom došla, kako se bjesnilo širi i obuzima svakodnevlje ljudi u Srbiji ili dijelovima Bosne. Ali, nije moguće da se nenormalno i bolesno uspostavi kao definitivna forma kulture i tu treba tražiti i čekati srpsko samorazumijevanje!

Dakle, iznad svega na ovome svijetu stoji “vječna volja” srpskog naroda. U tom umišljaju i samoobmani, ta “volja” vlastitu vjeru zloupotrebljava za četnička orgijanja i nacističku ideologiju koja postaje dominantna politika srpstva u 20. stoljeću. Zato se čuje opasna fraza: “Srpski narod je stariji od svake države, od svakog ustava, od svake države-nacije, od svakog poretka…”. A iz toga slijedi da za taj narod ne važe nikakve države, ustavi, pravila, nacije koje nisu u njihovoj službi. Naravno, to ne smiju ponavljati u Austriji, Njemačkoj, SAD ili Engleskoj i Kanadi. Ali to tako “junački” ponavljaju u Bosni, Crnoj Gori, donedavno na Kosovu i Hrvatskoj…