Kliker.info

The Stanford Daily je prošle sedmice objavio zanimljivu priču o konzervativnom historičaru Niallu Fergusonu sa Hoover instituta na Stanfordu. Iako ružna, sama priča nije toliko važna koliko nam potvrđuje činjenicu koju malo ko, a posebno mediji, želi priznati: konzervativni diskurs je ogrezao u nepoštenju.

Piše : Paul Krugman (The New York Times)

Pritom zaista mislim na konzervativni diskurs. Nečasni pojedinci mogu imati različita politička uvjerenja, ali sistematsko izluđivanje (gaslighting), to jest insistiranje da je gore dolje ili crno bijelo ubedljivo je više rasprostranjeno na desnoj strani političkog spektra. Mnogi ne priznaju da je ova asimetričnost jedan od bitnih uzroka naših problema.

Mediji su skloni da Trumpove laži predstavljaju kao nešto izuzetno i nečuveno, iako su njegov običaj da laže 7 puta na dan, kao i njegove stalne tvrdnje da je žrtva (tačnog) izvještavanja samo nastavak dugogodišnjeg trenda u konzervativnom pokretu.

Nema suštinske razlike između Trumpa i Fox Newsa, koji decenijama izvještava lažno i pristrasno istovremeno napadajući vodeće medije zbog navijanja za liberale. On se ne razlikuje od republikanaca koji su optuživali demokrate za fiskalnu neodgovornost, a sada kritiziraju kongresnu kancelariju za budžet koja upozorava da će smanjenja poreza uvećati deficit.

Republikansko nepoštenje je vidljivo i u univerzitetskim kampusima, što nas vraća na priču s početka ovog teksta.

Ferguson je jedan od onih konzervativnih intelektualaca koji zaziru od studentskih aktivista. On smatra da je ljevica u kampusima „najveća prijetnja“ slobodi govora u Trumpovoj Americi. Na Stanfordu je vodio program Važni razgovori (Cardinal Conversations), gdje je svoje sagovornike pozivao da se „izjašnjavaju o spornim pitanjima“.

Jedan od njih bio je i Charles Murray, poznat po osporavanoj knjizi u kojoj govori o urođenim intelektualnim razlikama između crnih i bijelih ljudi. Zato ne čudi što je njegov nastup izazvao proteste studenata. Ferguson je onda pozvao studentske aktiviste desne orijentacije da se „ujedine protiv ovih boraca za pravdu i samelju ih“. Čak je predložio da se „istraži djelovanje“ jednog studenta ljevičara. Studenta!

Ferguson se poslije izvinio, ali više u stilu „žao mi je što se tako osjećate“ nego u duhu pravog izvinjenja. On je tom prilikom izrazio žaljenje zato što među profesorima historije ima malo registriranih republikanaca, što je po njegovom mišljenju dokaz pristrasnosti pri zapošljavanju i neprijateljske atmosfere na fakultetima.

Šta se tu zaista događa? Istina je da među američkim historičarima ima malo samoproklamiranih konzervativaca – ali tako je i u egzaktnim, „prirodnim naukama“ poput fizike i biologije.

Zašto ima tako malo konzervativnih naučnika? Možda zato što akademska karijera više privlači liberale nego konzervativce. (Nema mnogo liberala u policiji ili, suprotno Trumpovom uvjerenju, u FBI-u.) Pored toga, naučnici nerado sebe nazivaju konzervativcima jer u modernoj Americi biti konzervativan znači svrstati se u grupu koja poriče klimatske promjene i teoriju evolucije. Možda to važi i za historičare.

Tu treba primijetiti da su tvrdnje konzervativaca da brane slobodu govora i otvoreni razgovor neiskrene. Konzervativci ne žele da se ideje procjenjuju na osnovu odgovarajućih kriterija, nezavisno od politike; oni žele da idejama koje njima odgovaraju bude posvećeno (bar) jednako vrijeme kao i liberalnima, bez obzira na njihovu intelektualnu vrijednost.

Konzervativne grupe su uključene u sistematske pokušaje da se visokom obrazovanju nametnu politički kriteriji. Znamo, na primjer, da su braća Koch davala donacije da bi kontrolirala zapošljavanje na bar dva univerziteta.

Šta to znači za nas ostale? Prije svega sljedeće: ako je vaš posao da informirate ljude, u okviru obrazovnog sistema ili novinarstva, nemojte dozvoliti desničarima da vas, kako kaže Ferguson, „samelju“.

Ovih dana su univerziteti i medijske kuće pod stalnim pritiskom da budu popustljivi prema Trumpu i da poštuju desničarske stavove. Ljudi koji to zahtijevaju tvrde da se zalažu za jednake uvjete za sve. Važno je da ispravno razumijemo ovaj argument. On ne podrazumijeva poštenje, već samo sticanje moći.