hamburger-icon

Kliker.info

Ozren Kebo : Možemo li vjerovati vozaču s 29 godina iskustva, koji svakog dana rinta deset sati u centrali?

Ozren Kebo : Možemo li vjerovati vozaču s 29 godina iskustva, koji svakog dana rinta deset sati u centrali?

Septembar 20
06:07 2019

U Bosni i Hercegovini postoji mnogo fenomena koje je teško sresti na drugim političkim scenama. Jedan od njih je i ovaj: imamo nikad uzburkanije političko nebo, svakodnevnica nam pršti od događaja, susreta, eksplozivnih sukoba, tajnih pregovora i javnih dogovora, medijskih i mrežnih ratova, a, s druge strane, već godinu dana sve stoji u mjestu. Nigdje makli nismo.

Sasvim u skladu s ovim temeljnim paradoksom su i oni sekundarni, koje možemo vezati uz ličnosti zaslužne za opisano stanje. Recimo, zadivljujući i nikad zgasli optimizam Dragana Čovića u oštrom je egzistencijalnom sukobu sa stvarnim efektima njegove politike, pogotovo sa položajem hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ljudi je sve manje, privredni subjekti tonu jedan za drugim, a nesuđeni stolni grad Hrvata i potencijalna europska prijestolnica kulture negativni klimaks doživljava u razarajućem smradu kanalizacije koji je preplavio teritoriju između Carinskog i Avijatičarskog mosta. Pa taj se čovjek na konferenciji povodom propasti Aluminija otvoreno hvalio, haman kao da je Džemal Bijedić lično, da je on najzaslužniji za uspjeh kombinata. Kakav crni uspjeh?

Ili, kako drukčije nego apsurdnim objasniti stivensigalovsku samouvjerenost Milorada Dodika, neprikosnovenog lidera najjadnije političke teritorije u Evropi? Kako Miletovo samopouzdanje raste, to ionako ispražnjena, upropaštena i sve siromašnija Republika Srpska postaje još praznija i siromašnija. Svemu na tom prostoru prijeti gašenje osim Dodikovom samopouzdanju. Iz čega li ga crpi, to postaje jedna od najvećih ezoterijskih misterija današnjice.

Pogledajmo malo kako s tim stvarima stoji političko vodstvo najbrojnijeg bh. naroda. Mogli bismo odmah reći – nikako. Kad strategija postane taktika, onda se kao rezultat dobije Bosna i Hercegovina. Šta je najveća politička greška Bakira Izetbegovića? Upravo to što je pobrkao strategiju i taktiku. On učinak sopstvene i politike stranke koju vodi mjeri količinom uloženog rada. Čovjek s najiskrenijim nijetom tvrdi da sebi nema šta predbaciti jer u posao koji radi ulaže nadljudske napore. I zaista vjerujemo da krepaje na radnom mjestu deset sati dnevno. Da onima koji ne rade toliko i koji misle da uspjeh pada s neba pojasnimo situaciju – ako Bakir u stranku dođe u devet ujutro, on je napusti tek u sedam naveče. Zaista je riječ o impresivnoj količini truda; pa toliko ne rmbače ni oni na Univerzitetskom kliničkom centru. I vjerovatno tokom tih deset sati bude urađen pravi mali sijaset poslova, savladaju se hrpe prepreka, što omogućava da se stvari ipak nekako kotrljaju. Ako svemu pridodamo i onu šofersku metaforu od neki dan, kome ćete vjerovati ako nećete meni, koji sam za volanom već 29 godina, onda dobijemo stvarni uvid u Izetbegovićeve političke iluzije.

Međutim, centralni bh. problem je što se ocjena nečijeg rada ne donosi na osnovu zalaganja, nego samo temeljem dobijenih rezultata. Nije bitno koliko glavni baja provodi vremena u centrali, nego samo šta je uradio s tim vremenom. Izostaju rezultati i veliki potezi, oni koji će okrenuti brod ka cilju, ili koji će se izučavati na vodećim vojnim akademijama svijeta. Ako se sjetite, imali smo nekad davno jednog šofera koji je uspio golim rukama, pukim vozačkim manevrom, nadmudriti najjaču i najdestruktivniju vojnu silu u povijesti čovječanstva. Ono nešto, lik naredi Yulu Brynneru da sruši most, nadmoćni, do zuba naoružani neprijatelj se povuče jer misli da je sve gotovo, a ovaj preko noći ponad Neretve izgradi pontonski prelaz i još jednu ofanzivu okonča u svoju korist.

E toga više nema. Naši autobusi nigdje ne miču, naši vozači šlajdraju u mjestu. Na kraju možemo zaključiti ovo: najmoćniji političari Bosne i Hercegovine su u razarajućem neskladu sa stvarnošću zato što zbog personalne perspektive ne vide opći plan. Oni ne razlikuju sopstvene iluzije od stvarnog stanja. Dragan Čović je optimista jer njemu nikada bolje nije išlo. Milorad Dodik je samouvjeren jer sve što radi jača njegovu osobnu moć, koja je u oštroj suprotnosti sa rastućim slabostima Republike Srpske, ali on to ne vidi zbog sopstvene snage. Bakir Izetbegović je jedna nezamjenjiva bošnjačka vrijednica, crkaje na poslu deset sati dnevno već 29 godina, ali to ima malo veze s ukupnim stanjem Bošnjaka, koje je kao glavni vozač do sada morao prevesti iz vremena genocida u prostor zapadne uređenosti i blagostanja.

A šta ćemo sa Željanom Zovko? U međuvremenu se pojavila informacija da bi ova opskurna politička ličnost mogla postati glavna EU adresa za BiH. Ništa! No sikiriki: ona je višnja na tufahiji za priču koju razvijamo i situaciju koju živimo. U svim svojim raskošnim nesrećama Bosna i Hercegovina ima istovremeno i sreću da živi s razvaljenim susjedima, pa se ovdašnji belaji lakše uklapaju u širu regionalnu sliku. Srbija je rodno mjesto političkih apsurda, a Hrvatska jedini živi dokaz da i propala zemlja može biti primljena u Europsku uniju. Ako je Željana Zovko krajnji domet Bruxellesa, onda bi za BiH najbolje bilo da ode samo u NATO i potom njihovo sofisticirano oružje iskoristi da ovako besmislenu Uniju sravni sa zemljom… 🙂

Uostalom, kakva bi to apsurdna vremena bila ako bi mogla proći bez Željane Zovko?

Ozren Kebo (Analiziraj.ba)

Podijeli

Jedan komentar

  1. Trpko
    Trpko Septembar 20, 10:23

    Zvijezde se pojavljuju a ako ima zvijezda bit će i sunca.Debeli oblaci nereda se tope u vremenu.

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *