Kliker.info

Kilometri su važni. Ako ste nekada bili u ratu, znate koliko je bolje biti udaljen od prve borbene linije kilometar nego 100 metara. Dva kilometra su bolja od jednog. A ako se izmaknete 10 kilometara, već možete da drhtavom rukom držite lulu nargile i mazite odbjeglu mačku koja također razumije značaj udaljenosti.

Od rata u Iraku vojni stratezi na svim stranama sveta posežu za bezbjednošću udaljenosti. Ako se Britanija pridruži američkim udarima na Asadov režim zbog napada gasom u gradu Dumi, vjerovatno će upotrijebiti rakete Storm Shadow kojima se mogu gađati mete udaljene do 560 kilometara od aviona koji ih ispaljuje.

Na terenu u Siriji, ruske baze su zaštićene projektilima S-400 koji obaraju dolazeće rakete i avione na udaljenostima do 400 kilometara, krećući se brzinom od 5 kilometara u sekundi. Ako vam sve to izgleda beskrajno daleko od slika djece koja povraćaju, tijela u grčevima i leševa koje ste vidjeli na Twitteru, to je sasvim razumljivo. Ratovi ljudi i ratovi mašina odvijaju se u različitim svjetovima.

Svrha Putinovog sistema S-400 je da obara avione i presreće rakete. Svrha bacanja bureta hlora na djecu u Dumi je zadobijanje pokornosti prestrašenog stanovništva, demonstriranje kršenja pravila ratovanja i slanje poruke cijeloj planeti da multilateralni sistemi za sprečavanje ratnih zločina, genocida i torture više ne važe.

Ali da bi se Asad porazio i da bi se spriječilo dalje urušavanje globalnog poretka rakete velikog dometa nisu dovoljne. Donald Trump i njegov savetnik za nacionalnu bezbednost Džon Bolton to dobro znaju, ali će ipak ispaliti gomilu raketa. Uzalud. Da bismo porazili Asada morali bismo da ratujemo kao u Iraku, da pod okriljem noći idemo od vrata do vrata, ubijamo osumnjičene za podršku Al-Kaidi i izvlačimo iz kreveta njihovu djecu i roditelje pod svjetlošću baterijskih lampi.

Morali bismo da nastavimo bombardovanje sve dok ono što ostane od Sirije ne bude ličilo na ono što je ostalo od Gaze. I morali bismo to da radimo znajući da će haos koji time stvaramo otvoriti novi prostor za džihadističke grupe kojih pokušavamo da se riješimo.

Zato sam protiv britanskog učešća u vojnim akcijama protiv Asadovog režima. To je neadekvatan i ciničan čin, usmjeren prije svega na domaću publiku u zemljama čije vlade gube legitimitet. Tvrdnja da se tako spašavaju ljudski životi je čista glupost, što dobro znaju i političari i penzionisani oficiri koji tu glupost uporno ponavljaju.

Na kraći rok, stanovnike Istočne Gute mogao bi zaštititi jedino snažan ekonomski i diplomatski pritisak na Rusiju i Iran, sile koje upravljaju Asadovim ratom u Siriji, kao i podržavanje postojeće ili izgradnja nove opozicije pod vodstvom sekularnih oficira na terenu, počevši od Kurda u Rožavi. Ali to se neće dogoditi.

Prvo, na zapadu više nema volje za vođenje ratova za smjenu režima. Za stanovnike demokratskih zemalja Irak nije bio „samo još jedan rat“. Izgleda da su Tony Blair i David Miliband sve brzo i lako zaboravili. Njihovi sljedbenici među laburistima ne shvataju zašto neki ljudi i dalje govore o tome. Ali milioni miroljubivih glasača ne žele da zaborave Irak. Oni žele da osiguraju da više nikada ne budu prevareni.

Još jedan razlog je to što niko nema adekvatnu izlaznu strategiju. Rat u Iraku je započet u zabludi da su Sjedinjene Države dovoljno moćne da oblikuju svet po svojoj volji, kao nijedna sila prije njih, i da će se za rekonstrukciju iračkog društva posle Sadama pobrinuti tržište. Ishod su bili kolaps američke unipolarne moći i haos izazvan tržišnim upravljanjem Irakom.

Ušli smo u eru politike velikih sila kojom dominiraju predsjednici sa doživotnim mandatima, u kojoj zemlje sa nuklearnim naoružanjem grade sfere uticaja, šire teritorije na kojima međunarodno pravo više ne važi i razvijaju trajne saveze koji Savjet bezbjednosti UN-a čine sasvim irelevantnim.

Ni Barack Obama, ni Donald Trump nisu pronašli rješenje za taj problem; niti su imali poštenja da sa američkim građanima podijele saznanje da stara rešenja – krstareće rakete i razarači – više ne daju rezultate. Sada se pojavila i treća prepreka zapadnim intervencijama: manipulacije javnim mijenjem koje orkestrira Kremlj, koristeći sve alate koje su mu Google, Facebook i Twitter stavili na raspolaganje.

Uprkos izvorima koji pokazuju da je kontejner sa gasom najvjerovatnije izbačen iz ruskog helikoptera Mi-8, mnogi dobronamjerni ljudi vjeruju da se radi o operaciji „pod lažnom zastavom“ koju su organizovali džihadisti da bi zapad uvukli u ovaj rat. Činjenica da je veliki broj ljudi spreman da prihvati takvo objašnjenje jasan je dokaz uspjeha Putinove globalne strategije.

Mogući rizici za ljevicu u ovom slučaju su očigledni, ali previše ljudi ih nije svjesno. Ako Trump pogodi nekoliko komandnih bunkera u Siriji, a ljevica izađe na ulice sa transparentima „Dalje ruke od Sirije“, šta god te riječi budu značile ljevičarima, za Asada, Putina i Ruhanija to će značiti: dalje ruke od ljudi koji koriste hemijsko oružje i torturu.

U međuvremenu su članovi parlamenta kao što je James Cleverly, i ministri kao što su Gavin Williamson i Sajid Javid, pripremili govore u kojima sve koji se protive raketnim napadima na Asada proglašavaju za fašiste, izdajnike i budale. Zato treba posebno naglasiti da u ovom slučaju protivljenje vojnoj akciji ima za cilj odbranu prava i zakona, a ne širenje teorija zavjere iz Kremlja.

U okruženju u kojem se globalni poredak raspada, spoljna politika i odbrambena strategija britanske ljevice morale bi poći od načela zaštite ljudskih prava, poštovanja međunarodnih zakona i izgradnje kapaciteta demokratske opozicije u zemljama koje sukobe podstiču. Za izgradnju alternative lansiranju pametnih raketa potrebno je više od hvalisave retorike.

Da bi se počinioci ratnog zločina u Dumi izveli pred lice pravde potrebno je deblokirati multilateralni sistem Ujedinjenih nacija i Međunarodnog krivičnog suda. Jedan od preduslova za to je i da ruski građani izaberu vladu koja ne podržava torturu, napade hemijskim oružjem, ubijanje oponenata i nasilno osvajanje teritorija.

Da bi se to postiglo, prvo bismo i sami morali prestati da to činimo: treba da uskratimo podršku Saudijskoj Arabiji u Jemenu, i Izraelu koji puca na nenaoružane civile u Gazi.

Drugi uslov je da Putina udarimo tamo gdje zaista boli: da uhapsimo i deportujemo njegove glavne saradnike u svim zapadnim zemljama; da konfiskujemo njihovu imovinu; da svim pravnim, računovodstvenim i finansijskim firmama zabranimo saradnju sa ruskim klijentima. I da isključimo Rusiju iz SWIFT sistema plaćanja.

Da, to znači nametanje ekonomske autarkije Rusiji i njenim saveznicima i propadanje njihovih banaka. Ali ako zaista želite da promijenite njihovo ponašanje, to se ne može izbjeći.

Treći uslov je da u okvirima vladavine prava povedemo politički rat protiv Putina i njegove Velike Rusije: da podržimo ruske nevladine organizacije, političke partije i kulturne grupe koje su spremne da se suprotstave vladavini mafije; da proširimo servise na stranim jezicima koje emituju BBC i drugi zapadni mediji ne samo na Rusiju i Ukrajinu, već i na Grčku, Tursku, Mađarsku i Balkan. Da izgradimo kapacitete za demokratske institucije u čitavoj Evroaziji.

Te tri stvari, oštre ekonomske sankcije, kulturni rat protiv kleptokratskih elita i ukidanje podrške rivalskim kleptokratima ne bi odmah i same od sebe donijele mir i slogu. Bar neko vrijeme svijet bi bio podijeljen na izolovane trgovinske blokove, kao 30-ih godina 20. vijeka.

Ali ako već potežete teške riječi kao što su fašizam i politika popuštanja, morate biti spremni da uradite ono što su učinile demokratske države 30-ih godina 20. vijeka kada su odlučile da više ne popuštaju fašistima. Zašto zapadne elite ne žele to da urade? Prvo, zato što su duboko korumpirane ruskim novcem i vezama sa oligarsima povezanim sa Kremljom. Šta da mislimo o ministru inostranih poslova koji igra tenis sa Putinovim drugarima za 160.000 funti?

Dalje, pošto najviše vole da se igraju rata koristeći oružja odvraćanja – mašine protiv mašina, radare protiv ometača – političare koji su završili karijeru čekaju unosni poslovi u kompanijama koje proizvode takva oružja.

Konačno, razlog je i to što institucije koje je zapad stvorio da bi se zaštitio od ucjena diktatora i nametnuo poštovanje međunarodnog prava nisu dovoljno snažne. Evropska unija je paralisana strahom od radikalnih desničarskih snaga koje je ojačao upravo Putin.

Kao u Tolkinovom Mordoru, svevidećem oku ništa ne promiče. Švedska je kupila rakete od Amerike umjesto od Francuske? Ultradesničarska švedska stranka koja podržava Putina odmah postavlja pitanje zašto nisu kupljene jeftinije rakete, a Sputnjik, proruska novinska agencija, prenosi svaku njihovu reč.

NATO je također strateški oslabljen. Da li bi Grčka mrdnula prstom za Estoniju, čiji su se politički lideri zauzimali za Grčku 2015, kada su Evropska centralna banka i Komisija doveli u pitanje grčku demokratiju? Naravno da ne. Što se tiče Njemačke, gdje se sve vodeće političke stranke protive povećanju troškova za vojsku, a neki političari otvoreno pokazuju simpatije za ciljeve ruske diplomatije – malo je vjerovatno da bi pozitivno reagovala u slučaju da se neka od zemalja članica pozove na član 5 (oružani napad na bilo koju članicu NATO-a smatra se napadom na sve njih).

Dok ovo pišem, ruski ambasador u Libanu upozorava da će u slučaju napada SAD na Siriju Rusija upotrijebiti rakete velikog dometa, ne samo da obori projektile nego i da napadne avione i brodove sa kojih su ovi ispaljeni. Trump je odgovorio twitom: „Pripremi se Rusijo, jer rakete će stići, lijepe i nove i ’pametne’. Ne treba da se udružujete sa životinjom koja ubija svoj narod gasom i uživa u tome!“

To je čovjek protiv koga se trenutno vodi istraga zbog saradnje sa Rusijom. Da li ulazak u rat zajedno sa snagama kojima je on vrhovni komandant izaziva bar malu nelagodu kod zagovornika rata na daljinu u redovima torijevaca i laburističke desnice?

Trump je čovjek koji je cijelog života fantazirao o upotrebi nuklearnog oružja i neosjetljiv je na stradanje civila u svojoj zemlji i van nje.

Da li je zapad mogao da spriječi užas koji se odigrao u gradu Dumi prošle nedjelje? Možda, da nije opljačkao Rusiju 90-ih godina; da je saslušao Putina kada je upozoravao da će demontirati globalni poredak i na to reagovao sa primjerenom ozbiljnošću, a ne prezirom.

Trebalo je da ojačamo mehanizme odbrane demokratskih zemalja od hibridnog načina ratovanja koji Putin primjenjuje. Trebalo je da podržimo sekularne snage otpora u Siriji, a ne džihadiste koji su izbili u prvi plan najviše zahvaljujući tome što je varvarskom režimu u Saudijskoj Arabiji prepušteno da odlučuju o tome ko će dobiti oružje, a ko ne.

Što ste bliži ratu to se više pitate kako da ga zaustavite, čak i ako je on opravdan. Ali Theresa May ne razmišlja na taj način. Za nju je raketni napad na Asada samo još jedan udarac laburistima.

Corbyn je prvo bio optužen da je češki špijun, pa da je Putinov čovjek – zato što je postavio ne sasvim precizno formulisano pitanje o porijeklu supstance kojom su otrovani Skripalj i njegova kćerka. Onda je proglašen za antisemitu. Sada će on i oni koji ga podržavaju u protivljenju jednostranoj akciji u Siriji biti optuženi da rade za Asada.

Pod vodstvom Therese May torijevci igraju prljavo kao u prvim godinama mandata Margaret Thatcher. May se povezuje sa Demokratskom unionističkom strankom u Irskoj i daje podršku antisemitskoj partiji Fides u Mađarskoj. U nedostatku boljih ideja, glavno načelo torijevaca je postalo blaćenje Laburističke partije.

Ako Sjedinjene Države napadnu Asada, donji dom britanskog parlamenta treba da glasa protiv učešća u ovim napadima i treba da odbije retroaktivnu ratifikaciju eventualno preduzetih akcija. Laburisti i ostale opozicione partije treba da nastave da insistiraju na dokazima, poštovanju procedure i postupanju u skladu sa međunarodnim pravom, i u slučaju zločina u gradu Dumi i u slučaju trovanja. Skripalja i njegove kćerke. Iako oslabljene, multilateralne svetske institucije nisu mrtve, pa bi trebalo da pokušamo da ih upotrijebimo da počinioce u oba pomenuta slučaja izvedemo pred lice pravde.

Ono što strateški ima najveće izglede da sruši režime koje su izgradili Putin, Asad i Rohani jeste nešto što zapad ne želi da podrži: političko rušenje djelovanjem sekularnih i demokratskih pokreta koji se bore za socijalnu pravdu. To je oružje koje bih ja izabrao u borbi protiv počinilaca napada u Dumi.

Preveo : Đorđe Tomić (Peščanik)