hamburger-icon

Kliker.info

Prof.dr. Ivo Komšić : Novi život u planini između Vareša i Olova

Prof.dr. Ivo Komšić : Novi život u planini između Vareša i Olova

August 18
07:44 2019

U subotu, 10. augusta, u vareškom selu Očevija, održana je četvrta po redu, neobična manifestacija pod imenom Pekijada. Radi se o takmičenju u pečenju ispod sača, odnosno peke, kako to u Očeviji zovu, u kome se ekipe natječu u pripremanju najboljeg, najukusnijeg pečenja.

Piše : Ivo Komšić (Analiziraj.ba)

Žiri koji daje ocjene sigurno je u najnezavidnijem položaju jer su pečenja toliko slična da se uopće ne zna temeljem čega donosi odluku. Sva pečenja su gotovo ista, razlike su neprimjetne i za najveće sladokusce. Međutim, nitko od sudionika se ne buni na donesenu odluku, nema prigovora jer je pobjednik nebitan.

Ovdje se radi o nečem drugom. Ovo malo selo u podnožju planine Zvijezde, na putu od Vareša do Olova, poznato je po svojim majdanima, kovačijama u kojima se na isti način kuje već 800 godina. Osnovna pogonska snaga je voda, kuje se bez električne energije i ostalih industrijskih pomagala. Voda pokreće sve: čekić, mijeh za raspirivanje vatre, pomoćne alatke. Pored vode, jedina snaga koja se još koristi je ljudska – snaga ruku. U rukama je također jedina vještina koja se primjenjuje.

Od alata do suvenira

U Očeviji se danas kuju poljoprivredne alatke, peke, razni metalni predmeti za kućnu upotrebu, te suveniri, kao i prije 800 godina. Nekada su u Očeviji kovala 64 majdana, danas samo tri – Jozeljića, Vijačkića i Gogića. Broj predratnih stanovnika je s oko 400 pao na pedesetak. Ali to Očevcima ne smeta, to ne umanjuje njihov kovački entuzijazam i ljubav prema zavičaju. Ako ne mogu vratiti sve svoje komšije u zavičaj, iz koga su otišli ne svojom voljom u našem zadnjem ratu, mogu dovesti preko 1000 ljudi na svoju manifestaciju. Ne pokazuju oni samo svoju zanatsku umješnost, nego prije svega gostoprimstvo, toplinu i otvorenost prema drugima. Već četvrtu godinu ugoste u okviru svoje manifestacije ljude iz cijele regije. Ove godine su došle 24 ekipe, iz Srbije tri, iz Hrvatske osam, iz cijele BiH 13. Ove godine iz Slovenije nije bilo nikoga, ali su ranijih godina dolazili i obećali doći iduće godine. Najavili su im se i Česi, tako da se ova manifestacija širi na srednju Evropu, što im je cilj.

Jedno malo planinsko selo u srcu Bosne, jedan značajan zanat, najznačajniji do pojave industrije, tako živi. Kada se nakon ovoga rata pomislilo da je sve ugašeno i otpravljeno u prošlost, Očevci raspušuju svoje vatre, svoja ognjišta i čuvaju svoje običaje. Bosna u Očeviji nadživljuje svoju povijest. Selo nije umiralo prirodno, spontano, emigracijom; umiralo je u ratu, silom, kao i mnoga druga.

Rijetko koje selo u BiH predstavlja bosansku paradigmu kao Očevija, kako svojom prošlošću tako i sadašnjošću.

Tko je uopće čuo za Očeviju? Što o Očeviji znaju oni koji su još 1990. godine preuzeli na sebe brigu o bosanskim Hrvatima, o njihovoj državi i njihovim zavičajima? Što o Očeviji znaju u Hrvatskoj jer je ta „briga“ protegnuta otuda, do posljednjeg bosanskog sela? Odgovorni za to sigurno nikada nisu čuli za Očeviju.

Kada je u međunarodnim pregovorima o BiH predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman, nudio srednju Bosnu Aliji Izetbegoviću, tj. kada ju je smještao u najavljenu „muslimansku državu“ u okviru podjele BiH, kao da se radi o njegovoj babovini, rečeno mu je da je katolička i hrvatska ravan u BiH postavljena na tri tačke, kroz cijelu bosansku povijest, i da su te tačke Kreševo, Fojnica i Vareš, odnosno Kraljeva Sutjeska (Očevija je dio toga područja). On nije imao pojma o tome, ili nije htio da ima, što je gore. On je potpuno podcjenjivao bosanska samostanska središta oko kojih se narod zavrtao i opstajao. On je sebi uzeo za pravo trgovati s tim krajevima, istrgnuti ih iz njihove povijesti. Bio je iznenađen upozorenjem jer nije navikao na prigovore, ali nije promijenio stav. U njegovom pregovaračkom timu bio je i tadašnji hrvatski ambasador u Bruxellesu, grof Janko Vranicani Dobrinović. On se nije nikada neposredno uplitao u pregovore, ali u pauzi pregovora prišao mi je i tiho rekao, da drugi ne čuju, kako trebam istrajati na svome stavu jer se BiH ne smije dijeliti. Nisam mnogo znao o njemu i bio sam iznenađen da netko u Tuđmanovom timu tako misli. Poslije sam provjerio i utvrdio da je grof naše gore list, da su Dobrinovići porijeklom iz Dobretića, s vlašićkog platoa. To je stara bosanska plemićka loza kod čijih se potomaka nisu pogasili osjećaji za zavičajem.

Povijesni trokut

Očevija je dio tog bosanskog povijesnog trokuta, značajna ne samo po svojim starinama i načinu života već i po „starinama“ koje na starom bosanskom jeziku znače „povijest“. Jedan veliki i značajni franjevac, Filip Lastrić, ispisao je davne 1758. godine rukopis koji će poslije objaviti pod naslovom „Pregled starina Bosanske provincije“. To je kratka povijest Provincije Bosne Srebrene, na čelu koje je fra Filip bio, a pisana je sa svrhom da se nakon ukidanja Provincije 1757. godine ponovno „uzdigne i obnovi“ Provincija Bosne Srebrene (24. studenog 1758. godine, odlukom Klementa pape VIII).

Ali, tko zna danas i u Bosni, a kamoli u Hrvatskoj, izuzev franjevaca i drugih crkvenih ljudi, da je fra Filip Lastrić bio iz Očevije i da se potpisivao kao Očevac. Bio je kustos Kustodije Bosne Srebrene, poslije i provincijal kada je ona uzdignuta u Provinciju, živio u najteža vremena za bosanske katolike nakon provale Eugena Savojskog u Bosnu. To je vrijeme kada se narod bosanski-katolički gotovo potpuno iselio iz Bosne bojeći se odmazde. I tada su okolnosti bile ratne. Bosna je ostala sa oko 20% svoga katoličkog stanovništva i sa dvadesetak fratara, sa svega tri samostana koja su djelovala temeljem Athname – u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Fra Filip Očevacse u Rimu izborio sa svojim „Starinama“ za opstojnost svoje Provincije, za njenu bosansku samostalnost i dostojanstvo svoga naroda. Bosna je svoju samostalnost uvijek čuvala i u samostalnosti Provincije Bosne Srebrene.

Danas se opstojnost Bosne i njen narod brane u Očeviji, i u svim očevijama širom BiH. Ali, tko još zna gdje je to? Tko još zna i hoće da zna za Očevce, kovače i njihove srednjovjekovne majdane? Njihovu manifestaciju, koja je imala cilj pokazati njihovo kovačko umijeće i način života više nego kulinarsku vještinu, nisu pratili mediji. Oni su posvećeni „velikim“ manifestacijama i godišnjicama, posebno onim ratnim koje svjedoče o porazima i egzodusima. Oni prate državne i političke prvake, njihove sastanke i dogovore koji građane ove zemlje više straše nego što im ulijevaju povjerenje i nadu. Oni ne prate prvake u kovanju i u pripremanju pečenja ispod peke u nekom zabitom bosanskom selu, kojima je stvarni cilj pokazati vrijednost i upotrebljivost kovačkog proizvoda, a ne jela. Taj proizvod je stvarno sjećanje na tradiciju koja traje 800 godina. To je i za predsjednika Hrvatske bilo nevažno, nikada nije čuo za Očeviju i katolike Hrvate koji tamo žive. Žrtvovao ih je u svojoj političkoj trgovini koju je zvao „humano preseljenje“. (Kao „historičar“ trebao je znati da ni Eugen Savojski za bosanske katolike nije bio junak bez obzira na monumente koji su mu posvećeni u njegovoj carevini).

Danas ih žrtvuje njihova država kojoj su ostali vjerni. Nitko ništa ne čini za taj kraj. UNESCO ih je stavio pod zaštitu jer je to jedino srednjovjekovno zanatstvo koje radi i živi od toga rada. Današnji majdani nisu muzeji, već kovačke radnje. Takvih radnji ima u Evropi, ali su sve muzejske postavke, za pokazivanje i sjećanje. Očevski majdani žive, samo se ne zna do kada. Sigurno je samo to da će ostati dio tradicije vareškog kraja za koju interes imaju još samo etnolozi. Prisustvo na Pekijadi Marija Katića, etnologa sa Sveučilišta iz Zadra, i Matije Dronjića, iz Etnološkog muzeja u Zagrebu, to svjedoči. Ovi mladi istraživači su svjesni da je ova starina jedino preživjela ovdje, u Očeviji, i da živi svoj stari život. Država je očevijske majdane proglasila spomenicima materijalne kulture, i to je sve što je učinila. Oni ne dobivaju podsticaje, nemaju olakšica. U taj kraj se ne ulaže. Put od Očevije do Olova je makadamski. Kažu, ko jednom prođe tim putem, nikada više ne prolazi. Očevijska oaza je usamljena. Godišnje živi dva-tri dana, koliko traje Pekijada. Svi su te dane jedno, nitko nikoga ne pita koje je vjere ili nacije, odakle je došao i koju je zastavu izvjesio iznad svoje peke.

Podijeli