Kliker.info

Bio je mart 2016., kratko prije nego što će Donald Trump angažirati Paula Manaforta kao šefa svoje predsjedničke kampanje, kada je službenik popularnog bejzbol kluba NY Yankees obavijestio Manaforta da će mu uskoro dostaviti ulaznice iz godišnje pretplate za utakmice Yankeesa.

Godišnja pretplata za četiri mjesta, i to kakva, odmah iza klupe domaćeg kluba i s pristupom raskošnoj loži vlasnika kluba, koštala je 216.000 dolara.

Manafort tada nije imao taj novac, iako je ulaznice preuzeo i iskoristio. Novac nije imao niti šest mjeseci poslije, kao što ga nije imao niti za otplatu kredita od 5,3 milijuna dolara za svoju kuću u Brooklynu, a ništa bolje nije stajao niti dok je vodio Trumpovu predsjedničku kampanju.

Ovakvu bizarnu anegdotu iz Manafortovog života američki mediji su naveliko pretresali uoči donošenja presude kojom je Trumpov šef kampanje sada proglašen krivim za osam od 18 točaka optužnice; redom za razne utaje poreza, financijske prevare i skrivanje svojih tajnih bankovnih računa.

U priči o Manafortu bizarno je bilo to što je, kao prvo, taj čovjek samo u nekoliko godina ranije primio više od 60 milijuna dolara od raznih ukrajinskih oligarha koji su podržavali proruskog predsjednika te zemlje Viktora Janukoviča, također klijenta Manaforta kao lobista.

2016., međutim, Manafort nije imao niti centa, njegova tvrtka za političko savjetovanje bila je u minusu 600.000 dolara, nije imala niti jednog klijenta, unatoč tome što je taj danas 69-godišnjak od svoje mladosti nanizao kampanje Forda, Reagana, starijeg Busha, Boba Dolea, zatim niza diktatora iz trećeg svijeta poput Marcosa, Sesea Sekoa i sličnog svijeta…

A to je samo ono što se zna. Za Manafortovu životnu priču mediji po SAD-u danas kažu da je priča o “pohlepi, prevari i egu”, o takvom životopisu koji nije mogao dobro proći sve da naposljetku nije došao za kormilo Trumpove kampanje.

FBI mu je, naime, bio za vratom i prije toga, te bi ga nesumnjivo na listu stranih agenata strpao i bez istrage posebnog savjetnika FBI-a Robeta Muellera, koji mu je sve ovo iz sadašnje presude iskopao čisto usput, istražujući rusko miješanje u američke izbore 2016.  Taj dio suđenja Manafortu, slučaj veze između kampanje i Kremlja, tek će doći na red, ove jeseni.

Kako je uopće moguće da je čovjek koji je bio u takvim, budimo slikoviti, govnima, uspijevao voditi život u kojem je posjedovao mnoštvo luksuznih nekretnina, u kojoj je veliki bazen na krovu jedne takve usred grada dao pomaknuti metar dalje kako bi uhvatio najbolju kombinaciju sunca i sjene, konačno, da je takav čovjek došao biti šef jedne predsjedničke kampanje, i to baš one koja je odnijela pobjedu? Suđenje je za Manaforta bilo niz poniženja.

Čovjek koji se nekoć u javnosti pojavljivao uvijek savršeno njegovane tamnosmeđe kose, sada se pokazalo da je jako sijed. Njegovo odijelo od 1500 dolara njegovoj supruzi poslali su iz zatvora u koji su Manaforta zaključali, u bijeloj vrećici. Čak i na izricanju presude na sudu sa suprugom nije smio komunicirati, tek joj namignuti.

Jedan od glavnih razloga kako je protiv Manaforta državno tužiteljstvo uspjelo prikupiti tešku artiljeriju za dokazati mu kaznena djela za do 80 godina zatvora, bio je 46-godišnji Manafortov pomoćnik Rick Gates, čovjek koji ga je posvuda pratio u mnogočemu što je ovaj radio, da bi na kraju sam pao žrtvom niza optužnica iz državnog odvjetništva. Dokazali su mu dva kaznena djela, a malo prije nego što će to dospjeti na sud, Gates je propjevao.

Neki će reći da je to bilo dijelom i zato što je smatrao da je Manafort od onog brda dolara iz Ukrajine, njemu mogao dati značajno veći dio od onoga što je Gates dobio. Jasno je da je Gates propričao o svemu što je znao o Manafortu u prvom redu zato da bi uhvatio kakvu takvu šansu da se za svoju ulogu u kriminalu izvuče s uvjetnom kaznom.

Uglavnom, taj čovjek istražiteljima je ispričao sve što zna, rekao je i to da je on bio glavni čovjek za Manafortove prevare, a na sudu je priznao sve za što ga se teretilo, rekavši da on, za razliku od Manaforta, želi napokon okajati svoje grijehe.

Malo je reći da je očito da se Gates nagodio, a tu stvar postaje smrtno ozbiljna po samog Donalda Trumpa jer Gates je, kao Manafortova desna ruka, bio i jedan od najviših službenika u Trumpovoj kampanji, te u Trumpovom inauguracijskom odboru. Tako je Manafort skončao.

A početak? Imao je samo 27 godina kada je prvi put angažiran na nižim razinama u kampanji budućeg predsjednika Forda. Slično je bilo i s Reaganom, da bi usred njegove ere taj mladi čovjek osnovao svoju političku savjetništvu tvrtku u Washingtonu i da bi već tada došao na glas kao onaj koji će jednom u životu sigurno platiti zbog svoje pohlepe.

Isprva je to bio čovjek koji se još i mogao pozvati da radi iz određenih političkih ideala. No, vrlo brzo on je kao moćni i odlično povezani insajder iz Washingtona nakupio niz klijenata iz nekih od najokrutnijih diktatura po svijetu, da bi najviše milijuna dolara zaradio u Ukrajini tijekom pet godina sve do 2014. i rušenja autokratskog predsjednika Viktora Janukoviča u državnom udaru.

Njegov stil i način rada bio je jasan još u Washingtonu u 80-ima. On, Charlie Black i Roger Stone bili su trojica mladih republikanaca koji su svojim savjetovanjima pomagali raznim političarima na izborima, a nakon što bi ovi pobijedili, Manafort, Black i Stone koristili bi te političare kako bi kod njih lobirali za svoje klijente iz svijeta biznisa ili političke interese iz inozemstva

Posebno se Manafort isticao kao proračunat i agresivan. Black je kasnije objašnjavao da on sam nije ni sanjao koliko se u na takvim stvarima može zgrnuti novca. Stone je, pak, govorio da je Manafort već tada bio užasno rastrošan. Na te dvije točke između Manaforta i njih konačno je puklo 1995.

Oni mu nisu više htjeli prelaziti preko putnih troškova poput letova Concordeom do Pariza i odsjedanja u najskupljim apartmanima najskupljih hotela. A on je odlučio baciti se na novopečene oligarhe po bivšim sovjetskim državama koji su upravo zavladali cijelim industrijskim sektorima.

Do 2005. Manafort je među svoje klijente prikupio i dva vrlo zanimljiva tipa. Prvi je bio Oleg Deripaska, aluminijski magnat blizak Vladimiru Putinu. Jedan od svjedoka rekao je da je Deripaska Manafortu posudio 10 milijuna dolara, što ovaj navodno nije vratio, te ga je Deripaska zbog toga tužio.

Drugi je bio najbogatiji čovjek u Ukrajini, Rinat Ahmetov, 12 milijardi dolara bogati saveznik Viktora Janukoviča i kao takav Manafortova “zlatna koka”. Manafortov čovjek na terenu u Kijevu bio je Konstantin Kilimnik, Rus za kojega su tužitelji rekli da je bio Manafortova veza s ruskim obavještajnim službama. 2010.

Janukovič je osvojio izbore, a Manafort mu je e-mailom, na temu “bonusi”, poručio da mu “zahvaljuje na velikodušnosti”. Najmanje 60 milijuna dolara Manafort je posakrivao diljem svijeta po tajnim računima 15 ili više paravan tvrtki, što bi značilo da je utajio najmanje 16,5 milijuna dolara. Narednih godina, pričao je Gates, Manafort je živio raskošno do razina ekstravagancije, usput skrivajući novce koje je pokupio.

Ono što je Gatesa boljelo bilo je, kazivao je, to što je on, čovjek koji je sve to vodio, primao plaću od 240.000 dolara godišnje, žonglirajući u korist Manaforta desecima milijuna. Manafort je krenuo u slobodni pad 2014. s padom Janukoviča s vlasti u Kijevu, a da to neko vrijeme nije ni shvaćao.

Ukrajinski oligarsi osnovali su novu stranku, Manafort je i dalje radio sve i svašta za njih, ali novac više nije stizao tako redovito i u takvim količinama. Manafort je istodobno i dalje bio onako rastrošan. Bio je travanj 2015. kada je Manafort poludio kada mu je Gates javio o iznosu koji bi trebao platiti na ime poreza za 2014.

Kilimnik mu je sredinom te godine pisao da može biti miran, da će mu pola milijuna dolara platiti eto, svako malo. No, bilo je to doba u kojem su istražitelji u Ukrajini već kopali po financijskim transakcijama Manafortu. A onda su se za pomoć obratili i FBI-u jer nisu mogli probiti zid konspiracije oko zloporabe vladinih sredstava iz doba predsjednika Janukoviča.

Koliko je prepiska između ukrajinskog tužiteljstva i FBI-a narednih godina bila živahna pokazuje sva sila e-mailova koji su na suđenju Manafortu pročitani pred svima. Bilo je to, također, vrijeme u kojem Manafortu više nije išlo niti na osobnom planu. Obitelj mu je doznala da izvjesnoj mladoj ženi, svojoj ljubavnici, plaća stanarinu i karticu, te ih je jedva uvjerio da je otišao u kliniku u Arizoni kako bi se “sabrao”.

No, za to isto vrijeme Gates, dvije njegove tvrtke i službenici u trima bankama žonglirali su Manafortovim bogatstvom. Primjerice, izvjesnih 1,5 milijuna dolara što su mu uplatili u Ukrajini, prikazali su kao pozajmicu kako bi, umjesto da plati porez na taj novac jer je riječ o prihodu, to koristio čak kako bi umanjio zaradu koju je prikazao u poreznoj prijavi za tu godinu.

Vrlo slične stvari poput toga zabilježene su, primjerice, i u aferi Hypo diljem Hrvatske i Austrije, te korištenjem računa, primjerice, po Liechtensteinu. Kako je usred takvog nereda Manafort završio u kampanji Trumpa? Jednostavno. Izvjesni Thomas J. Barrack Jr., investitor i mešetar koji je Trumpu bio blizak godinama, preporučio ga je predsjedničkom kandidatu, a ovaj je to, savršeno nesvjestan da je državno odvjetništvo Manafortu na tragu već jako dugo, prihvatio.

Činjenicu da je Manafort za Trumpa radio besplatno, objašnjava se time da je ovaj, kao prvo, bio savršeno svjestan kakav je Trump škrtac, a kao drugo, smatrao je navodno da bi, ako bi ovaj pobijedio na izborima, imao kasnije samog predsjednika kod kojega bi se kasnije moglo lobirati.

Pet mjeseci radio je Manafort za Trumpa, da bi ga milijarder najurio u naletu gnjeva nakon objave o tome da su Ukrajinci otkrili ukupno 12,3 milijuna dolara potpuno zatajenih transakcija na Manafortove račune.

Trumpu se usput nije sviđalo niti poneko od upozorenja Manaforta kandidatu za predsjednika u vezi javnih istupa. Na suđenju je naknadno izišlo na vidjelo i to da se Manafortova imovina naglo stala urušavati, te da je taj čovjek, u pokušajima da kod banaka dobije kredite, tvrdio i to da ga u budućoj Trumpovoj vladi čekaju razne pozicije, čak i ministarske.

Sergej Županić (Express)