hamburger-icon

Kliker.info

Prof.dr. Senadin Lavić : Bosanska nacija-država, političko bosanstvo i Bosna

Prof.dr. Senadin Lavić : Bosanska nacija-država, političko bosanstvo i Bosna

04 Marta
04:20 2019

Bosanstvo, predstavljanje naroda, etnopolitika. Suspektni mit o Bosni kao mostu ili ćupriji preko koje gaze kulture, religije, civilizacije, vojske, prognanici, trgovci, kao mjestu dodira razlika koje navodno ostavljaju katastrofalne posljedice po njezinu povijest – nije tačan u doslovonom smislu. On, prije svega, potpuno potiskuje bosanstvo koje povijesno postoji prije i povrh naracija o premoštavanju ili spajanju “različitih” svjetova, etnija, civilizacija. Bosna je povijesno starija od današnjih etnopolitika.

Piše : Prof.dr. Senadin Lavić (Kliker.info)

Bosanska paradigma podrazumijeva da u osnovu bosanstva stoji pluralna jezgra u kojoj se objedinjava multilateralni sadržaj sasvim neuhvatljiv za savremene etničko-nacionalističke naracije o homogenim “plemenima” od stoljeća sedmog. Taj mit je naivan u procesima globalizacije kada je svaka tačka planete postala most, dodir ili prožimanje kultura, jezika i naroda. Taj mit nam nameće predstavu da Bosna nema sebe, vlastitu povijesno-političku supstanciju u konstrukcijama razgraničavanja i da služi samo nečemu drugom izvan nje. Mitom o mostu Bosna se desupstancijalizira kao samosvojno povijesno biće s vlastitom političkom sadržinom.

Etnopolitika antibosanstva ogleda se u detaljnom poricanju identiteta Bosne i poricanju svega bosanskog – jezika, povijesti, kulture, teritorije, političke forme, naroda. Na taj način, potiskivanjem svega bosanskog, etnopolitika pravi prostor za sopstveno djelovanje u “nedefiniranoj” zemlji, pričinja se kao da ništa ne postoji osim reduciranja bosanstva na neku etničku akcidenciju kao jedinu bitnu povijesnu formu. Cijeli sadržaj 20. stoljeća u modelu antibosanske ideologije pokazuje se kao radikalno isključivanje bosanskog sadržaja iz Bosne i njezino pretvaranje u “tehnički” prostor nagodbe o razgraničenju dva izvanbosanska nacijska projekta koja su u vlastitom konstruiranju nacije došla do faze negiranja identiteta svega bosanskog. To je bio idejni osnov iskorjenjivanja bića Bosne i izvršenog zločina genocida. Taj proces nije slučajan i ne počinje 1990-ih godina jer je u sekvencama i sa istom monstruoznošću uništavanja drugog i drugačijeg proveden nad muslimanskim stanovništvom s istočne strane Drine u 19. stoljeću, te se na isti istrebljivački način nastavio tokom 20 stoljeća u Bosni. To nesumnjivo ukazuje na plan, projekt, zamisao, ideju. U tom zločinačkom procesu iskorjenjivanja bosanstva vrhuni nemoral laži i slavljenja zlodjela nad bosanskim bićem. U njemu nema pokajanja! Stoga se povijest bosanstva prikazuje kroz falsificirane sadržaje historiografije, književnih umišljaja koji negiraju logiku i obavija se velom ciljane propagande koja stvara neprekidni konflikt i mržnju. Dakle, Bosna se u svom identitetu i povijesnom postojanju krivotvoreći poriče.

O čemu mi, ustvari, govorimo kada govorimo o Bosni, o današnjoj državi Bosni i Hercegovini? Sa strane etnopolitike nameće se obmana da je Bosna “državna zajednica tri nacije”, da je to “unija tri etničke teritorije”, da je to “zajednica koju 1995. konstituiraju svojom voljom tri naroda”, da je to “nemoguća država”, da je to “podijeljena država”… Pravno-politički, dakle, realno Bosna je internacionalno priznata i suverena država. Ustav kaže da je Bosna i Hercegovina demokratska država. Ona je od 1992. godine postavljena u internacionalni poredak kao 177. članica Organizacije ujedinjenih nacija – ne naroda ili etničkih grupa i plemena. Time je jasno da ona pripada svjetskom poretku država-nacija što ne odgovara zlim namjerama susjednih nacionalističkih i hegemonijskih projekata. Ona u internacionalnim odnosima postoji kao jedna i jedinstvena državna činjenica, bez obzira na njezinu strukturu i sastav. Iznutra je pokušavaju razdjeliti na “etničke teritorije” ili predstaviti kao “uniju etničkih teritorija” te joj tako poništiti državni suverenitet. Ona se sastoji od građana i naroda koji su u javnopravnom odnosu prema svojoj državi. Proces identifikacije nacije s državom otvara nam prikrivene povijesne sadržaje koji su potiskivani u etničkom ekskluzivizmu bosanskih susjeda. Tada se pokazuje da Bosna ima svoj narod! Otkriva se da je narod Bosne pretvaran u nešto izvanbosansko i tako otkidan od svoje države koja mu je predstavljana kao puki krajolik ili geografska činjenica bez obzira što posjeduje dokumenovatan povijesno-politički identitet.

Konstitutentni sastojci Bosne. Konstituentni elementi Bosne su građani i narodi. To su sastojci od kojih se sastoji Bosna! Oni su državnopravna cjelina ravnopravnih ljudi,  bosanskohercegovački (bosanski) demos, odnosno “državni narod” ili državljanska nacija. Oni nisu etnička “nacija” – oni su državljanska nacija! Oni su to jer su povezani pravima i obavezama u javnopravni odnos s državom Bosnom i Hercegovinom. Zato se slobodno mogu imenovati kao bosanski narod. Bosanska nacija ili državni narod nije podređen ideologiziranim historijskim slikama mitskog etniciteta ili aktualnim dominirajućim nacijskim ideologijama, nije bitno da li odgovara mitovima o “pravim nacijama”, “zakašnjelim nacijama” i slično, nego “da li u javnopravnom odnosu postoji onaj kritični minimum uzajamnih prava i obaveza koji “konstitutivne” i “nekonstitutivni” narode i građane BiH povezuje u jedinstven državni narod, u naciju”.

Etnopolitika pokušava o narodu (people) govoriti kao o “konstitutivnom”, a to znači da se sva politika i život odvija kroz konsocijaciju koja je srce etnokratije. Tu se ne radi o ravnopravnosti naroda međusobno, prije je na djelu zahtjev da se uspostavi život jednih pored drugih kao odijeljenih etničkim, religijskim, povijesnim, jezičkim ili nekim drugim identitetnim elementima. U takvom modelu ili nacrtu ne može se misliti život u Bosni bez prenaglašenog “trojstva” etničkih grupa pored kojih se pojavljuju i Ostali, Drugi, Drugačiji (Others). To ne znači zanemarivanje postojanja tri etničke grupe s njihovim specifičnostima, ali je nedopustivo da se etnička dimenzija nametne državnoj (nacionalnoj) razini političkog kao presudna, primarna i jedino bitna u odnosu na funkcioniranje državog sistema. Kada se razmišlja o konstituentnim elementima (građanima i narodima) vidi se da biopolitika, etnopolitika, konsocijacija i nacionalizam ciljano insistiraju da je Ustav (Anex IV) moguće interpretirati samo u “etničko-religijskom” ključu. A to nije tačno i nije istina! Ustav kaže da se u državi Bosni i Hercegovini bosanskohercegovački ili bosanski narod (narod Bosne) sastoji od “naroda” i “građana”. Unutar bosanskog naroda (to jeste nacije) nalaze se Bošnjaci, Hrvati, Srbi, građani i Ostali (drugi). Po tome je Bosna nacija-država Bosanaca, odnosno, svih njezinih građana bez obzira na etničko ili religijsko određenje. To antibosanski nacionalizam želi prešutiti, sakriti, zanemariti i odbaciti. U tom sramnom poslu veliku odgovornost snose sve one političke organizacije koje se pojavljuju u ulozi izvršitelja izvanbosanskih hegemonijskih projekata. Etnopolitika pretvara etničke grupe (Bošnjake, Srbe Hrvate) u “suverene nacije” – to znači da etnopolitika ne poštuje državu Bosnu i Hercegovinu i njezino mjesto u svjetskom poretku nacija-država. Pravno-politički stvar stoji tako da su svi koji žive na teritoriji države Bosne i Hercegovine njezin narod, to jeste bosanska nacija – ali, etnopolitika to ne prihvata i onda obmanjuje da se cjelokupan život u Bosni mora uspostaviti samo prema etničkom modelu “tri sveta naroda” i predstavljanju etničkih grupa preko “legitimnih” predstavnika ili, drugim riječima, “pravih sinova” etnije. To znači, između ostalog, da etnopolitika ne priznaje državu Bosnu i Hercegovinu kao političku jedinicu ili dio svjetskog poretka nacija! Pretvarajući narode u “suverene nacije” negira se postojanje državne, državljanske, bosanskohercegovačke, bosanske nacije koja je internacionalno priznata.

U srži obmanjujuće etopolitike država se posmatra kao mehanički zbir “tri naroda” koji čine Uniju Bosne i Hercegovine! Stalno se govori o “tri reprezentacije”! Etnopolitika nas obmanjuje kada etničke grupe u internacionalno priznatoj državi pretvara u nacije. To nam kazuje da etnopolitika operira s kulturno-biološkim konceptom “nacije” i ne iskazuje državotvornu bosansku svijest. Etnopolitika nas prisiljava na nelogičnost da političke partije predstavljaju etničke grupe, da je predsjednik političke partije “legitimni” predstavnik entičke grupe, kao neki etnarh i da je konsocijacija – demokratija. Ta politika ne misli na proceduralni legitimitet pojedinih političara i zbog toga se pojavljuje sporna konstrukcija o “pravim” predstavnicima naroda ili “jedinim legitimnim” predstavnicima etničkih grupa. Etničke grupe se predstavljaju kao zasebne “izborne jedinice”, etnija se lažno predstavlja za demos. Po tome nakaradnom gledanju na izborima se natječu narodi, a ne političke partije. Ustvari, samo za vijeće naroda biraju se predstavnici naroda. Politika ili djelovanje političkih partija ne znači predstavljanje naroda ili etničkih grupa, nego djelovanje prema političkim programima i odgovorno donošenje odluka za sve članove društvene i državne cjeline.

Novi vokabular bosanstva. U pročišćenom vokabularu bosanstva treba razvrstati nekoliko područja koja se međusobno dodiruju. Potrebno je pojmovno razbistriti sljedeće: musliman je vjerska kategorija (pojam u religijskoj sferi kao pravoslavac, katolik, budista i drugo), Bošnjak, Srbin, Hrvat, Slovenac, Crnogorac, Makedonac ili Albanac su etničke oznake (pojmovi za narodna imena ili etničke grupe), a pojam Bosanac je politička kategorija – pojam označava građanina ili državljanina internacionalno priznate države Republike Bosne i Hercegovine kao 177. članice OUN, odnosno države Bosne i Hercegovine koja nastavlja kontinuitet poslije Daytona. Bosanci su, dakle, svi građani koji žive u Bosni i Hercegovini, odnosno Bosanac je građanin Bosne, on je politička kategorija i mjesto na kojem se etablira građanstvo. Nužno je poštovati činjenicu da se ne može bosanstvo pretvoriti u puku geografiju ili emotivni krajolik. Bosanstvo nije novo jugoslovenstvo ili supstitut za njega, niti je Bosna “Jugoslavija u malom”. To su klasične antibosanske podvale i zlonamjernosti kojima se krivotvore povijesne činjenice. Sasvim je transparentno da etnopolitika ne razumijeva naciju kao državljanstvo ili nacionalnost (nationality, Staatsangehörigkeit), to jeste pripadanje nekoj državi ili posjedovanje državljanstva neke države. Šta je ta građanska nacija? Građanska nacija (civic nation), u ovom sklopu, razumijeva se kao državom obuhvaćena cjelina ravnopravnih građana, državljana koji imaju prava i obaveze, objedinjenih “domoljubnom privrženošću” zajedničkom skupu vrijednosti i legalnih političkih praksi (Francuska, SAD); svi građani jedne države smatraju se istovremeno pripadnicima date nacije. Ovdje se pojmovi države i nacije mogu sinonimno koristiti da bi se njima označila identična froma i pojava. Zato se govori nacija-država (nation-state). Suprotno ovom gledištu jeste ono etnopolitike koje pod nacijom podmeće “etničko-religijsku” grupu. Neophodno je, dakle, upozoriti da je neadekvatno i apsolutno pogrešno upotrebljavati pojam nacija (bosanski državni narod) kao sinonim za etničko-religijsku grupu u Bosni. Danas to obmanjujuće nerazlikovanje stvara veliku pometnju u razgovoru i razumijevanju političkih procesa u državi. To se ima smatrati dijelom kontinuiranog nasilja nad svim bosanskim! Sva naša intelektualna svrha ogleda se, aposlutno, u borbi protiv nasilja bez obzira da li ga stvara militarna sila, cinizam podmuklih politika, nacionalistička isključivost, totalitarizam ili neznanje masa koje su upregnute od strane političkog egzibicionizma u neki oblik manipulacije i jezičke pometnje.

Etnopolitika polazi od ideje da su ljudi naslijedili “oznake” koje iskazuju vječne vrijednosti etničke grupe i te vrijednosti su iznad svih drugih. Ona hoće da kaže da su obilježja grupe, njezina kulturno-povijesna svojstva, definitivna i nepromjenljiva. Time se sugerira da ljudi ne biraju identitete i privrženosti (lojalnosti) prema nekom kulturnom obliku, te da etnička grupa definira pojedinačnog čovjeka do u detalj – on je samo moguć kao kulturno-biološki član etničke grupe ili puki dio sveodređujućeg kolektiva! Pojedinac je podređen etničkoj grupi i njezinim društveno-povijesnim vrijednostima. On posjeduje krucijalna obilježja etničke grupe: jezik, zajedničko porijeklo, religijska određenost, sjećanje na povijesne ličnosti i događaje, pripovijesti i  mitovi. Etno-religijska politika tvrdi da je postojanje i izgrađenost etničkog (i nacionalnog) identiteta prethodilo stvaranju države. Zato je iz tog “prethođenja” slijedilo govorenje o “nacionalnoj državi” kao etničkoj državi, a ne o “naciji-državi” kao državi građana ili državljana. U upućivanju na beznačajnost pojedinačnog slobodnog ljudskog bića ogleda se sva nemoralnost etnopolitike.

Antibosanska hegemonijska etnopolitika decenijam je pažljivo, ciljano i radikalno provodila politički projekt svođenja Bosne kao države i političkog subjekta na tri naroda i tri religije. Stalno je ponavljano da Bosna nema svoj narod, da je to država bez vlastitog naroda!? Sasvim  je postalo besmisleno pretvaranje Bosne u “krajolik”, u geografski beznačajnu činjenicu koja nema nacionalni ili državljanski potencijal. Sa strane je planski ta “teritorija” nacionalizirana i u pogledu bosanstva denacionalizirana. Iz toga je slijedila konstrukcija o etničkim teritorijama u Bosni na kojima se smještaju narodi sa svojim etničko-religijskim sadržajima koji nisu povezani  bosanstvom. Iz toga su, također, promicani zahtjevi za “dogovorima naroda” kao da ne postoje priznate države. Sva politika etnoteritorijalizacije cilja na podjelu bosanske državne teritorije prema zamislima velikodržavnih projekata. Nije slučajno, dakle, što etnopolitika ne dopušta da postoji bosanski državni narod, narod koji živi u Bosni ili bosanska nacija. Nametnuta zdravorazumska samorazumljivost o “konstituivnim narodima” vodi ka perverznom cilju da se pokaže da ne postoji narod Bosne, da ne postoji državljanski narod Bosne ili narod koji predstavlja Bosnu, nego da je Bosna mehanički zbir “tri različita naroda” koji je konstituiraju u tri odvojena geta, segregirane teritorije konsocijacije koje se slučajno povezuju u neku nekoherentnu i nekongruentnu uniju. Etnički čiste teritorije nastaju nasiljem i zločinima nad drugačijim i neidentičnim stanovništvom. U Bosni je pokrenut rat i agresija Miloševićevog i Tuđmanovog režima protiv Republike Bosne i Hercegovine da bi se napravile etnički čiste teritorije (etnoteritorije s kojih se progone pripadnici drugih etničkih grupa) na kojima će se teritorijalizirati i nacionalizirati “konstitutivni narodi”. Onda susjedne države vode brigu o “svome narodu” na tim teritorijama u Bosni preko “specijalnih veza” i potiču ga na pobunjeničke aktivnosti, konflikte, nered i onemogućavanje funkcioniranja bosanske države-nacije. Stoga se u hegemonijskoj predstavi za javnost neprestano govori o nefunkcionalnosti sistema ili o nemogućnosti normalnog djelovanja! Obećanje je da će ti narodi postati dijelovi velike nacije, “naše velike države” u kojoj će živjeti “svi naši”, a svi “Drugi” će biti “odstranjeni”,  stvara nacističku shizofreniju i pervertirani mentalitet.

Dvosmislenost vladanja “u ime naroda”. Etnopolitika nas obmanjuje da politička partija može i treba da predstavlja jedan cijeli narod. Ovo je najbezobraznija podvala u političkom životu. Predstavljanje naroda je, ustvari, najčešće pljačkanje državnih resursa u ime naroda. U tom predstavljanju pojavljuje se jedna odabrana grupa “čuvara narodnog interesa” koja raspolaže političkom moći u ime narodne volje. To je porodično zasnovana oligarhijska etnopolitička grupacija. Ona se, ustvari, služi ovom predrasudom samo za sakrivanje “iza naroda” u vođenju politike čime se oslobađa od odgovornosti svako onaj ko “u ime naroda” vodi odsudne bitke opstanka i uvećava vlastitu finansijsku moć. Rezultat etnopolitike na prostoru bivše jugoslovenske države govori da je došlo do društvenog raslojavanja i siromašenja velikog broja građana spram kojih se pojavljuju ratni profiteri i tajkuni kao nova dominantna klasa koja cijeli državni sistem prilagođava vlastitim “poslovnim potrebama” dok dojučerašnja radnička klasa biva bačena na ulicu iz preduzeća koja su privatizirana u spornim privatizacijskim procesima. Potpuno je vidljiv mali sloj vrlo bogatih i moćnih tajkuna s obavještajno-policijskom pozadinskom podrškom, s jedne strane, i masa unesrećenih i nezbirnutih ljudi koji su prisiljeni da se iseljavaju i traže nove uslove života, s druge strane. Svi kvalifikovani i obrazovani su odavno iselili u zapadne evropske zemlje ili na američki kontinent!  Obmanjujuća naracija o predstavljanju naroda kao etničkih grupa (kolektiva) potpuno urušava demokratiju i njezine prinicipe i realnu ravnopravnost svakog člana demosa bez obzira na bilo koje individualno svojstvo.

Etnopolitika sa svojim nacionalizmom planski krivotvori smisao demokratskih procedura, ustavnu materiju prilagođava vlastitim etničkim konstrukcijama i predstavlja se kao jedina  moguća politika u jednom pluralnom društvu. Etnopolitika predstavlja etničke grupe kao “suverene nacije” koje mogu neovisno od države Bosne i Hercegovine određivati o sudbini države. Njoj nipošto ne trebaju javnopravni standardi koji se vežu za demokratsku politiku. O tome vrlo precizno govori Edin Šarčević:

“ (…) politički govor u BiH iz dana u dan, uporno i bez ikakvih ograda, falsificira ustavnopravne propise i javnopravne standarde. Prateći izvještaji u medijima poprimaju obilježja kampanje koja nema nikakvog oslonca u pravnom sistemu BiH. Politička praksa u tom smislu prati logiku vlastitih konstrukta i uspostavlja institucije i nadležnosti koje su izvan ustavnog prava. Samo se na taj način može postaviti pitanje legitimnih predstavnika naroda i proširiti ga, izvan ustavnog prava, na državne organe koje ne biraju narodi. U svemu ima sistema: falsificiranjem javnopravnih odredaba etno-kulturne potrebe stavljaju se u funkciju vladavina u ime naroda. Ona obesmišljava bosanskohercegovačku naciju i cijeli pravni sistem odvaja od etičnosti prava. U konkretnim prilikama to se vidi iz nemogućnosti da se političke elite i za najočiglednije prekršaje dovedu pred sud. Prema tome, konstrukt hrvatske desnice o ”legitimnom Hrvatu” odlično je uputstvo za upotrebu političkog sistema BiH; ideal je ”odgovornost prema narodu”: ona oslobađa od svake odgovornosti. Ovdje se prije upotrebe ne smije promućkati, kako se ne bi oslobodila građanska priroda poretka i uspostavili egzaktni principi pravne odgovornosti političara.” (Sveske za javno pravo, broj 34, str. 2.)

Etnicizam, etnokratija, totalitarizam. Entiteti su u okviru države Bosne i Hercegovine. Oni nisu nacije-države i uopće nemaju status države. Oni su samo administrativne jedinice u sastavu države Bosne i Hercegovine. Oni stoga nemaju nikakva prava na referendum o samoopredjeljenju “naroda“ – o tome mogu odlučivati samo svi građani države BiH, to jeste bosanski državni narod ili bosanska nacija. Zato je sva antibosanska borba usmjerena na stvaranje srpskog i hrvatskog entiteta (etničke “republike”) na tlu države BiH koji bi anulirali bosanski državni narod i napravili mehaničku uniju etničkih grupa. U tu svrhu se podmeću falsificirane interpretacije pravno-političkog sadržaja Anexa IV (Ustav BiH). U tom poslu neskriveno učestvuju država Srbija i Hrvatska sa svojim nacionalističkim vladama i predstavnicima, te dijelovi bošnjačke etnopolitike.

Ustav (Anex IV) Bosne i Hercegovine pokriva i građanina i narod. Etnopolitika pravi falsifikat u interpretaciji i poništava građanina i bilo kakav govor o državljanskom narodu ili bosanskoj naciji kao javnopravnoj činjenici. Građanin je kao državljanin pripadnik nacije, jedan iz cjeline demos-a. On je u javnopravnom odnosu prava i obaveza unutar države. Etnicizam isključuje iz demosa sve one koji, naprimjer, nisu istog etničkog određenja ili religijske usmjerenosti. Etnicizam je, kao ideologija čiste vrste,  spekulativna vještina “brojanja krvnih zrnaca” i spornog vladanja “u ime naroda”. Zato je njegov oblik vlasti etnokratija! Valja imati u vidu da je gradnja etničkih identiteta povijesni proces i odvija se u različitim okolnostima od naroda do naroda. Nacija ne podliježe etničko-religijskoj matrici interpretacija i razumijevanja ako je za nju bitan javnopravni odnos građanina i države! Tada nije bitno privatno određenje i osjećanje građanina. Ne postoji pravi trenutak za naciju, ne postoji “zakašnjela nacija”, ne postoji “sintetička nacija”, ne postoji pravo kojim se nekom onemogućava da čuva svoju naciju, ne postoji “biološka” nacija…

Nacije nisu organsko-biološke grupe ljudi. J. Habermas u knjizi Eseji o Evropi prezentira konstruktivističku teoriju nacije i kolektivnog identiteta uopće te kaže: “ (…) kolektivni identiteti se u većini slučajeva stvaraju, a ne nalaze”. Oni su rezultat rada književnika, historičara, sveštenika, političkih propagatora i drugih konstruktora identiteta. Građani Bosne i Hercegovine, nažalost, zarobljenici su etnopolitike ili etničko-religijskog predstavljanja. Unutar takvog stanja stvari, ljudi se u svom političkom bitku mogu pojaviti samo kao etnički oblici (Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Albanci…) i apriori pristati na zadatu poziciju. Oni su oguglali na vlastito zatočeništvo u kvazi-političkom, u etnokratiji, u nacionalizmu, u etnocentrizmu, u etnomaniji… Zlonamjerni glasovi moći i pozicija vlasti uvjeravaju populus da im je to “političko stanje” najbolje od svih mogućih. Zarobljenici etnopolitike pretvoreni su u zombije, u okviru jednog bezvremenog postojanja kojem ne treba nikakvo znanje, iskustvo, promjena, drugo. Ta samodovoljnost je vrhunac političke praznine u kojoj vlada totalitarizam i autoritarna svijest. Osnov etnopolitike je simulakrum eugeničke sreće – u getu su svi isti! To nije država, naprotiv, to je etno-polis! U takvom etno-polisu politika direktno kontrolira sudsku vlast.

Podijeli

Jedan komentar

  1. asdsa
    asdsa 07 Marta, 11:44

    asdsa

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku