Kliker.info

ZAŠTO GORI HERCEGOVINA

Država konstituirana Dejtonskim sporazumom već drugi put u istoj godini demonstrira fundamentalnu nespremnost za prirodne nepogode. Februarski snijeg pokazao je da imamo loše organiziranu, nepopravljivo staromodnu i tromu Civilnu zaštitu, a osim nje još i malu, skoro pa mikroskopsku flotu helikoptera koja je uz sve to više pokvarena nego ispravna. A onda su došli požari i izbacili na površinu još nekoliko žestokih nedostataka: zapanjujuće je da ne postoji zakonska regulativa za ovakve situacije i da to nepostojanje zakona ne samo da onemogućava bilo kakvu akciju, nego čak i sankcionira svaki pokušaj ozbiljnije intervencije.

Osim zakona, pokazalo se da imamo goru vlast nego što smo mogli i zamisliti, iako većina građanstva misli najgore o najvećem dijelu te vlasti. Upalili su se kantonalni i federalni čelnici s ogromnim zakašnjenjem, nevoljko i nezainteresirano. Bosanskohercegovačka javnost, ona koja je zimus preležala snijeg dok su turski vojnici čistili ovdašnje gradove, ovaj put ima jako opravdanje. Lokalni štabovi CZ na vrijeme su upozorili da nemaju dovoljno ljudi, ali da ne smiju pozivati dobrovoljce jer je riječ o nepristupačnom terenu i potencijalno pogubnoj kombinaciji neukrotive vatre i miniranog područja. Uostalom, još je živo sjećanje na stradanje hrvatskih vatrogasaca na Kornatima prije nekoliko godina. Ako obučeni ljudi nisu sigurni, onda se samo može naslućivati kakva bi tragedija mogla zadesiti dobronamjerne ali nestručne aktiviste. A baš takvi, kao u selu Glogošnica, prinuđeni su da skoro bez ikakve institucionalne pomoći brane sopstvene posjede i kuće.

Tako se dogodilo da je dobar dio Hercegovine izgorio.

Svakog dana u Avazu možemo čitati tragikomične tekstove o superiornosti reformskih snaga u odnosu na nenarodnu vlast koja je do prije dva-tri mjeseca upropaštavala ovu zemlju. Požari su bili jedinstven test za ovu novu, vlast u nastajanju, koja nikako da se oteli, i ona je na njemu spektakularno pala. Drugim riječima, jadna je ona politika kojoj u “borbi s vatrenom stihijom” samo kiša može pomoći. Precizno je izračunato: za manje od deset miliona maraka mogu se kupiti tri protivpožarne letjelice i sva potrebna infrastruktura koju takvi projekti traže. U odnosu na stotine miliona maraka koji se rasipaju na vozne parkove, reprezentacije, sumnjive kredite i još sumnjivije tendere, te nedomaćinsko upravljanje državom i njenom aparaturom, deset miliona je mizerna suma. I lako bi ih se mogli naći. Ali, što je najgore, mi nemamo kompetentnu i efikasnu vladu koja je u stanju obaviti takvu kupovinu. A kamoli da se uhvati u koštac s kompleksnim fenomenom kakav je višemjesečno izgaranje Hercegovine. I u nešto manjem intenzitetu i obimu – obližnje Bosne.

Pa država zbog ovakvih situacija i postoji. Njen puni smisao dolazi do izražaja u vanrednim stanjima i svi mi danas, isto kao i deset, 15 i 20 godina ranije, s jakom argumentacijom možemo reći da imamo potpuno besmislenu vlast. Tačno onakvu kakvu i zaslužujemo.

DESET MILIONA PROTIV DESET MILIJARDI

Deset miliona treba za nabavku protivpožarnih aviona, a deset milijardi je početna procjena štete koju je vatra nanijela. U Hercegovini je izgorjelo 50 posto šumskog fonda. Uništene su ogromne površine crnogorične i bjelogorične šume, vinograda i niskog rastinja. Desetkovana je munika, čudesni izdanak Prenja i okolnih planina. Životinjski fond također je teško stradao. Vode su dugoročno zagađene i neupotrebljive, ali tu postoji još jedan faktor, ovaj put ljudski, zvani Gornji Horizonti. Drastično se mijenja bosanskohercegovački krajolik, izvršen je strašan udar na njegovu suštinu, a sve je to moglo biti, ako već ne spriječeno, onda bar značajno umanjeno i ublaženo.

Dakle, malo je razloga za bilo kakav optimizam. Prvo je nas poharao i okovao februar. Onda je iznenada, sasvim neočekivano, poslije jula došao august. I sve popalio. Država i njeni građani djelovali su jadno. Novi februar je tu, pred vratima, a Bosna i Hercegovina dočekuje ga toliko ravnodušno i nespremno da se iz kanadera koje nemamo jasno vidi: ništa nije zaključeno iz prethodnih nepogoda, nijedna lekcija nije naučena, nijedna prepreka savladana, pa nam je Bog, koji god da bio na snazi, ostao kao posljednja instanca. Zadnja nada. Ali šta da se radi kada je i on digao ruke od ovakvih. Preko Hidrometeorološkog zavoda još je prije mjesec dana poručio: “Kiše neće biti ni u septembru, snađite se kako znate.”