Kliker.info

Ponekad je lako spinovati javnost i kreirati nove stvarnosti. Dovoljno je uzeti jedan mali, istiniti detalj i učiniti ga većim nego što jeste, napraviti ga značajnijim od svega drugog što se oko njega dešava i onda kreirati nova tumačenja.

Piše : Ozren Kebo (Analiziraj.ba)

Njime zasjeniš činjenice, svijet, povijest i ukupno postojanje. Jedan od boljih spinova savremene Bosne i Hercegovine imamo priliku pogledati i čuti svakog ljeta u ova doba. Sudeći po RTRS-u, 11. juli već je nekoliko godina planetarno poznat datum zbog napada cipelom na Aleksandra Vučića u Potočarima. Sudeći po ostatku naseljenog svijeta, taj je datum važan i bolan zbog nekih drugih napada.

Tako se kreira paralelna stvarnost. Nije važno ono što se dogodilo, nego ono o čemu mi izvijestimo šta se dogodilo. Ana Brnabić ponudila je nezaboravan doprinos tom procesu redefiniranja rata, nazvavši genocid u Srebrenici „nesporazumom iz prošlosti“. A Facebook je neki dan izrodio surovu i tačnu definiciju političkog svjetonazora i djelovanja srbijanske premijerke: kaže Mostarka Amna Popovac, Ana je samo po seksualnom opredjeljenju LGBT, po svemu ostalom je najzadrtija strejtašica. Tačno tako. Ali, ruku na srce, nije Srbija samo Ana Brnabić. Ovog jula najbolji tekstovi o srebreničkom nesporazumu stižu nam iz Beograda: doslovno postoji ona druga Srbija, pametna, obrazovana, svjesna prošlosti, koja nema vlast i pristup mainstream medijima, ali koja ne šuti, nego iz godine u godinu podsjeća na rat, njegove aktere i posljedice. Čineći nepravdu prema svim ostalim novinarima, umjetnicima i intelektualcima koji ne šute, uz nedavni intervju Bojana Tončića izdvajamo ova tri teksta:

https://www.danas.rs/dijalog/licni-stavovi/oprosti-nam-fatima/

https://www.tacno.net/naslovnica/genocid-u-srebrenici-nikad-cuo/

https://www.danas.rs/kolumna/aleksej-kisjuhas/u-cemu-je-tacno-razlika/

Nove definicije starog zločina od ruke idu i Mladenu Grujičiću, načelniku Općine Srebrenica, ali pošto se čovjek i ranije istakao djelima i riječima kojima je teško naći premca, bolje je ne elaborirati njegov najnoviji doprinos suživotu u srebreničkom kraju. Politički vrh Republike Srpske, uz svojevremeni časni izuzetak Dragana Čavića, nikad nije uspio iskomunicirati Srebrenicu i njenu tragediju na pravi način. Možete misliti dokle su stvari došle kada i formulacija „užasni zločin“ zvuči kao nepodnošljivo minimaliziranje. Eufemizam neuvjerljiv i onima koji su ga smislili. Riječ genocid toliko im je jaka da će se Milorad Dodik doslovno pretvoriti u vodećeg evropskog đavla, sve skupa s morbidnim komisijama koje konstantno izmišlja, formira i iz uništenog budžeta finansira, samo da bi se oborila istina utvrđena na međunarodno relevantnim instancama. Ali domet tih komisija je ograničen i one mogu imati dvije supstancijalno sumnjive uloge: karikaturalnu i svađalačku. Karikaturalna ide kao neizbježan predznak šta god da urade, jer dolazi nakon univerzalno prihvaćenih haških presuda i kvalifikacija, a svađalačka je dobrodošao nusproizvod za kojim idejni tvorci ovakvih komisija naprosto vape. Sve im je to uzalud, genocid u Srebrenici je povijesna i (anti)kulturna činjenica s kojom nam svima valja živjeti. Jednima je uz tu činjenicu nelagodno, a drugi razvijaju nove i sve luđe narative kojima bi nelagodu pretvorili u podnošljivu stvarnost. Srebrenica postaje kodno ime i polazište svih ovdašnjih tragedija. Umanjivati je, negirati ili čak slaviti, s jedne strane, tek je malo gore od banalizirati, merkantilizirati ili kapitalizirati je, s druge.

Naša najbolnija i najtegobnija ostavština prošlosti nije pola vijeka socijalizma, nego četiri godine zločina: klanja, ubijanja, mučenja, silovanja, protjerivanja, svakovrsnog obespravljivanja. Srebrenica u tom nizu ima posebno mjesto i vjerovatno je najdublja rana na krhkom tkivu bosanskohercegovačkog društva. Nije dovoljno zločine sankcionirati u Hagu. Čišćenje od sindroma zločina je ne samo politički i pravosudni nego i prvorazredni društveni zadatak. Za sada, živimo zločin bez znanja o tome kako izaći na kraj s njim. On je naša stvarnost i dvije i po decenije kasnije. Nismo ga apsolvirali i zalud će biti svi drugi napori ako ostanemo društvo zločina. Stvorena je zaumna i teško podnošljiva kultura neprijateljstva, koja preferira vrijednosti opozitne procesima pomirenja i oprosta. Vrijednosti konflikta i zamrznutog rata i dalje su u izvrsnoj kondiciji i zdravstvenom stanju. Bolesno društvo zalud vapi za ozdravljenjem i napretkom sve dok su mu dijagnoze i definicije pogrešne.