Kliker.info

Po julijanskome kalendaru, u nedjelju 24. travnja 2022., bio je Uskrs, blagdan kojim su toga dana pravoslavni vjernici – ne svi – slavili uskrsnuće od mrtvih Isusa Nazarećanina koji je umro na križu, potom pokopan u priručnu/iznajmljenu grobnicu i – po kršćanskome vjerovanju – treći dan uskrsnuo.

U nauku svih kršćanskih crkava, bez obzira na datum proslave, uskrsnuće je najvažniji dio. Uskrsnuće je temelj njihove vjere, iako za nju nemaju čvrstih dokaza. Međutim, da nema vjerovanja u uskrsnuće od mrtvih, ne bi bilo ni kršćanstva kao religije, barem ne u ovom i ovakvom obliku.

Piše : Ivan Markešić

Ovdje i sada nećemo se baviti dokazivanjem niti osporavanjem, je li Isus Nazarećanin uistinu uskrsnuo ili nije. I to iz jednoga sasvim razumljivog razloga: uskrsnuće od mrtvih spada od pamtivijeka u područje vjere, u područje religije, mita, bajke, pripovijedanja koje ide ”s koljena na koljeno”, a time, dakle, i u područje na kojem su nastale i mnoge religije, i one davnašnje, drevne, i one novonastale, koje se najednom pojave i potom ubrzo nestanu.

Uz to, vjerovanje u uskrsnuće mrtvih nije isključivo i samo kršćanski izum kojim su kršćani željeli ”osporiti” shvaćanja onih koji su smatrali – i koji i danas smatraju – da smrću prestaje svaki oblik života, da nakon smrti nema ništa, da nakon smrti postoji samo Ništavilo.

Želja za životom, za njegovim nastavkom čak i nakon fizičke smrti, kao i strah od Ništavila do kojeg bi došlo nakon nastupanja fizičke smrti, ponukali su mnoge, pa tako i kršćane, da prihvate ”sagu” o uskrsnuću od mrtvih kao jedan od više mogućih i smisleno prihvatljivih načina rješavanja još uvijek nerazjašnjene nepoznanice zvane smrt.

A ”smrt je velika”, kaže veliki austrijski književnik Rainer Maria Rilke (1875.-1926.) i time neobjašnjiva i nesavladiva.

Naime, kršćani, kao i pripadnici mnogih drugih religija, ne vjeruju, ne mogu se pomiriti s činjenicom da njihovom fizičkom smrću prestaje zauvijek i njihov ovozemaljski život. Ljudi – kazano običnim jezikom – žele živjeti vječno, oni ne žele umrijeti i time prestati postojati.

Jedan od načina održanja ideje o vječnome životu jest i vjerovanje u uskrsnuće od mrtvih, iako sve do danas nema uopće živih svjedoka koji bi potvrdili zamisao, ideju, da je uskrsnuo netko tko je bio mrtav, da je bio mrtav i oživio.

O tome postoje, kako rekoh, samo mitovi, vjerovanja, kao, na primjer, ono kršćansko vjerovanje, da bi se nešto tako moglo dogoditi, makar i u nekoj dalekoj budućnosti.

No upravo to kršćansko vjerovanje u uskrsnuće mrtvih, kao i vjerovanje mnogih drevnih, ali i modernih naroda, potvrđuju jednu drugu i k tome nepobitnu činjenicu – potvrđuju postojanje smrti nakon koje uopće nema više života.

Tako grubo izrečena, ali životno istinita rečenica mnogima se neće svidjeti. Ni meni se ne sviđa. Ne prihvaćam je kao istinitu i ostvarivu, ali me svakodnevna zbilja uvjerava da je tako.

Baveći se sociologijom umiranja i smrti, a posebno njihovim društvenim značenjem, mogao bih zaključiti da smrću drugih neće nestati pojedinačna čovjekova nadanja i vjerovanja da on kao osoba, kao ljudsko biće – unatoč smrti koja mu je stalno ”za vratom” – neće, kako mu mnogi nagovješćuju, zauvijek nestati u prahu i pepelu koje će netko, bez obzira na masivnost obiteljskih ili osobnih grobnica i grobova, prekopavati, premještati, spaljivati, mljeti, bacati u smeće ili uzimati kao primjerke za utvrđivanje starosti ili ”nacionalnog” DNK, da će ljudsko meso ionako, nakon određenog vremena, poslužiti drugim živim bićima – crvima i gusjenicama – da nastave živjeti.

A to znači da će život ići dalje unatoč smrti koja ga vremenski i prostorno omeđuje.

Svi oni koji su bili u smrtnoj pogibelji, posebno oni koji su trenutno na bojištu ili u rovovima, pa čak i oni koji su kod kuće na smrtnoj postelji, nadali su se i nadaju se još uvijek da unatoč svemu neće umrijeti, da će ozdraviti, da će i dalje nastaviti živjeti.

Oni, svejedno kojega vjerozakona bili, ne mogu sebe zamisliti u mrtvačkome lijesu, iako ga, kao u posmrtnoj pripomoći, izrađuju za druge. Čak ni oni koji su tražili da budu eutanizirani.

Bio sam već nekoliko puta u takvim pogibeljnim prilikama. Prije malo zahtjevnijih operativnih zahvata razmišljao sam o životu nakon operacije, ali ne nakon smrti. Naime, ni u jednom času nisam ni pomislio da se neću probuditi iz kome. Uistinu, nije me bilo strah.

Dan uoči odlaska na operaciju raka debeloga crijeva prije tri godine, pa potom prije pola godine na operaciju tumora mozga pisao sam kolumne za Večernjak, odnosno za portal Autograf.

Mirno sam – prije odlaska u operacijsku salu – uvijek lijepo zaspao. Bio sam sretan da sam prije toga uspio ispuniti svoju preuzetu obvezu. A, sutradan – jer sam nakon operacije bio u komi – pokušavao sam rekonstruirati prošlonoćna zbivanja.

I, mogu vam nešto reći što će vas iznenaditi: dok sam bio u komi, u nesvijesti, bilo mi je lijepo, jako lijepo; nisam osjećao ni bol ni patnju ni strah. Sve to – i bol i patnja i strah – nastupili su nakon buđenja iz kome.

Nemam još tog iskustva, ali pretpostavljam da se tako nešto događa i onima koji umru – da i oni nakon smrti ostaju bez boli, bez patnje i straha.

Ovo je moja osobna priča. Mnogi će me zbog nje proglasiti nevjernikom, heretikom, bezbožnikom. Prihvaćam takve ocjene. I nisu daleko od istine. Moj susret s Ništavilom, makar bio i u vidu kome, nije bio bolan, ali moje buđenje u život bilo je bolno. I teško. I s trajnim posljedicama. U oba slučaja.

Susrećući potom u bolnici liječnike, medicinske sestre (kojima uz članove obitelji dugujem najveću zahvalnost za svu brigu i skrb) i druge pacijente, saznadoh da svi žive u uvjerenju da, iako su bolesni, ipak neće umrijeti, da neće prestati živjeti.

Ne znam, kako je kod vas, ali ja se tih dana, ali ni kasnije u sličnoj prigodi, nisam bojao smrti kao takve, kao činjenice. Jednostavno zato jer nisam vjerovao da unatoč zloćudnim bolestima mogu umrijeti, da mogu ne postojati, iako sam doživio da se, kako rekoh, ne sjećam da sam – dok sam bio u komi – bio živ.

Bio sam uvjeren da se takvo nešto meni neće dogoditi, da neću umrijeti, iako ovih dana gledam da više nema onih dragih i manje dragih ljudi koje sam poznavao, pozdravljao, koji su bili živi. A za koje su mi rekli da su umrli.

***

Iako je vrijeme Uskrsa, vratimo se nakratko ratu.

Naime, mnogi nakon sadašnjih i ne tako davnih iskustava rata, razaranja, ubijanja, silovanja, progona, protjerivanja, postavljaju temeljno pitanje, čije je sve to djelo? Komu je ono potrebno? Koja je svrha nasilnog prekida života ljudi? Koja je svrha ljudske patnje uopće? I, ima li Svevišnji s tim ikakve veze?

Stoga iz svega toga proizlaze i pitanja: ako, dakle, Svevišnji postoji, ako je – uz to – još i svemoćan, zašto sve to dopušta? Zašto mu je potrebna ljudska patnja? Uživa li u njoj?

Dalje, ako Svevišnji sve to dopušta i ako tu patnju ne može spriječiti, onda nije svemoćan! A, ako je pak svemoćan, a ništa ne poduzima, onda on nije dobročinitelj nego zločinitelj.

Nakon svega, dolazi ono ključno pitanje: kako, dakle, opravdati takvoga Svevišnjeg? Nije li on, Svevišnji, samo ‘nako?

Vijesti koje ovih dana slušamo i gledamo potvrđuju da Svevišnji – kad je riječ o njemu kao dobročinitelju – ne postoji. Možda postoji u zamislima agresora, pobjednika. Međutim, u zamislima žrtava Svevišnji kao dobročinitelj ne postoji. Nije ga briga za patnje i stradanja nedužnih.

Svevišnji kao dobročinitelj postoji jedino u obliku uspješne osvete, u obliku iskupljenja za osobno pretrpljenu patnju i stradanje. Inače, žrtve ga pamte kao zlotvora koji dopušta, legalizira i legitimira ljudsku patnju i stradanje.

Zadaća je kršćana da mijenjaju tu i takvu percepciju kršćanske vjere.

***

Ovih dana, moj prijatelj Emil Karamatić, hrvatski književnik i novinar Radija Bosne i Hercegovine (BHR1), ispriča mi jednu zgodu s početka 1990-ih.

Dolazi on tako s ratišta u kuću svoje ostarjele babe Vide u Čapljini koja je, iako u godinama, bila u glavi ”bistra”. Pristavlja ona na šporetu vodu za kavu, priča Emil. U ruci drži očenaše koje ne ispušta iz ruku. I neprestano ponavlja molitvu: ”Bože, molim te za mlade Srbe da se vrate svojim kućama i svojoj djeci.”

Emil je prekinu i upita: ”Baba, bona, dobro što moliš za mene i ‘naše’, ali kako možeš moliti za naše neprijatelje. Evo, ja se upravo vratio s ratišta, još mi je glava na ramenu i ne znam kad ću poginuti, a ti se moliš za srpske momke da se vrate svojim kućama.”

A, ona mi, gledajući me u oči, iako nepismena, nije znala ni čitati ni pisati, reče: ”Sinko moj, ako se mladi Srbi vrate svojim kućama živi i zdravi i vi ćete se vratiti, ostat ćete na životu. Ako se oni ne vrate, ne zna tvoja baba ‘oće li te ikada više vidjeti.”

Kad sam potom razgovarao sa svojim jaranom Emilom o njegovoj babi Vidi i njezinim molitvama koje su mirisale na besmrtnost, na uskrsnuće nade u život, on mi reče, onako iz duše:

”Svi pisci ovoga svijeta, sva djela o kojima sam promišljao, sva moja vjera u Boga ‘pali su u vodu’ pred riječima moje babe Vide. Tim svojim riječima otvorila mi je sva vrata moga života koja nitko prije nje nije ni odškrinuo, a kamoli otvorio. I danas često pomislim, koliki grijeh činim kada za babu Vidu kažem da je nepismena.”