hamburger-icon

Kliker.info

Predrag Finci : Svaki je pisac emigrant, čak i kada nigdje ne otputuje

Predrag Finci : Svaki je pisac emigrant, čak i kada nigdje ne otputuje

Oktobar 12
06:38 2014

fincip1Filozof i pisac Predrag Finci za Poglede govori o svojim zapažanjima o kulturi u BiH, gušenju intelektualnih sloboda, odnosu politike i umjetnosti, emigraciji, sukobima u “književnoj čaršiji”, klopci negativnog mišljenja, navali antiintelektualizma, te radikalizaciji evropskog društva.

Već niz godina živite u Londonu, kako Vam danas iz te udaljenije   perspektive izgledaju Bosna i Hercegovina i Sarajevo, prije svega, u  kulturnom  i  intelektualnom smislu?

– Drago mi je da me niste pitali što mislim o trenutnim političkim prilikama u BiH, jer bih na to samo mogao reći: katastrofa. Nemušta politika, nikakvi političari. U kulturnom i intelektualnom pogledu je drukčije, jer postoji mnogo dobrih, prije svega, individualnih inicijativa, nastojanja i djela, ali ih prigušuje opet ona ista nekompetentna politika.

Na koji način politika može prigušiti kulturu?

– Ovisi o politici. Ona totalitarna to radi svim vrstama pritiska, od cenzure preko ukidanja financijske potpore do progona i zatvaranja umjetnika, ona demokratska ignoriranjem i cenzurom “u ime moralnih vrijednosti”. Stariji se sjećaju “zabranjenih” knjiga i filmova u bivšoj Jugoslaviji, što je, paradoksalno, doprinosilo njihovoj popularnosti i dokazivalo njihov utjecaj, pa su neki, pogotovo slabiji umjetnici, čak priželjkivali da postanu meta vlasti da bi tako dokazali svoj značaj. Naravno, takvi napadi su imali često i teške posljedice po autore, kojima je branjen pristup u javna glasila, izdavačke kuće, posao im bio u pitanju. Samo kada se sjetim koja se hajka u doba socijalizma nadigla na Avdu Sidrana zbog jedne njegove priče, pa na Marka Vešovića, također zbog priče, pa na dokumentarni film Suada Mrkonjića “Fasade”, pa na film Bate Čengića (po romanu Bore Ćosića) “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji”, da dalje ne nabrajam, mnogo ih je bilo. Beskrupulozno nasilje nad slobodom (u što spada i stvaralačka sloboda) ustaljena je metoda totalitarnih sistema.

Zola, Krleža, Sartre

Oni demokratski su lukaviji, ali i oni rade na istom, na uskraćivanju stvaralačke i ljudske slobode, a time i na ugrožavanju i djelatnika i njegovog djela. A uvijek je najjednostavniji način da se izvrši pritisak prinuda i ucjena, što vlast postiže tako što ukine sredstva bez kojih kulturne institucije ne mogu djelovati, a umjetnike-pojedince na sve načine potisnu iz javnih medija koje imaju pod kontrolom. Napad i nedostatak podrške određenim kulturnim institucijama i njihovim zastupnicima je znak protivljenja idejama koje te institucije i pojedinci zastupaju. U tome se najprije na udaru nađe sve što ne odgovara vladajućoj političkoj volji i njenim ciljevima. Zato mi je vrlo problematično zanemarivanje i tiho gašenje baš onih institucija koje u sebi nastoje sačuvati ideju “zajedništva” i teritorijalne cjelovitosti, bio u pitanju muzej, galerija ili akademija. Ideologija se zrcali u svojoj kulturnoj politici. Svaka politika bi da joj se pjeva u slavu, da umjetnost koja joj ne odgovara ne postoji, a da kultura bude baš onakva kakva je ta politika.

Vratimo se trenutak na Vaš “londonski život”. Da li doživljavate sebe kao emigranta ili je pak to odrednica koja ostaje iza jednog intelektualca nakon određenog vremena?

– Na javnim tribinama i kongresima me najavljuju kao “filozofskog pisca iz BiH koji sada živi u Londonu”. Mislim da je to točan opis   moje situacije.

Da li se time potvrđuje ona da je pisac uvijek na svojevrstan način emigrant?

– Upravo tako. Svaki je pisac emigrant, čak i kada nigdje ne otputuje, jer uvijek odlazi iz svijeta u kojem jeste u svijet koji bi mogao biti, pisac romana u svijet svojih likova, filozofski pisac u svijet svojih ideja.

Budući da ste bili jedan od osnivača PEN centra BiH i član Udruženja književnika BiH, današnjeg Društva pisaca, da li su Vam poznati sukobi oko tih institucija danas, i kako gledate na to?

– Nisam u Sarajevu i zato ne mogu imati potpun uvid, a mnogi od aktera raznih polemika su moji dragi prijatelji, pa nerado govorim o tome. Nisu mi poznate sve okolnosti, ni svi motivi sukoba u “književnoj čaršiji” i ne bih mogao o tome da sudim, osim što moram reći da me žaloste sve te prepirke i objede, jer se radi o mojim prijateljima i dobrim, vrijednim ljudima, koji su i sami upali u klopku negativnog mišljenja i narasle zlovolje, koja dominira u svakoj “zemlji u tranziciji”. Bila bi prava sreća kada bi iz svih tih polemika izašao neki pozitivan rezultat, neki pomak, neki boljitak za sve pisce, ali mi se čini da će biti samo sve više gorčine u onako tmurnoj   kulturnoj i društvenoj atmosferi, što veseli samo zlurade primitivce.

Možete li mi pojasniti zašto je negativno mišljenje dominantna odlika “zemalja u tranziciji”?

– Ima mnogo razloga i ne mogu ih sve ni iznijeti, a kamoli obrazložiti u jednom razgovoru, napisao sam o tome opširan tekst koji ću jednom objaviti, ali barem da za sada kažem da su razlozi negativnog mišljenja raznovrsni, od ekonomske ugroženosti, koju mnogima donesu privredne i financijske promjene, preko psihološke nespremnosti za te iste promjene i šoka koji izaziva novonastala društvena nestabilnost, u kojoj najbolje prolaze najspretniji (čitaj: najgori), do potrebe da se sve staro, ali i sve vrijedno razruši, na čemu naročito rade oni koji u sebi nemaju nikakvih vrijednosti.

Ovdje bih se mogao nadovezati na prethodno pitanje, pa kazati da se mnogo šta iz Vaše knjige eseja “O nekim sporednim stvarima” i danas itekako čini aktuelnim u našoj kulturi. Da li mislite da ova kultura pati od nekih arhaičnih oboljenja, što se naprimjer ogleda u politici dodjele nagrada kojoj je posvećeno jedno poglavlje pomenute Vaše knjige?

– U nas još vlada patrijarhalno načelo “najvećeg”, “jedinog”, “glavnog”, dakle “vladajućeg”, a u vrednovanju djela još uvijek, uz časne izuzetke, vlada “drugarska kritika” s jedne, i potpuno negativno, negatorsko stajalište (“kritizerstvo”, u koje spada i potcjenjivanje nagrađenih i priznatih autora) s druge strane. Što se pak nagrada tiče, lokalne nagrade svuda dobiva onaj koji je “u lokalu”. U tom smislu sve je kao što je bilo i prije. Ali, svako je onakav pisac kakav jest i nagrade ne mijenjaju mnogo u recepciji i vrijednosti njegovog djela. Uostalom, i prvu Nobelovu nagradu za književnost je dobio jedan loš, odavno zaboravljeni francuski pjesnik, po imenu Sully Prudhomme, a ne Lav Tolstoj, pisac “Rata i mira” i “Ane Karenjine”. Ili u našoj sredini: Mak Dizdar nije bio nagrađivan, ni član Akademije nije bio (mislim one prave Akademije nauka i umjetnosti BiH, a ne ovih novih, nacionalističkih izmišljotina), ali to danas ama baš ništa ne znači. Jedino što djelo uspostavlja je djelo samo, ništa izvan njega, ni nagrade, ni počasti, ni aplauzi. A isto važi za nezaslužen prezir i ignoranciju, koji mogu nauditi, ali ne mogu uništiti vrijedno djelo. Sve to nestane i jednom bude zaboravljeno, samo pravo djelo ostane.

Jednom prilikom ste konstatovali da pisci imaju mnogo veći uticaj u totalitarnim društvima nego u demokratiji. Kako Vam izgleda današnja pozicija pisca u svijetu, te koliko se njegova uloga promijenila uslijed onoga što su nam donijeli podivljali neoliberalni kapitalizam i sve njegove popratne pojave?

– Sigurno je da danas nema pisaca koji imaju moralni autoritet kakav su imali Zola, Krleža ili Sartre. Pisci su zapravo svuda u svijetu izgubili nekadašnji utjecaj, jer se njihova današnja publika okrenula novim medijima i izgubila povjerenje u “pamet” i “ljepotu” i, pod navalom antiintelektualizma, prepustila se bez zadrške svojim subjektivnim dojmovima, površnim informacijama i dobrovoljnom zaglupljivanju, koje svakako ide naruku svima koji hoće njima da manipuliraju. Pisana, filozofska i književna riječ nema onaj značaj koji je imala u 18, 19. i do prve polovice 20. stoljeća, pisci više nisu ni “proroci” ni “veličine” ni “suci”, a pogotovo to nisu dobri pisci, jer su oni “nekomercijalni” i teško razumljivi puku, koji jako voli nepismene pisce, pisce koji izbacuju lako svarljiva štiva, puna otrcanih “misli” i svakojakih klišeja, populističke pisce koji se udvaraju svojoj publici. A dobri pisci neće da   njihova djela budu ni roba ni zabava za polupismene, pa vjerujem da mnogi ne bi ni da imaju nekog “utjecaja” u takvom svijetu.

Postoji li mehanizam kojim se pisci, književnost i uopšte pisana riječ, mogu takmičiti sa novim medijima i da li to uopšte trebaju raditi?

– Postoji: da nastave pisati. Oni koji su uistinu pisci, oni koji su to po svojoj vokaciji, neće posustati. A to je najvažnije. Nijedan novi medij nije uništio stari. Teatar nije nestao zbog pojave filma, slikarstvo nije nestalo zbog pojave fotografije, koncerti nisu ustuknuli pred pojavom radija ili, danas, DVD-ja. Književnost i filozofija neće biti ugroženi novim medijima, možda će se samo češće nego ranije pojavljivati u novim oblicima, ali će i dalje biti presudno kakvo je djelo, a ne da li ga čitate na papiru ili u elektronskom obliku.

Kada je u pitanju sama filozofija, kojoj po vokaciji pripadate, znam da je nemoguće na ovako malom prostoru to posve razložiti, no ipak gdje je njeno današnje mjesto? Kada to pitam, odmah recimo imam sliku Slavoja Žižeka i njegovih filozofskih eskapada u show biznis. 

– Filozofija je po svojoj prirodi marginalna, jer nema mnogo utjecaja na društvena zbivanja, a malo tko može i razumjeti o čemu ona govori, pa su čak i najslavniji filozofi poznati po imenu, ali ne i po djelu. Evo, spomenuli ste Žižeka, čije ime ljudi znaju, pročitaju poneki njegov kraći tekst, pogledaju neku njegovu duhovitu izjavu ili intervju na internetu, ali je malo koji pročitao neku njegovu opširniju, složeniju knjigu. A da ne govorim o onim uistinu velikim filozofima, od Platona i Aristotela preko Kanta i Hegela do Heideggera i Adorna…, čije knjige otvaraju samo rijetki. Da spomenem i ovo: prije koju godinu sam na promociji jedne moje knjige u Sarajevu rekao da je ta promocija u čast Ivana Fochta i Kasima Prohića. Pogledah po nijemoj publici i shvatih da mnogi, pogotovo mlađi, ne znaju ni ko je Focht, ni ko Prohić, a bome ni ko sam ja koji govorim… Ipak, ova marginaliziranost i relativna anonimnost daje filozofiji njoj nužnu slobodu i zato pred njom postoji samo jedan istinski zadatak: da bude vjerna sebi i istini, da služi samo samoj sebi i kazuje istinu svog predmeta najbolje što može i zna. U tom smislu ona je bitna u duhovnom životu svakog umnog pojedinca i cjelokupne kulture.

Po odlasku u London prestali ste, gotovo deset godina, sa pisanjem. Šta Vas je nagnalo na to, te šta je za Vas bilo inicijalno da se ponovo odlučite stupiti u prostor teksta?

– Nije da nisam nikako pisao, ali nisam objavljivao. Svjedočio sam padu i nestajanju svih vrijednosti, rat me jako uzdrmao, pa sam posumnjao u svrhovitost svake djelatnosti, one spisateljske posebno, pomislio sam da je to uzaludan trud, da moje “teške knjige” nikada neće imati nekog odjeka, da nema smisla zaludu pisati, čak da je besmisleno pisati, ali onda ponovo osjetih da moram reći svoje, da je taj “besmisao” pisanja moj život, jedini pravi način da kažem i uradim ono što hoću i mogu. Nisam, dakle, objavljivao deceniju, s izuzetkom ponekog teksta i duže, a onda se u meni mnogo toga nakupilo i iz mene “provalilo”.

Emocije i razumijevanje

Prije rata sam objavio četiri knjige, od 2004. do danas na našem jeziku jedanaest knjiga, a uskoro će mi u Zagrebu u izdanjima Antibarbarus izaći i moja opširna, završna knjiga o estetici pod naslovom “Estetska terminologija”. Promocija je već zakazana i bit će održana na Sajmu knjiga u Puli 9. decembar ove godine.

Vaša karijera, na jedan način, započela je ulogom u filmu “Sarajevski atentat” Fadila Hadžića. Glumili ste tada Gavrila Principa. Ove godine ste na engleskom objavili knjigu “Zašto sam ubio Franju Ferdinanda i drugi eseji”. Budući da je ovo godina kada se obilježavala stogodišnjica Velikog rata kako gledate na tu stogodišnjicu i sve ono što se u Evropi, a poglavito na ovim prostorima, povodom toga događalo?

– Nisam mnogo čitao što danas naši ljudi pišu i govore, jer su na tlu bivše Jugoslavije u slučaju Sarajevskog atentata na djelu “navijačke” strasti, a ne ozbiljni uvidi u problem Prvog svjetskog rata, njegovih uzroka i povoda. Takvi “navijači” ne interpretiraju, nego politiziraju. To nam pokazuju raznorazna stajališta prema Sarajevskom atentatu, u kojima je mnogo više emocija nego razumijevanja problema. Razvijena Evropa ima pak jednostavno stajalište: Nikada više rat na našim prostorima, a o ostalima ćemo   brinuti samo ako je i kada je to u našem interesu…

Da li je, u konačnici, Evropa naučila nešto iz tih ratova, te kako Vam izgleda sve veća fašizacija savremenog evropskog društva? Šta nam ona govori o samoj Evropi?

– Povratak poraženih ideologija je (uzaludni) pokušaj povratka u prošlost i dokaz gubitka bitke sa sadašnjim vremenom. Svi ti mračni tipovi koji se skrivaju iza anonimnosti i oglašavaju po raznim portalima, svi ti poštovaoci zločinaca i ljubitelji uništenja, svi ti ksenofobi, šovinisti, rasisti i novi-stari desničari ipak nisu ništa drugo do frustrirane budale, ljudske nule, a njihove vođe i inspiratori sitne šićardžije, mutikaše i smutljivci bez budućnosti. Demokratska društva i svi oni koji drže do humanističkih ideala opet će naći snage da ih bace u “društveni otpad”, gdje i pripadaju, sve njih, od “naših” fašista do Marine le Pen i njenih političkih srodnika. Ili   naše kulture i civilizacije više neće biti.

Đorđe Krajišnik (Oslobođenje)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *