hamburger-icon

Kliker.info

Prof.dr. Dženana Husremović : Nekvalitetno obrazovanje je najskuplje!

Prof.dr. Dženana Husremović : Nekvalitetno obrazovanje je najskuplje!

08 Decembra
07:16 2019

Dženana Husremović, profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ona je  i članica radne grupe za izradu Izvještaja PISA 2018. Dženana u velikom intervjuu za BUKU govori o rezultatima PISA testova, obrazovanju u BiH, našim greškama, ali i mogućnostima kako da unaprijedimo znanje učenika.

Profesorice Husremović, koji je Vaš prvi utisak nakon objavljivanja rezultata PISA testova za BiH?

Čekali smo dugo da učestvujemo u PISI, pa sam više razmišljala o tom čekanju u stilu „Dajte ljudi da vidimo gdje smo i šta smo, pa kom opanci kom obojci“. Zapadoše nas obojci, ali valjda nećemo više čekati..Rezultati su očekivani, bilo je već dovoljno indicija kroz druga istraživanja da neće biti dobri tako da vjerujem da se niko misleći u ovo državi nije puno iznenadio.

Šta nam ovi rezultati govore, u čemu griješimo kada je obrazovanje u pitanju?

Ovi rezultati su indikatori niza problema u obrazovanju, ali dopustite mi da krenem od početka. Početak svega su vrijednosti – uvjerenja o tome što je važno, važnije i najvažnije. Vrijednosti su sidro koje nas čuva, ona su u osnovi ciljeva koje postavljamo i utiču na odluke koje donosimo – za sebe, za druge, za društvo. One nas vode u izborima i procjenama aktivnosti, politika, ljudi i događaja, oni su naši standardi za prosudbu. Iako svi imamo svoje individualne vrijednosti, grupe / društva imaju svoje kolektivne vrijednosti. Te vrijednosti vidite u svakoj aktivnosti, pa između ostalog i u budžetima (na što smo spremni potrošiti pare). Ako je vama žao dati pare za internacionalno istraživanje ili za visoko kvalitetan kontinuirani profesionalni razvoj nastavnika sa praćenjem i evaluacijom uticaja, a nemate nikakav problem da istom sumom novca podržite kupovinu nekoliko automobila, onda je jasno da vam je više stalo do moći i prestiža, nego do obrazovanja. I tako godinama, decenijama…Svako društvo, zajednica, ekonomija, razmišlja o sistemu zajedničkih vrijednosti koje želi da inkorporira u obrazovanje kako bi ih učenici razumjeli, internalizirali, promovirali i živjeli. VRIJEDNOSTI ČINE DIO KOMPETENCIJA, ONI SU OBRAZOVNI ISHODI.

Na primjer, ako društvo kaže „Nama je znanje vrijednost na vrhu hijerarhije“ onda čini sve da ciljeve obrazovanja definira tako da promovira znanje, a učenici kroz obrazovni sistem usvoje ideju da je znanje moć, da žive život tako da cijene znanje i žele da uče, njihov lični ciljevi usmjereni su prema sticanju znanja…Prema svemu što vidimo, vrijednosti koje čine Dobro Društvo (kreativnost, jednakost, socijalna pravda, odgovornost…) davno su izgubile bitku sa trenutno najvažnijim vrijednostima – sigurnost (održanje socijalnog poretka, osjećaja pripadnosti nacionalnoj grupi, reciprocitet usluga), tradicija (poštivanja tradicije, prihvatanje vlastite „sudbine“ u tradicionalnom poretku) i konformizam (poslušnost, poštivanje starijih). Ako i ima vrijednosti univerzalizma i benevolencije, onda su one partikularizirane i priznaju se samo vlastitoj grupi (pročitati „Čemu (ne)učimo djecu“). Sve se ovo preslikalo na to u što smo mi ulagali energiju – u parcijaliziranje upravljanja obrazovanjem, borbu za jezik, vjeru, nacionalnu istoriju i geografiju, a odbijanja vanjskih objektivnih mjerenja u ključnim životnim vještinama. Nama je godinama važnije na kojem jeziku učenici pohađaju nastavu nego da li su naučili razlikovati šta je činjenica, a što mišljenje, mogu li kontrastirati dvije informacije i mogu li sklopiti smislen vlastiti sud – da li mogu kritički misliti.

Sve ostalo došlo je kao posljedica – eksterne mature na nivou administrativnih jedinica nerelevantnih za usporedbu, niska ulaganja u inicijalno obrazovanje nastavnika, osmišljavanje inicijalnog obrazovanja nastavnika na nivou katedri, niska ulaganja u profesionalni razvoj nastavnika, bez praćenja, bez evaluacija, promjene na osnovu odokativnih procjena što bi se trebalo raditi i opet odokativnih procjena koliko su promjene donijele poboljšanja.

Obrazovanje je ogledalo društva. Naše ogledalo, u kojem smo kao zla maćeha iz bajke vidjeli sebe kao ljepoticu, je puklo, isfragmentiralo se, usitnilo se i mi nismo bili u stanju sagledati cjelovitu sliku. PISA nam ponudila novo ogledalo. Čitavo i realno. Mi nemamo pravo da ga odbacimo zato što nam se ne sviđa na odraz, ne smijemo zbog djece i zbog naše budućnosti.

Na koji način se te greške mogu ispraviti? Da li je moguće nešto uraditi u kraćem vremenskom periodu imajući u vidu da su i same greške koje činimo višedecenijske?

Očekivanje brzih poboljšanja je projektna filozofija. Obrazovanje NIJE projekat i neka niko ne očekuje brza rješenja. Obrazovanje nije tvornica i skladište, pa da o njemu razmišljate koliko je jabuka ušlo, a koliko soka izašlo. Obrazovanje je cjeloživotni kompleksni proces u kojem su svi elementi međuzavisni i svaki element mora biti strateški osmišljen, finansijski podržan, taktički istrajno i uporno provođen sa svim akterima koji autentično prihvataju zajedničke ciljeve i djeluju zajedno da bi ih postigli.

Obrazovanje je dugoročan proces.

Prva i osnovna stvar je shvatiti da današnja djeca trebaju za koju godinu postati zaposlenici u ekonomiji BiH. Oni će preuzeti ekonomiju i društvo (mada nije baš da im nešto posebno ostavljamo). A kakvu to mi ekonomiju hoćemo? Kakve ćemo zaposlenike trebati? Kreativne, fleksibilne, kritičke mislioce, ili funkcionalno nepismene, što ne mogu razumjeti malo složenije uputstvo za mašinu? Je li mislite da ćete im moći objasniti da ne znaju raditi posao? Je li mislite da će onda oni moći miijenjati obrazovni sistem?

Dakle, nama je navaliti i raditi na čitalačkoj pismenosti. Djecu predškolskog uzrasta, posebno djecu iz nižeg socio-ekonomskog statusa, obuhvatiti ranim odgojem i obrazovanjem kako bi gradili predčitalačke vještine. Podaci iz PISA istraživanja 2012. godine pokazali su da u OECD zemljama djeca koja su bila obuhvaćena ranim odgojem i obrazovanjem postigla su rezultate na PISI za jednu godinu više u odnosu na svoje vršnjake. Ozbiljno fokusiranje na djecu do pete godine života, posebno na one iz nepovoljnijeg socio-ekonomskog položaja, postavlja temelje postignuća kasnije u školi, fakultetu i karijeri. Da li znate da je, prema podacima APOSO, naš trenutni obuhvat u vrtićima oko 12% i to su većinom djeca u urbanim sredinama sa dva zaposlena roditelja? I to vam pokazuje naše vrijednosti – vidimo vrtić kao mjesto za čuvanje djece.

Dalje, razvoj čitalačke pismenosti mjeriti na kraju trećeg razreda. Djeci koja zaostaju u čitanju obezbijediti dodatne resurse (dodatne časove, instrukcije za roditelje,…).

Odmah pokrenuti izradu programa za profesionalni razvoj nastavnika. Iskoristiti već pripremljene standarde zanimanja za nastavnike kako bi programi obuke bili usmjereni na ishode. Uložiti sredstva u praćenje efekata tih programa.

Za matematiku i prirodoslovlje početi od vrtića raditi na razvoju vještina znanstvenog mišljenja kroz uviđanje veze matematike i stvarnog života, uzroka i posljedica, jednostavnih eksperimenata…

Koliko sutra se može početi sa organizacijom dodatne podrške u učenju za učenike iz nižih socio-ekonomskih slojeva (koji vidno zaostaju za svojim vršnjacima iz viših socio-ekonomskih slojeva).

Za učenike srednjih stručnih škola (posebno trogodišnjih škola) obezbijediti resurse kako bi se povećali njihovi kapaciteti u čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti. Praćenje trendova u rezultatima PISE između 2000. i 2009. pokazala su da se većina poboljšanja desila zbog značajnog poboljšanja rezultata učenika koji su imali niska postignuća.

Revidirati nastavne planove i programe kako bi bili usmjereni na ishode. BEZ JASNOG CILJA NE MOŽE BITI NI JASNOG PUTA. Bez jasnih ishoda, ne može biti na usmjerenog nastavnog procesa.

Dati dovoljno autonomije nastavniku da može postići ishode bez pritiska kažnjavanja.

Kratkoročno (naravno ako se naše vlasti smiluju), reformom kurikuluma, definiranjem jasnih ishoda i ciljeva, formiranjem koalicija svih uključenih u obrazovanje i zainteresiranih za poboljšanje koje će onda definisati ostvarive zadatke i prihvatiti ih se kao pit bulovi, možemo krenuti ka boljim rezultatima.

Kao veliki problem izdvojilo se nekritičko promišljanje mladih, kako uopšte raditi na razvijanju kritičkog mišljenja imajući u vidu da je takav način promišljanja na našem prostoru veoma problematičan, jer kad se kaže kritika kod nas se odmah pretpostavlja da je riječ o nečemu negativnom? Uglavnom se od učenika traži reproduktivno znanje, to je ono „učenje napamet“, a rezultati PISA testova posljedica su takvog usvanjanja znanja. Kako to u korijenju mijenjati, jer ono što danas naučimo napamet za nekoliko dana zaboravimo, jednostavno je teško da se tako usvojeno znanje može duže zadržati?

Hajde da vidimo jedan zadatak iz prirodoslovne pismenosti iz PISA 2015, kako bi svima bilo jasnije šta je to što je kritičko mišljenje. Ovaj zadatak je javno dostupan. Važno je da znamo da se bazičnom funkcionalnom pismenošću smatra ono dijete koje može da uradi zadatke na tzv. nivou 2.

Zadatak ispod je nivo 1a, a od učenika se traži da identificira jednostavno istraživačko pitanje kada se varira samo jedna varijabla ili faktor.

 

Da bi učenik riješio gornje zadatke, on mora znati osnovne prirodoslovne koncepte, mora znati pročitati grafikon, tumačiti znanstvene podatke i dokaze i razumjeti uzročno – posljedične odnose, te donositi zaključke na osnovu implicitnih dokaza.  

Ukratko, kritički mišljenje je vještina objektivne analize informacija i donošenje smislenog suda. Objektivna analiza uključuje provjeravanje izvora, razlikovanje činjenice od mišljenja, procjenjivanje kvaliteta informacija, razlikovanje bitnog od nebitnog. Kritičko mišljenje započinje sa osnovnim naučenim informacijama i sadržajima i ne možemo kritički misliti ako nemamo osnovna znanja iz nekog područja. To je prvi nivo znanja. Drugi nivo je razumijevanje, ali to još uvijek nije kritičko mišljenje. Razumijevanje sadržaja znači da mi uzmemo neke informacije ili ideje i prevedemo ih na vlastiti „jezik“, povežemo sa nečim što znamo i tako ih smjestimo u svoju spoznaju. Ovo je maksimum koji mi u obrazovanju tražimo, sudeći po rezultatima PISE.  

A kritičko mišljenje je vještina koja nam omogućava da razumijemo realni problem, prikupimo informacije, ocijenimo njihovu relevantnost, povežemo ih u cjelinu, sagledamo uzroke i posljedice, i donesemo sud koji je neovisan o autoritetu. Rezultati PISE su nam pokazali da mi imamo 0,1% učenika u prirodoslovlju, 0,2% u čitalačkoj pismenosti i 0,8% učenika u matematičkoj pismenosti koji su na najvišim nivoima kritičkog mišljenja.

Pošto je kritičko mišljenje vještina i uči se, to znači da se može mijenjati trenutno stanje.

Šta znači činjenica da učenici ne mogu analizirati sadržaj ili donositi svoj sud o nečemu, koliko se to odražava na njihov kasniji život?

Obrazovne posljedice:

Što je viša razina čitalačke pismenosti učenika sa 15 godina, to je veća vjerovatnoća da će on ostati u obrazovnom sistemu do svoje 21. godine. Ako učenik sa 15 godina ima problem sa bazičnom funkcionalnom pismenošću (npr. iz teksta od 4 kratka paragrafa ne može da zaključi temu i ideju ili da uradi gore navedeni zadatak) u nastavku školovanja gradivo postaje još nerazumljivije, učenje postaje patnja i učenikova percepcija samoefikasnosti pada. Kada je percepcija efikasnosti niska, interesi za učenje padaju, ciljevi za buduće školovanje se prilagođavaju tim interesima, a aktivnosti za postizanje tih ciljeva su uglavnom usmjereni na izvedbu (da se prođe, da se dobije dobra ocjena), poteškoće se vide kao problemi, a ne kao izazovi i na kraju je samo bitno da se sa što manje napora dođe do nekog rezultata.
Nastavnici se prilagođavaju ovim nivoima i dobijete ono što mi imamo sada – visoke prosječne ocjene koje ukazuju na to da mi bazičnu razinu razumijevanja vidimo kao izvrsnost. Sad vi meni recite, je li ovo to što mi želimo?

Ekonomske posljedice:

Čitalačka pismenost je bolji prediktor ekonomske i socijalne dobrobiti nego broj godina provedenih u školovanju. Učenici koji imaju više razine čitalačke pismenosti imaju veću vjerovatnoću da će imati veću zaradu i ekonomsku stabilnost (da će imati posao i neće imati duge periode nezaposlenosti).

Socijalne posljedice

Ako ne razumijete šta je mišljenje, a šta činjenica, kako onda možete u moru informacija razlučiti što je tačno, a što je lažna vijest?

Kako ćete razumjeti da ono što ljudi pričaju i pišu nisu ultimativne istine, nego njihova mišljenja i da vi imate pravo na drugačije mišljenje?

Poražavajući je podatak da su učenici jako loši kada su u pitanju prirodne nauke, a sa druge strane sve naše škole imaju vjeronauku, a na razumijevanju prirodnih fenomena jako malo se radi?

Što god bio nečiji stav o vjeronauku, činjenica da u školama imamo vjeronauk apsolutno nema veze sa ostvarivanjem obrazovnih ishoda u čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti. To što dijete uči o vjeri i religiji, nikako ne treba da ga ometa u tome da zna pročitati grafikon ili da je u stanju izračunati koji oblik livade može ograditi sa 32 metra drvene ograde. Ali, isto tako činjenica da smo mi godine potrošili na diskusije o vjeronauku i jeziku zapostavljajući druge probleme dovela nas je do toga da su dva gore spomenuta zadatka teška za našu djecu.

Da li i akademska zajednica snosi dio odgovornosti za ovakvo stanje, ipak učenici, nastavnici i profesori završavaju ovdje fakultete, da li oni tokom studiranja dovoljno uče o pedagogiji i obrazovanju i kako to primjeniti u nastavi. I od studenata nerijetko traži reproduktivno znanje, a ne razumijevanje materije?

Akademska zajednica itekako snosi svoj dio odgovornosti, samo nisam sigurna da li su još to i shvatili. Prošle godine je pripremljen i kvalifikacijski okvir za nastavničke kompetencije. Inicijalno obrazovanje nastavnika ne smije biti prepušteno na namišljanje pojedincima, standardi moraju biti postavljeni, a akademska zajednica mora početi da ih poštuje. Obrazovne vlasti moraju obezbijediti sredstva za duže habilitacije u školama tokom studija, a kroz licenciranje nastavnika u školama obezbijediti kvalitetan kadar koji će sistematski pratiti rad studenata i biti partner fakultetima u izgradnji kvalitetnog nastavnog kadra.

Šta roditelji mogu svakodnevno raditi sa svojom djecom kada je obrazovanje njihove djece u pitanju, ipak nije sva odgovornot samo na školi i akademskoj zajednici, dio je i na roditeljima?

Čitajte sa svojom djecom. Čitalačka pismenost je osnova, majka svih pismenosti. Razgovarajte s djecom što je važno u pročitanom, što je poruka, učite sa njima nove riječi,… Igrajte se brojevima, iskoristite kuhanje da sa djecom uradite male eksperimente…

Pitajte svoje dijete šta je danas naučilo u školi, umjesto da ga pitate šta je bilo u školi. Pomozite svojoj djeci ovim pitanjem da reflektiraju na svoj dan, da rekapituliraju što se važno desilo.. ne posustajte kada dobijete odgovor „Ništa“.

Ne nagrađujte ocjene, nagrađujte napredak djeteta, nagrađujte ih kada probaju nove strategije učenja, pohvalite ih kada traže povratne informacije, potičite ih da u školi pitaju nastavnike kada im nešto nije jasno, kada su fokusirani i kada naporno rade. Nije svaki trud produktivan, nemojte im govoriti „Ti se potrudi“, pomozite im da nauče šta je do produktivan trud i rad. Pričajte o važnosti znanja i razumijevanja, o važnosti istrajnosti i upornosti u učenju i savladavanju zadataka. Budite prisutni u momentu, slušajte svoje dijete…

Na koji način je školstvo uređeno u zemljama koje su postigle dobre rezultate na PISA testovima, koje su neke njihove ključne karakteristike kojima bismo trebali težiti?

U zemljama koje su postigle dobre rezultate znanje i obrazovanje su strateški pozicionirani kao komparativne prednosti. Drugo, oni se već decenijama bave kvalitetom i jednakosti u obrazovanju. Oni čine sve da razlike u potignućima djece različitih porodičnih zaleđa budu što sličniji, a da svi zajedno kvalitetno uče. Oni ulažu u inicijalno obrazovanje nastavnika i njihov profesionalni razvoj. Oni imaju razrađene sisteme vrednovanja rada nastavnika i profesionalne pomoći, supervizije i mentorstva. U tim zemljama na državnom nivou postoje mehanizmi praćenja kvalitete obrazovanja za sve učenike (kao što je državna matura, istraživački projekti,..) pri čemu je glavni cilj ovih menhanizama da se identificiraju učenici, škole i područja kojima je potrebna dodatna podrška. Njima su nastavnici važni, a učenici još važniji.

Nacionalni izvještaj PISA 2018 kojeg je pripremila Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje  BiH  daje sjajan pregled dobrih praksi u državama koje su odlučile da na osnovu rezultata PISE pokrenu promjene.

Dopustite mi da ovaj tekst završim sa jednom izrekom velikog filozofa i psihologa Williama Jamesa (1842 – 1910): „Veliki broj misli da misli onda kada samo reorganizira vlastite predrasude“. Nekvalitetno obrazovanje je najskuplje – po pojedinca, po ekonomiju, po društvo.

Maja Isović-Dobrijević (Buka)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *