hamburger-icon

Kliker.info

Prof.dr. Nerzuk Ćurak : Glavni resurs moći u našem društvu je glupost!

Prof.dr. Nerzuk Ćurak : Glavni resurs moći u našem društvu je glupost!

Februar 04
06:28 2018

Nedavno je u izdanju „Buybooka“ izašla nova knjiga dr. Nerzuka Ćurka, profesora sarajevskog Fakulteta političkih nauka, novinara, publiciste, pod naslovom „Od Erosa do Polemosa“.

U knjizi su sabrani intervjui koje je ovaj izvrsni intelektualac u posljednjih petnaest godina dao medijima u zemlji, regionu, širom Evrope. Pitamo ga zato na početku razgovora zašto baš intervjui, zašto je odlučio objaviti ono što je već objavljeno.

 „Od Erosa do Polemosa“ – kako je zemlja sustavno uništavana

– Zato što sam procijenio da to ima punog smisla. Kada sam vršio jednu naknadnu analizu naprosto intervjua koje sam dao u tih 15 godina, shvatio sam da bi vrijedilo to objaviti kao knjigu. Više je razloga za to. Prvi je jedno odsustvo historijske svijesti u našoj zajednici, pri čemu se brzo zaboravlja, ne vodi se računa o nekim, rekao bih, punktnim političkim, kulturnim tačkama povijesti. U naknadnim interpretacijama i tumačenjima neki događaji dobiju sasvim drugačiji smisao, ovisno ko je u datom trenutku politički najsnažniji.

Kad se vratite na sadržaj, pitanja, teme o kojima ste govorili, jeste li umorni od ponavljanja istog? Jer, sve je gotovo isto kao i prije 15 godina.

– E, pa to vječito ponavljanje je jedan od razloga zašto sam objavio ove intervjue.

Jeste li htjeli, objavljujući ono što ste već rekli, da nam poručite – eto, vidite da sam vam govorio…

– Ja sam javni intelektualac, pokušavam da odgovorno radim svoj posao i htio sam da prezentiram svoju intelektualnu platformu bez ikakvog skrivanja. Ni slova nisam izmijenio. Šta sam govorio 2003., to sam i sada objavio, da ljudi vide kakve smo turbulencije prošli, kakvog smo neugodnog reisa imali, kakve smo imali političare, kako je zemlja sustavno uništavana, kako je prokleti Dejton iscrpio intelektualne potencijale zemlje, uništio najvrednije ljude. Ovo se čita kao politički triler. Možete vidjeti u kojem pravcu je sve otišlo. Možete vidjeti je li moglo otići i u drugom pravcu da smo imali kompetentnije donosioce odluka.

Knjiga nosi zanimljiv naslov „Od Erosa do Polemosa”, pa bih je mogla prevesti kao – krv, znoj i suze na Vaš način.

– Prvi razlog za taj naslov je moja posveta novinarstvu. Dugo sam bio novinar i urednik i htio sam tim naslovom, u kome je sadržana ideja razgovora, kao fundamentalnog komunikacijskog sredstva novinarstva, da odam počast ideji razgovora.

Je li to jalov posao, istrajavati na ideji razgovora?

– Ne! Ja smatram da je upravo razgovor, dijalog, razmjena argumenata, ono što zajednicu vodi naprijed. Eros je, kako je to još Platon definirao, filozofski nagon za pronalaženje ideja, smisla i vječna želja za posjedovanjem dobra. Eros je također vrsta prisnosti, povišenog smisla između ljudi koji razgovaraju. Polemos je polemika, razgovor, rat riječima. Naslov zato suštinski korespondira sa sadržajem knjige. Moji su intervjui neka vrsta eseja u dijaloškoj formi i mogu bez ikakve zadrške izdržati probu vremena.

Jeste li se, čitajući intervjue, podsjetili stvari koje ste zaboravili, a trebali smo pamtiti?

– Mene je u objavljivanju knjige motiviralo nešto što me vodi kroz život – vjerujem da bi nama svima bilo bolje kad bi svaki čovjek odgovorno radio svoj posao. Vidim da sam se trudio u tome i da sam pokušao da na osnovu svog autonomnog mišljenja, obrazovanja, umnosti, intelektualnog angažmana, pomognem koliko se može ovoj zajednici da izađe iz ove stravične kvadrature kruga. Nažalost, i ova knjiga potvrđuje da je naš ključni problem propast znanja, trijumf gluposti. Iznenadit ćete se, ali tvrdim da je glavni resurs moći u ovom društvu glupost. Ovdje se vlada glupošću. To je ono što mene najviše uznemirava.

Živimo u zemlji gdje je nenormalnost postala normalnost

Znači li to da smo i mi kojima vladaju također glupi?! 

– Pa, glupo je tako reći, ali nevjerovatno je koliko je znanje postalo irelevantno.

Kažete da je knjiga „Od Erosa do Polemosa“ ozbiljan politički triler, knjiga o agoniji BiH, malog Balkana, velikih nacionalizama. Puno velikih riječi za tako mali prostor.

– Jedan drugi relativno mali prostor u globalnom kontekstu je Skandinavija. Ali, za Skandinaviju ne možemo reći mali prostor velikih nacionalizama. Iako, dio je Evrope, koji je imao intenzivnu i snažnu historiju. Nažalost, iako smo mi mali, svakog dana, mnogo godina svjedočimo da su nacionalizam, nasilje, agonijska parohijalno militaristička kultura uzrok našeg neuspjeha. Jedna vrsta užasavajuće dominacije muške gluposti! Mislim tu na tendenciju sirove sile koja vlada i koja u potpunosti perpertuira, banalizira i relativizira znanje.

Da skratimo, Frojd bi ovdje imao puno posla!

– Da, jer živimo u zemlji gdje je nenormalnost postala normalnost. Tako je nacionalizam nenormalna normalnost. Mi smo uvučeni u mrežu pojmova koji su toliko nenormalni da bismo ih trebali baciti na smetljište povijesti. A oni ne samo da nisu nenormalni nego su najnormalniji registar naše svakodnevice. Upravo bi jedna psihoanalitička interpretacija, politička psihologija bila možda jedna od najboljih metoda da bi se razumjelo u šta smo to mi upali. I ne možemo da izađemo iz toga. Ljudima je potpuno normalno da živimo partikularni svijet, da se ljudi potvrđuju samo kroz kolektivne identitete, da vladajućim oligarhijama nije stalo do čovjeka uopće, nego do apstraktnih nacija. Sve što je nenormalno u ovoj je zemlji normalno! I dok mi to ne promijenimo, agonija će trajati.

Kad smo, kako i zašto pristali na tu nenormalnu normalnost?

– Rat je učinio svoje i proizveo nove nekompetentne upravljačke „elite”. Sramota je to zvati elitama! Devastirano je obrazovanje, akademija, na univerzitetu imate toliko ljudi koji ni na koji način ne zaslužuju da budu univerzitetski radnici, jer im je upravo rat, ideološka poslušnost, mreža ličnih veza, omogućio da prodru u akademsku zajednicu. Sve su to instrumenti devastacije jednog društva. Onda je uslijedilo poraće, a ovo naše traje 25 godina. Imajući u vidu strukturu države, bojim se da će to postratno vrijeme trajati još ovoliko. Kad se referirate na rat, to znači da ste u tom stanju nenormalne normalnosti.

To znači da nama ne trebaju vanjski neprijatelji, jer imamo i proizvodimo naše, domaće.

– Nažalost, mi sebi moramo priznati da su snage međunarodne zajednice, one koje se još bore da se očuva ovaj stakleni, porozni suverenitet BiH, a da su snage dezintegracije najintenzivnije prisutne u samoj zemlji i kod okolnih zemalja, koje nikako da odustanu od svojih pseudoimperijalnih ambicija prema BiH.

 Zašto je Nijaz Duraković govorio da će se Bosna kupati u krvi

Zašto se nikada ne odustaje od BiH? Zašto je Bosna stalna meta?

– Zanimljivo je to… recimo prostorna imaginacija BiH u geopolitičkoj kulturi srpskog nacionalizma se ne mijenja. Naprosto ne možete unutar tog intelektualnog nacionalizma u Srbiji da shvatite kako toliko dugo može trajati opsesija jednom zemljom, kao da je njihova pokrajina, njihovo vlasništvo. Naravno, sve to je krešendo dobilo kroz ove bolesne, patološke interpretacije da su i Srbija i Hrvatska Dejtonom pozvane da garantiraju BiH. Zamislite, garantiraju zemlju u čijem su rastakanju učestvovale.

Nažalost, BiH je uvijek bila zemlja defanzivne političke kulture, statične političke kulture i kao objekt bila izložena različitim ambicijama. Meni se sad pojavljuje kao problem kako da s protokom vremena se to sve manje primjećuje, da se taj kvaziimperijalizam sve više uvažava, podrazumijeva. Unutrašnji akteri u BiH, čak i oni koji su se nekad tome protivili, sad se tome ni ne suprotstavljaju. Došli smo u fazu da svako opiranje pokušaju vlasništva nad BiH se proglašava bošnjačkim nacionalizmom i unitarizmom. To je strašno!

Građanima se zabranjuje da imaju bilo kakav oslonac koji se može smatrati bosanskohercegovačkim ako ne uključuje da priznaš sve političke zahtjeve Zagreba, Beograda i njihovih epigona. U tom smislu BiH je u vrlo teškom stanju. Ja bih rekao da se i u nacionalističkoj Srbiji i u nacionalističkoj Hrvatskoj radi o provincijalnim geopolitičkim kulturama koje žele da glume velike sile. Što se tiče bošnjačke dominirajuće politike – nema sumnje da je u pitanju istinsko nerazumijevanje Bosne i Hercegovine, njene ontologije, historije, kulture. To se moglo i očekivati budući da je vladajuća bošnjačka politika generirana iz ambijenta čiji ključni sadržaj nije BiH nego religija.

To nije opravdanje i bošnjačka je politika trebala/morala odrasti, razviti se, napredovati, unaprijediti za sve ove godine!

– Nesreća je naša da su u ratu protiv BiH njene sile odbrane u velikoj mjeri uključivale politiku koja uopće nije baštinila razumijevanje BiH. To je vrsta paradoksa. Teško je imati političku viziju ako niste politički format koji može pretpostaviti ključne silnice svjetske historije. Naravno, vjerovanje da je moguće izgraditi BiH koja će poništiti rezultate nasilja, vjera u takvu BiH je bila minimalna. Od toga se odustalo. A šta da se nije odustalo? Onda bi, vrlo moguće, u jednom momentu, ta ideja bila osnažena. Teško je graditi građansku političku zajednicu ako formirate nacionalne stranke. Ako se formira SDA, kao nacionalna stranka političkog naroda, pa se ta politika poziva na građansku državu, to je contradictio in adjecto (nesklad u određivanju pojma). Vjerovati da je moguća građanska BiH nakon što su formirane tri dominirajuće nacionalne stranke je vjerovanje u svijet u kojem nema nikakve uzročnosti.

Ali to je demokratija?

– Tu dolazimo do centralnog pitanja. Da li je demokratija važnija od izbjegavanja nasilja? Moje je uvjerenje da je krucijalna politička greška u BiH što je krajem 80-ih godina Ustavni sud de facto dozvolio formiranje stranaka na nacionalnom osnovu. Sjećam se da je Nijaz Duraković, kad se to desilo, govorio da će se zbog toga Bosna kupati u krvi.

Naravno da ima naučnika koji će tvrditi da bi se i bez toga nasilje desilo. Moguće, ali nemaju argument za to. A ja imam argument jer to nismo uradili. Bila bi drugačija organizacija političkog života i konfrontacija ne bi bila početak i kraj svega. Sjetite se samo koliko je građana glasalo na referendumu za nezavisnu BiH, koliko ih je bilo operirano od nacionalističkih koncepata.

Vi, dakle, vjerujete da je sve moglo biti i drugačije, otići u drugom smjeru?

– Čim ste odobrili izbore u kojima imamo nacionalne stranke, naravno da će one dominirati u zemlji s deficitom demokratske kulture, koja je izlazila iz jednopartijskog sistema. Ljudi su bili ljuti na taj režim. A tek sad vidimo kako je ta BiH socijalistička bila Periklovo doba za ove. Još gore za ove vlasti je činjenica da ja kažem da je to bilo Periklovo doba, a to je bio jednopartijski sistem. Nacionalizam je dubinski neprijatelj BiH.

Postoje politike koje su spremne, ako ne mogu biti ostvarene, izazvati nasilje

Mnogi će reći da je bivši režim kriv što je došlo do eksplozije nasilja.

– Ja opet tvrdim suprotno. Da su bh. komunisti znali koja je mjera prisustva nacionalnog u društvu, da ne bi došlo do eksplozije. Uobičajeni način života je bio da se vodi računa o konstitutivnosti, pluralnosti. To je bio način života od kojeg se nije pravila normativna fama koja se sada pravi i vodi u radikalno bezakonje. Situacija je alarmantna, samo smo mi pod pritiskom terora praznine i gluposti i ljudi ne shvataju ozbiljno alarmirajuće znakove. Mi ne možemo odbaciti kao nebitnu činjenicu da postoje politike koje su spremne, ako ne mogu biti ostvarene, izazvati nasilje.

Ljudi to potcjenjuju. Da će neka politika koja ne priznaje nikakav kompromis ići ka vrsti unutrašnje anarhije koja će obesmisliti i ovo malo države što se ima. O tome se mora voditi računa. Griješe oni koji misle da je izlaz u novoj eksploziji nasilja. Proklinjem i prezirem svakoga ko poziva na nasilje. Pozivam građane da učine sve da se nasilje ne dogodi. Samo tako možemo napraviti uzorno, razumno društvo.

Čini se da vjerujemo nekako da smo zakočeni u močvari, zarobljeni Dejtonom. Mislim da i Vi nekako promjenu Dejtona vidite kao ključ promjena.

– U geopolitičkom smislu mi smo u teškoj poziciji. Došli smo u fazu, 23 godine nakon Dejtona, da neka izvanjska promjena tog sporazuma, imajući u vidu globalni kontekst, uopće ne bi morala upućivati na bolju zajednicu. U svijetu imamo snažan trijumf desnih retrogradnih snaga. Ne možemo biti uvjereni da bi takav ambijent mogao proizvesti bolju političku konstituciju zemlje. Ova struktura ništa ne valja. Zato bi najbolje bilo vršiti evolutivne promjene dejtonske strukture unutrašnjim konsenzusom. To je naprosto diktat života. Međutim, u našim uvjetima etnonacionalne oligarhije su zaustavile život. Život toliko zahtijeva promjenu jedne okoštale strukture. Suočeni smo s diktaturom političkog naloga, da su apstraktne ideje važnije od svakodnevnog života. To je diktatura nestvarnog i ona vlada Bosnom i Hercegovinom.

Šta ste Vi, profesore, zbog otvorenih, iskrenih, kritičkih, neovisnih stavova dobili, a šta izgubili?

– Imate ljude kojima je važno materijalno, drugima je važno duhovno, imate ljude koji zaista smatraju da je važno odgovorno raditi svoj posao. Ja smatram da je proizvodnja mišljenja važna, da je unutar ovih plemenskih društava važno imati kritičke mislioce, one koji su autonomni, obrazovani, umni i javno angažirani. Nije loše imati ih, makar ih zvali dvorskim ludama. To su ljudi koji su i ne htijući mijenjali svijet. Historija je puna autsajdera koji su nas obogatili. S njihovih ramena motrimo novi svijet. Ničiji posao ne treba ni precijeniti ni potcijeniti. Ja samo sanjam BiH u kojoj će snaga argumenata biti iznad argumenata snage.

Budimo nerealni, tražimo nemoguće!

Ponekad se čini da je poziv građanima da se „urazume“ u ovakvoj strukturi kakvu živimo gotovo besmislen. 

– Ne mislim tako! Ovog će ljeta biti 50 godina od znamenite studentske pobune. Glavno geslo demonstracija je bilo: „Budimo nerealni, tražimo moguće”. Bosna je okovana ovom dejtonskom strukturom i korumpiranim oligarhijama i građani su pozvani da materijaliziraju ideju – budimo nerealni, tražimo nemoguće. Zar je nemoguće tražiti da kompetencija bude glavna kad je u pitanju javni posao? Zar je nemoguće stvoriti uvjete da na konkursima budu izabrani najbolji? Zar je nemoguće proizvesti javne firme u kojima stranke neće imati utjecaja? Pa, nemoguće je ako se unaprijed s tim slažemo. Nama je potrebno veliko građansko obrazovanje gdje ćemo ljude uvjeravati u snagu njihovog individualiteta, u snagu njihovog djelovanja, pobune. Vjerujem u obrazovanje, zaboravili smo da čitamo, važne su nam besmislene stvari.

Logika politike je da se ništa ne mijenja

Nekako smo i mi počeli sami sebe podrazumijevati, tražiti alibi za sve, optužujući političare da nam to nisu omogućili. Riječ je o našoj inertnosti, koja onda daje političarima dozvolu da vladaju nama kao nemuštom masom.

– Riječ je o epohalnoj inertnosti od Otomanskog carstva do danas. Zato ja toliko insistiram na emancipaciji građanina, stvaranju opće kulture po kojoj ljudi vjeruju u svoje snage. Političari koriste nepovjerenje građana u same sebe. Kad imate jednu podaničku kulturu, u kojoj ljudi kritizirajući političare traže alibi za svoje nedjelovanje, oni proizvode ambijent u kojem političari misle da su Bogom dani, nedodirljivi i mjera svih stvari. Kad stvorimo društvenu energiju u kojoj će, volim često isticati, profesori, ljekari, inžinjeri, pravnici, novinari… biti puno važniji od političara, e, onda ćemo naprosto biti na višoj skali društvenog razvoja. Logika politike je da se ništa ne mijenja. Političare ne interesiraju promjene.

Djeca Dejtona su zanimljiva

U studenskim klupama, pred Vama je dejtonska generacija, oni privode studij kraju. Kakva je to generacija?

– Djeca Dejtona su zanimljiva. Hodam po cijeloj zemlji, držim puno radionica o izgradnji mira, povjerenja, rješavanju konflikta. Upoznao sam mlade ljude od Nevesinja do Krajine. Kad bi samo ovdje postojala volja da se konstituira pravna zajednica, bez obzira na podjele, imajući u vidu našu historiju, način života, ta djeca Dejtona bi mogla imati silan interes da upoznaju drugog.

Oni nemaju naše iskustvo življenja, oni žive u društvu u kojem je za njih podrazumijevajuća norma da ima Federacija i RS. Mladi ljudi su po definiciji radoznali i u tom smislu želja za upoznavanjem je nešto što je teško suspregnuti. Mada ove konzervativne etnoreligijske strukture žele to suspregnuti. Ali, ja vjerujem, kad obrazovanje ne bi bilo pod snažnom ideološkom presijom, da bi moglo zaraziti mlade ljude da krenu u obnovu autentičnog bh. pluralnog društva. Naučili su nove tehnike, upoznali vrijednosti koje mogu komparirati, treba im omogućiti da što više putuju. To su elementi nade. Problem je, nažalost, što su donosioci odluka koji imaju veze s mladim ljudima skroz protiv toga, oni su anahroni, pobornici zatvorenog društva. Dominirajuće strukture u politici su ljudi koji dolaze iz ambijenta parohijalne zatvorenosti, a ne solidarnosti otvorenosti.

Senka Kurt (Avaz)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *