Kliker.info

Uskoro će otkriti tko ga je trebao ubiti.  – Nakane Alije Izetbegovića bile su jasne, on je želio pod svaku cijenu ponovno uzurpirati stranačku moć i ostvariti svoje nakane, a to je osigurati moju političku smrt, a potom izvođenje pred streljački vod. U priopćenju SDA za Hercegovinu od 10. listopada 1992. godine jasno se stavlja do znanja da je scenarij pripremljen te da će se brzo i ostvariti njegova nakana i moja likvidacija. Za to imam dokumentaciju u kojoj piše tko je trebao biti egzekutor. O tome će biti mnogo više pisanih izjava i istine kada dođe za to vrijeme – kaže I. Hadžiosmanović. Opisao je kako je opća haranga protiv njega trajala oko tri mjeseca, a i danas se nastavlja, i to lažnim svjedočenjem mostarskog muftije Seida Smajkića.
– Alija Izetbegović doživio je finale scenarija i svog debakla na sjednici Općinskog odbora SDA Mostar, koja je održana 17. listopada 1992. godine, kada su svi članovi Općinskog odbora odbili moju ostavku na kojoj je inzistirao sam Alija, koji je bio tu. Točno je da je prije sjednice Alija tražio da na sljedećoj sjednici podnesem ostavku i da za tu dužnost imenujem Zijada Demirovića. Obećao sam da ću to predložiti na sljedećoj sjednici, što sam i učinio. To je sramota sadašnjega stranačkog vodstva i zato im poručujem da se formalno i stvarno osjećam ključnim čovjekom SDA za BiH, bez obzira na to što to mnogima zvuči patetično – poručio je I. Hadžiosmanović.  Izigravanje dogovora Izetbegović – Tuđman vodilo je u rat! Izetbegoviću posebno zamjera to što je na početku agresije na Hercegovinu i za uništenja Ravnog izjavio "To nije naš rat". Potvrdio je i kako se 29. travnja 1992. Predsjedništvo BiH s Izetbegovićem na čelu suglasilo odobriti obranu Mostara Hrvatskome vijeću obrane.  Pa ipak, nekoliko je puta s Izetbegovićem sudjelovao u pregovorima s hrvatskim dužnosnicima. Otkrio je i kako je Izetbegović jedanput ponudio Mati Bobanu priznanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, ali bez nacionalnog predznaka, što je Boban odbio. U srpnju 1992. godine počeli su se komplicirati politički odnosi između Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Nakon upozorenja da se vrtoglavo ide prema hrvatsko-bošnjačkome ratu u BiH, napisan je povijesni dokument – sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike BiH i Republike Hrvatske, potpisan 21. srpnja 1992. godine. U šestoj točki tog sporazuma istaknuta su dva važna pitanja – da je HVO sastavni dio oružanih snaga RBIH i da će se civilna vlast, nastala u ratu u sklopu HZ – HB, što prije uskladiti s ustavno-pravnim ustrojem RBIH.  – Poslije objavljivanja sporazuma, uputio sam zahtjev Jadranu Topiću, predsjedniku HVO-a općine Mostara, da počnemo pregovore te ostvarimo to što je u toj točki navedeno. Umjesto pregovora o sporazumu, nudio je pola vlasti Bošnjacima i pola Hrvatima u Mostaru, a na razini HZ HB 30 posto vlasti. Taj prijedlog nisam prihvatio i uputio sam pismo prof. dr. Šemsi Tankoviću u Zagreb , koji je vodio ured Bosne i Hercegovine, tražeći od njega pomoć da se ostvare te odredbe.

(Večernji list)

Izetbegović je kriv za logore za Hrvate

A. Izetbegović snosi odgovornost za logore za Hrvate. I. Hadžiosmanović smatra kako su obje strane s najviše razine činile zločine u proteklome ratu. Objašnjava kako je 11. srpnja 1993. A. Izetbegović imenovao uzoritog ef. Šefku Omerbašića, predsjednika mešihata u Republici Hrvatskoj, da u njegovo ime posreduje u razmjeni zarobljenih Hrvata civila i vojnika između Armije RBIH i HVO-a u Mostaru, Stocu, Čapljini, Ljubuškom, Konjicu i Pazariću.
– Nepobitno je to za zločine nad Bošnjacima-muslimanima moraju odgovarati Prlić i ostali, koji su osumnjičeni za te ratne zločine. Iz tog dokumenta, koji samo jedan od onih koji su se redali do kraja 1993. godine, jasno se vidi da postoji objektivna odgovornost Izetbegovića za zločine nad Hrvatima – zaključuje I. Hadžiosmanović.

Hrvati mi nikad nisu zahvalili za tenkove u Pologu

Hadžiosmanović je opisao dramatične trenutke zaustavljanja kolone tenkova u mjestu Pologu prije početka rata, kada su to učinili Hrvati. Otkrio je kako je generalštab JNA na čelu s Blagojem Adžićem ustrajao na tome da se uklone barikade, a mještani vrate kućama. – Ako to ne učine, Adžić je kazao kako će narediti probijanje barikada bez obzira na civilne žrtve i materijalne štete. Zatim su stigli Stjepan Kljujić, član Predsjedništva tadašnjeg RBiH, i Jerko Doko, ministar obrane u vladi. Kljujić mi je kratko rekao da on i ministar moraju odmah i bez pratnje i naoružanja doći u komandu aerodroma na dogovor o sudbini zaustavljene tenkovske kolne. Tada se Kljuić meni obratio riječima:  "Ismete, moramo ići odmah na aerodrom, ne znamo hoćemo li se živi vratiti, molim te, sudbina je Hrvata u tvojim rukama. Pronađi Aliju i reci mu da mora doći u Polog, a ako ne dođe, to mu Hrvati nikad neće oprostiti." Hadžiosmanović je našao Izetbegovića, koji je tu noć proveo na jednoj od brojnih inkriminirajućih sjednica Predsjedništva SFRJ u Beogradu. Nakon što mu je obećao sigurnost, Izetbegović je doletio helikopterom u Mostar, u pratnji Jure Pelivana, predsjednika Vlade RBIH, Alije Delimustafića, ministra MUP-a također u Vladi RBIH, i Avde Hebiba, pomoćnika ministra.  Odmah su otišli na mjesto događaja, a Alija Izetbegović preuzeo je pregovore i kasno u noći postignut je kompromis – kolona je nastavila put prema Kupresu, a mještani i ostali Hrvati iz obližnjih općina, koji su kasnije došli na barikade, razišli su se svojim domovima. Do danas hrvatska državna politika nije objavila moju presudnu ulogu u ovom nemilom događaju niti me bilo čim nagradila pa su moji veliki politički dužnici.

Hadžiosmanović: Šemso Tanković mi nije pomogao

Š. Tanković nije mogao pomoći I. Hadžiosmanoviću, koji je otputovao u Zagreb 19. kolovoza 1992. godine. Posjetio je ured BiH i obavio službeni razgovor o problemu ustroja vlasti u Mostaru. U uredu je zatekao Kasima Trnku i Hasana Muratovića koji su izašli iz Sarajeva da pripreme putovanje Aliji Izetbegoviću na londonsku konferenciju. Poslao je Izetbegoviću pismo u kojemu je iznio cijeli niz detalja, a posebno kako vide rješenje hrvatsko-muslimanskog političkog problema, tražeći da se susretnemo u Zagrebu, kako bi mogli početi pregovore o sporazumu.

– A. Izetbegović i ja smo razgovarali sami i tada je nastala ideja da pregovaraju dva izaslanstva – hrvatsko i bošnjačko – i da se ponudi novi ustroj Bosne i Hercegovine. S druge strane, u Mostaru je dio dužnosnika SDA i Islamske zajednice potkraj kolovoza osnovao Vijeće muslimana, što je, zajedno s odbijanjem provođenja splitskog sporazuma, bila uvertira u otvoreni sukob dojučerašnjih saveznika u ratu protiv Srba.