hamburger-icon

Kliker.info

Petar Jeleč: Blago Hercegovini s takvim „intelektualcima“ i „novim“ političkim nadama!

Petar Jeleč: Blago Hercegovini s takvim „intelektualcima“ i „novim“ političkim nadama!

03 Juna
13:45 2015

jelecP1Posjeta pape Franje Bosni i Hercegovini dala nam je povoda da o istom događaju porazgovaramo sa fra Petrom Jelečem. Osim o papi Franji u razgovoru sa fra Petrom dotakli smo se i drugih aktualnih tema.Fra Petra nismo dugo čuli u javnosti pa je i naš intervju s njim počeo s pitanjem zašto ga nema „mjesecima“.

Fra Petre, sve donedavno nije Vas bilo nekoliko mjeseci u javnosti pa su neki postavljali pitanje da Vam netko slučajno nije zabranio javno djelovanje i pisanje?

Nitko mi nije zabranio javno djelovanje i pisanje niti bih ja bilo kome dopustio da takvo što učini. Zbog nekih osobnih razloga se malo rjeđe pojavljujem u javnosti i tako će biti sve dok ne završim neke nedovršene poslove i obaveze. Uostalom, mišljenja sam da čovjek ne treba biti „svakome loncu poklopac“ i komentirati sve moguće događaje, jer onda postanete nevjerodostojni i dosadni, „intelektualac“ opće prakse, a takvih imamo u izobilju na ovim našim prostorima.

Nedavno ste jednom takvom intelektualcu opće prakse, Nini Raspudiću, žestoko odgovorili kolumnom „Radioaktivni Nino Raspudić“ koja se vrlo brzo raširila medijima i na društvenim mrežama, gdje ste se suprotstavili njegovom praktičnom pozivu na bojkot papina dolaska u Sarajevo?

U toj kolumni sam rekao sve što sam mislio reći i ne želim se previše osvrtati na Ninu Raspudića i na ono što on piše i govori. To inače vrlo rijetko činim kao što ste mogli i primijetiti za razliku od njega koji je poprilično opsjednut nama bosanskim franjevcima, po njemu najvećim izdajicama hrvatskog naroda počevši od fra Anđela Zvizdovića kojeg je prošle godine nazvao kvislingom, pa sve do današnjih bosanskih franjevaca koji ne plešu onako kako bi on i njemu slični željeli. Uzaludan je posao odgovarati na sve njegove bedastoće i najbolje ga je pustiti da stalno piše i govori jer sam sebi zadaje bolje i kvalitetnije autogolove od bilo kojega njegova oponenta. Mene je kod njega jedino iznenadila površnost kojom pristupa pojedinim važnim temama, a posebno višak frustracija i zloće koje nosi u sebi.

Uskoro će u Sarajevo doći papa Franjo. Što očekujete od njegova posjeta i kakvim Vam se do sada čini on kao osoba i njegov pontifikat?

Papa Franjo je meni osobno, uz Ivana XXIII, najdraži papa koji je do sada sjedio na papinskoj stolici. On je skroman i autentičan čovjek i to djeluje vrlo privlačno mnogim ljudima bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. No rano je za prosuđivanje njegova pontifikata i treba još sačekati prije nego se donesu konačne ocjene. Papa Franjo ne kotira baš dobro kod konzervativnih vjernika i nemalog broja biskupa i kardinala što se može vidjeti i iz intervjua koji daju pojedini crkveni ljudi u svijetu. Najžešću kritiku kardinalima, biskupima i svećenicima uputio je nedavno imenujući 15 bolesti od kojih boluju crkveni ljudi što mu mnogi nisu oprostili. U Hrvatskoj je izazvao nezadovoljstvo u nekim crkvenim krugovima zbog imenovanja franjevca Ivice Petanjaka za biskupa jer neki su se već bili vidjeli s mitrom na glavi, pa ih je ovaj papa razočarao. Što se tiče papina posjeta Sarajevu, vrlo mi je drago da nam dolazi jedan takav čovjek ponajprije zbog običnog svijeta, jer ovoj zemlji je itekako potrebno pozitivnih događaja, a papin posjet to svakako jest. Papa Franjo dolazi svima: i katolicima i muslimanima i pravoslavcima i ateistima i agnosticima i vjerujem kako će on uputiti poruke optimizma i nade zemlji u kojoj su narušeni međuljudski, međunacionalni i međuvjerski odnosi. Glede političara i ostalih vlastodržaca, njima taj posjet ne znači ništa posebno osim vlastite promocije. Nažalost ne vjerujem kako će zbog papina posjeta politički i vjerski establishment išta promijeniti u svom dosadašnjem djelovanju.

Bosna i Hercegovina i dalje tapka u mjestu. Europa traži reforme, a naše vlasti nikako da ih pokrenu. Nedavno je u Sarajevu bila i Vesna Pusić koja u ime hrvatske vlade nudi pomoć u pokretanju pozitivnih procesa?

Osobno sam vrlo skeptičan glede očekivanja bilo kakve velike reforme, ne samo zbog domaćih političara kojima odgovara ovakvo stanje kaosa i dezintegracije, nego i zbog međunarodne zajednice koja gotovo ništa ne radi da se ovo stanje pokrene s mrtve točke. Što se tiče same Hrvatske, tu postoji jedan veliki problem bez obzira bila na vlasti ljevica ili desnica jer i jedni i drugi imaju potrebu patronizirajućeg odnosa prema bh-Hrvatima. Hrvatska je devedesetih godina preko Tuđmana, Bobana i Šuška u potpunosti onemogućila formiranje jedne autohtone politike bosansko-hercegovačkih Hrvata. Umjesto toga, formirana je paradržavna zločinačka tvorevina Herceg-Bosna kojoj je već presuđeno u Hagu iza koje su ostale stotine tisuća unesrećenih ljudi, Bošnjaka, Srba i posebno Hrvata koje je herceg-bosanska politika raselila i uništila im budućnost za sva vremena. Odmah na početku se počelo šurovati s Karadžićem i velikosrpskom politikom, izdali su i prodali lijepu, bogatu i plodnu Posavinu tzv. RS-u, radili na izazivanju sukoba s Bošnjacima kako bi se u uzajamnim zločinima koje su činili HVO-a i Armija BiH što više Hrvata iselilo iz Bosne i naselilo u Hrvatsku i Hercegovinu. Sve su to više nego poznate činjenice, no treba ih s vremena na vrijeme ponoviti kako se ne bi zaboravile.

Da, ali sve se ovo događalo dok je Hrvatsku vodila desnica na čelu s Franjom Tuđmanom i HDZ-om. Zadnjih godina Hrvatskom upravlja ljevica na čelu sa SDP-om i donedavno Ivom Josipovićem i oni su zajedno krojili politiku prema Bosni i Hercegovini? Jeste li tu vidjeli neke pomake naprijed?

Kao prvo, „ljevica“ i „desnica“ su danas vrlo diskutabilni pojmovi i moglo bi se naširoko raspravljati o tome postoje li danas uopće prava ljevica i desnica. Osobno nisam vidio nikakvih pomaka naprijed u politici Hrvatske prema BiH za vrijeme ove vlade i bivšeg hrvatskog predsjednika. Dapače, s Ivom Josipovićem koji je, na svu sreću, izgubio predsjedničke izbore, došlo je do dodatnog zbližavanja s HDZ-om i Draganom Čovićem, te s Miloradom Dodikom i tzv. RS-om. Vidjeli ste i sami kakve su krokodilske suze lili herceg-bosanski i srpski mediji što je Josipović izgubio predsjedničke izbore. Koliko uspijevam upratiti, Josipović je sasvim izgubio osjećaj za realnost pa daje intervjue kako se njega sada boje i lijevi i desni jer im ko’biva prijeti velika opasnost od tako odlučnog i principijelnog političara poput njega i njegove novoosnovane stranke. Bilo bi smiješno da nije žalosno i samo pokazuje kako neki ljudi ne znaju dostojanstveno otići i prihvatiti činjenicu da su prokockali svoju šansu koju su imali.

U zadnje vrijeme se stalno ponavljaju priče o pokušaju oživljavanja Herceg-Bosne, preko priče o trećem entitetu, federalizaciji Federacije BiH, hrvatskom kanalu itd.O tomu javno govore i neki hercegovački intelektualci i političari izvan HDZ-a poput Mile Lasića, Ivana Vukoje, Dražena Pehara, Slavena Raguža i dr.

Herceg-Bosna se oživljava od trenutka kada je umrla sretnom smrću Vašingtonskim sporazumom, ali, kao što i sami znate, mrtvaca je nemoguće oživjeti tako da su to sve priče za malu djecu. Od njena oživljavanja i nekakvih entiteta nema ništa i dobro je da je tako, jer previše je i ovo što se zove „Republika Srpska“ u Bosni i Hercegovini. Ne treba nam još i hrvatska republika Herceg-Srpska. Što se tiče hercegovačkih intelektualca koje ste spomenuli, za dvojicu od četvorice prvi put čujem. Milu Lasića odavno ne mogu čitati jer se tu nema što pročitati osim neukusnih i konstantnih pohvala samome sebi i svojoj genijalnoj profesuri i navodnom europejstvu neviđenom na ovim prostorima. Zahvaljujući tražilici google saznajem kako je spomenuti gospodin Slaven Raguž nedavno napustio jedan od HDZ-a jer nije izabran na željeno mjesto, a koliko vidim iz rezultata nedavnih izbora postigao je „epohalan“ uspjeh sa nekakvim republikancima – strankom jednog lica, nešto slično kao i Dražen Pehar koju godinu prije njega.

Pehar nas je inače nedavno počastio novom umotvorinom iz svog „širokog“ analitičkog diskursa a tiče se potrebe što hitnijeg saveza Hrvata s Rusima, tim vjekovnim prijateljima hrvatskog naroda. Iz rezultata koji su Raguž i Pehar postigli na izborima može se vidjeti kako za njih očito nisu glasali ni članovi njihove šire familije što me nimalo ne čudi. Što se tiče gospodina Ivana Vukoje kojeg ste isto tako spomenuli, google kaže kako je on ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, a zna-se kako stožerna stranka na takve funkcije u Mostaru postavlja samo ljude od posebnog povjerenja, što samo govori koliko su spomenuti „intelektualci“ i „analitičari“ neovisni i svoji i koliko uopće treba pažnje pridavati njihovim „stručnim“ analizama. Mogu samo reći: blago Hercegovini s takvim „intelektualcima“ i „novim“ političkim nadama!

Hrvatsko društvo je znatno podijeljeno što su pokazala i obilježavanja godišnjica stradanja u Jasenovcu i na Bleiburgu?

Da, svake godine svjedočimo jednom te istom igrokazu i sramotnom korištenju žrtava u ideološkim obračunima gdje nijednoj od strana zapravo nije previše stalo do samih žrtava. Ekstremna desnica, potpomognuta nekim kleričkim krugovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, konstantno minimizira zločin u Jasenovcu i inače zločine koje je počinio ustaški režim nad Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima protivnima njihovu režimu. S druge strane, profesionalni„antifašisti“ nikako da priznaju da su ne manje zločine počinili i partizani nad zarobljenim i razoružanim pripadnicima poražene vojske i golorukih civila nakon sloma NDH i pobacali ih po jamama od Slovenije do Makedonije. O svom susretu s jednom kolonom ljudi koji su se okupili u Zaprešiću bježeći od partizanske vojske vrlo je potresno svjedočanstvo ostavio jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca, književni teoretičar i književni povjesničar Stanko Lasić u svojim Autobiografskim zapisima. Lasić spominje kako je ustaška vlast 30. travnja 1945. izdala naredbu prema kojoj se đaci viših razreda gimnazije i drugih škola od šesnaeste godine nadalje moraju javiti ustaškim postrojbama s kojima moraju napustiti grad Karlovac, a ukoliko to ne učine, stići će ih „pravedna ustaška kazna“.

Lasić napominje kako su okupljeni školarci u Karlovcu prije polaska morali slušati jednoga uniformiranog ustašu i karlovačkoga katehetu koji su i tada u času poraza govorili o „mudrosti velikog poglavnika koji će iz ove kušnje narod odvesti u pobjedu“, o Hrvatima kao o „antemurale christianitatis“, kako ne treba gubiti nadu jer je „uz nas Rajska Djeva kraljica Hrvata“, da treba stoički podnijeti svaku žrtvu itd. Iz Karlovca su školarci odvedeni u Kerestinec gdje su obučeni u ustaške uniforme. Nakon toga su poslani dalje na povlačenje prema Sloveniji, a kad su dvojica od njih (Lasić im navodi i prezimena Poštić i Blejc) pokušala pobjeći kod Savskog mosta u Podsusedu, ustaše su ih uhvatili i na licu mjesta zaklali kao opomenu svim drugim đacima koji bi pokušali nešto slično. Lasić napominje kako je u svim tim događajima shvatio dijabolični plan ustaškoga vrha da u času poraza od hrvatskoga naroda „napravi svoj oklop i mravinjak“. U svojim zapisima on je osim prema ustašama krajnje kritičan i prema komunistima, prema sebi i svojoj komunističkoj fazi kada je kao srednjoškolac oko dvije i pol godine bio član SKOJ-a, te na prilično emotivan način opisuje nepreglednu masu ljudi kod Zaprešića koji su se povlačili prema Sloveniji i Austriji, bježeći pred partizanima:

U tom trenutku shvatim da ovo što vidim nije mogla postići nikakva propaganda, nikakvo nasilje. Na sve strane, kamo god pogled stiže, gura se nepregledna masa svega i svačega, ljudi, krave, volovi, konji, automobili, tačke, bicikli, tricikli, zaprega ova, ona, magarci, koze i ovce, trudnice i majke s dojenčadi, mlade djevojke i nejaka djeca, starci, dječaci, kljasti i invalidi, ranjenici i bolničko osoblje, fesovi i ličke kape, Hercegovina i Posavina, svatko nešto vuče, prenosi svoju sirotinju, ne povlači se s ovom vojskom koja se u ovom ljudskom moru gubi, ne!, to nije povlačenje, to je bijeg, bježi se pred nečim što je strašnije od ove muke, od ovog hrljenja na zapad, od neizvjesnosti koja sve lomi. To pred čim oni bježe, to sam Ja. Ja se zovem Nova vlast i njezin Teror. U tom mi se času pružila neočekivana šansa koja me je mogla spasiti od mog skorašnjeg pada u mitsko sljepilo. Pred ovom bijedom koju sam gledao otvorenih očiju, ali i stavivši ruku na lice (toliko me boljela), dospio sam do sebe najboljeg i počeo misliti. Prvi put u ovoj suludoj tragediji u koju sam upao (a, kao što će se vidjeti, to neće biti zadnji put) osjetio sam, neobično intenzivno, gotovo lucidno, da sam i Ja zločinac, da poredak koji donosim nije nikakva Sloboda, nego nešto što nije daleko od ovoga što je ovdje trajalo pune četiri godine, naličje posve slično licu: samovolja, primitivizam, masovne likvidacije, noć koja guta, otima, razdire, vlast koja sudi bez suda, koja razdvaja (pokretom ruke) majku od djeteta, Red koji nije nikakva pravda, nego tvrdoglava tupost i nemilosrdno uništavanje.

To su mi govorili ovi ljudi što su pokraj mene prolazili, koje sam promatrao, s kojima sam, hoćeš-nećeš, dolazio u doticaj i koji su mi otkrivali prirodu Osvetnika pred kojim bježe. Zgrozio sam se nad tim svojim licem. Ovo je ljudsko more išlo slomljeno baš kao i ja, ovi su ljudi doticali, poput mene, dno života. Čitao sam to u njihovim očima. Osjećao sam njihov strah, njihov panični užas pred onim od čega su pobjegli. Nisam sebe mogao ušutkati tvrdnjom da se radi samo o tisućama, desecima tisuća ljudi. Stotine tisuća napustile su svoja ognjišta i sada glavinjaju ovim krajem: ljudsko more, poplava. Bježali su glavom bez obzira u nadi da će se spasiti od krvnika, a taj sam krvnik bio i ja. Nudila mi se mogućnost da odbacim oba zločina, da tražim neki prostor između njih, da pokušam ići k nekoj autonomiji, iluzornoj ali možda, možda ipak djelotvornoj. Više nije funkcionirala ona antiteza za koju sam se uhvatio na putu u Jasku: više nisu Oni bili Zločin i Zlo, a Ja Pravda i Dobro. Polovi su se međusobno sudarili otkrivajući opći Zločin i Zlo unutar kojega nisam vidio izlaza. (Autobiografski zapisi, str. 160)

Na temelju svojih istraživanja ratnog i poratnog perioda vrlo dobro znam o čemu govori Stanko Lasić. Jednaku bezuvjetnu osudu, bez ikakvih relativiziranja, zaslužuju i fašizam i nacizam i komunizam, jer su ti zločinački režimi ostavili iza sebe milijune nevinih uništenih života i razorenih obitelji. I jednako tako bezuvjetno treba iskazati pijetet svim žrtvama, bez njihova blaćenja kojemu je cilj relativiziranje krivnje počinitelja zločina.

Ivan Stanić (e-posavina)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku