hamburger-icon

Kliker.info

Orhan Pamuk : U Turskoj umjetnici mogu biti samo gubitnici

Orhan Pamuk : U Turskoj umjetnici mogu biti samo gubitnici

08 Decembra
17:41 2019

Ne želim romantizirati svoj odnos prema Istanbulu, da kažem kako je prelijep grad. Jeste prelijep, ali to nije moj pristup. Želim pisati o predmetima, situacijama, ljudskim pričama, kulturi, krajolicima, zemlji… To su stvari koje me zanimaju. Kad počnem pisati, nikad sebi ne kažem pisat ću o lijepom Istanbulu.

Pišem o ljudskim bićima, o književnosti i da, volim svoj Istanbul, ali ne pravim turističku propagandu kroz svoje knjige, rekao je tokom boravka u Sarajevu turski nobelovac i jedan od najznačajnijih pisaca današnjice Orhan Pamuk. Takav odnos prema rodnom gradu, kojemu je, poput Miljenka Jergovića, s kojim će se između ostalih naći na pozornici pulskog Sa(n)jam knjige, podigao literarni spomenik, jedini je ispravan kako bi djelo moglo funkcionirati kao vrhunsko književno, a ne kao skica s turističkih razglednica, kako biva kod nevještih ili barem onih kojima grad nije tolika opsesija.

Iako bi se paralele između Sarajeva i Istanbula mogle povlačiti unedogled, možda je jedna od ključnih odnos njihovih stanovnika prema gradu u kojem su rođeni, mitologizacija mjesta odrastanja, neraskidivost veza, bilo da su iz grada zauvijek otišli ili ga nikad nisu napuštali, poput Pamuka, koji je svega tri godine živio u New Yorku, a cijelih pedeset u istom istanbulskom distriktu, uz činjenicu da i danas stanuje u kući u kojoj je odrastao. Ili kako to kaže Pamuk: “Ima pisaca, poput Conrada, Nabokova, Naipaula, koji su pisali uspješno mijenjajući jezik, naciju, kulturu, državu, kontinent, čak i civilizaciju. Onako kako je njihov stvaralački identitet crpio snagu iz progonstva ili preseljenja, tako je i moja vezanost za dom, ulicu, krajolik i grad određivala mene.

Vezanost za Istanbul je, dakle, i sudbina grada i odlika čovjeka”. Želio je život neovisnog umjetnika Iako cijeli život piše o Istanbulu, najintimnije stranice posvećene gradu bez sumnje su u jednom od njegovih kapitalnih djela, autobiografskoj knjizi “Istanbul, grad sjećanja”, u kojoj opisuje život do 23. godine i trenutka u kojem, umjesto arhitekture i slikarstva, bira pisanje, te okolnosti koje su dovele do ove odluke koja će mu ne samo odrediti život, nego i donijeti uspjeh najvišeg ranga, iako je odrastao u okruženju i u dubokoj majčinoj vjeri da umjetnici u Turskoj mogu biti samo gubitnici, dok bi se eventualno tek nekima moglo posrećiti u europskim gradovima, poput Pariza.

Želio je život umjetnika, onaj koji podrazumijeva da nikome ne daje naređenja niti ih prima. Želio je biti neovisni umjetnik i u tome je uspio.

FOTO: Armin Durgut, PIXSELL

Posljednje izdanje ove knjige podrazumijeva i dodatne fotografije (uz isti tekst) i naziv “Istanbul na fotografijama”, a inicijalno je nastalo kao autorovo nastojanje da razumije osjećaje koje u nama izazivaju dokumentarističke fotografije. Uvrštavajući ih, Pamuk je želio što više naglasiti i učiniti vidljivim osjećaj tuge koji je grad u njegovim stanovnicima izazivao u 20. stoljeću te je, po njemu, najuzvišeniji ideal koji knjiga može dosegnuti mogućnost da se pomoću običnih stvari ponovno otkrije život koji se nekad živio. Između ostalog, i zbog toga što ga doživljavaju istanbulskim piscem, odlučio je pisati o svim mijenama kroz koje prolazi ovaj grad, a mnogo ih je te je gotovo neprepoznatljiv iz doba Pamukova djetinjstva i onoga kakav je danas.

“Osobine gradova nisu vječne, osim geografskog položaja. Bosfor je stalno na istome mjestu, stare građevine su uvijek tu gdje jesu, ali mijenjaju se atmosfera i raspoloženje, mijenja se stanovništvo”, rekao je također tokom boravka u Sarajevu. Sam Pamuk, kao i dobar dio njegove porodice bio je posvećen fotografiranju. To je nestalo onda kad se i završava priča u ovoj knjizi, kad su snovi o slikarstvu i svijetu vizualnog ustupili mjesto tekstu. Osim porodičnih i fotografija drugih autora, u knjizi se nalaze i fotografije čuvenog turskog fotografa Ara Gulera iz razdoblja Istanbula, koji Orhan Pamuk nije bilježio i za koje mu sam autor kaže da ih voli zato što ga podsjećaju na djetinjstvo, na što Pamuk odgovara da ih voli zato što su lijepe.

“To nas uvijek navede na razgovor o povezanosti ljepote i uspomena. Nema nikakve sumnje u to da se poimanja ljepote i gradskog krajolika prepliću u našim sjećanjima. I ova knjiga plod je tog preplitanja”, piše Pamuk u Istanbulu.

I nobelovci su nekad bili djeca

Kroz intimnu geografiju grada Pamuk pripovijeda i o intimi vlastitog odrastanja te kompliciranih porodičnih odnosa. Pišući o odrastanju u “polutami sumorne kuće-muzeja”, što je pridonijelo njegovoj sklonosti življenju između četiri zida, zahvaljujući čemu su mu se udaljene avenije i četvrti činile opasnim mjestima, Pamuk piše i o “nestancima” roditelja, očevim izbivanjima i paralelnom ljubavničkom životu, potom majčinim nestancima koji bi bili odgovor na nezadovoljstvo brakom. Osjećaj koji su roditeljski nestanci izazivali ne opisuje kao osjećaj nesreće i nezadovoljstva, naprotiv, autor kaže kako su ga više spašavali od sivila života.

 

FOTO: Armin Durgut, PIXSELL

Pamuk u Istanbulu piše i o prvoj, nesretnoj ljubavi, koja u naknadno romantiziranim sjećanjima može biti dio veze između odluke da ne postane slikar nego pisac, odnosno da su osobna tuga zbog slomljenog srca i “zgasnuće užitka u slikanju, kojemu sam kanio posvetiti cijeli život, bili nevažni spram tuge grada”.

Gledajući Istanbul koji je, kako piše, bio itekako jadniji, tužniji i izmučeniji od njega nakon neostvarene ljubavi, možda je, misli autor, želio zaboraviti na vlastitu bol. I možda nas to vodi do odgovora zbog čega se trajno vezujemo za gradove s viškom historije, mjesta na kojima je svaka epoha ostavila dovoljno traga da nam se osobna nevolja učini manjom. Za razliku od vještački nastalih urbanih centara rasterećenih kolektivne historije i nesreća.

FOTO: Armin Durgut, PIXSELL

Sjećanja na gostovanje Orhana Pamuka u bosanskohercegovačkom gradu s viškom povijesti krhka su kao i svaka koja se formiraju nakon realizacije velike želje. Biti dijelom organizacijskog tima podrazumijeva mnogo straha i nelagode te pregršt zadovoljstva kad sve prođe kako treba. A na kraju, kao i uvijek nakon susreta s velikim ljudima, ostane gorčina zbog spoznaje da bi oni što ih oponašaju željeli imati njihov status, ali ne i manire, te da najčešće s takvima dijelimo ličnu i profesionalnu svakidašnjicu.

Kristina Ljevak (Express.hr)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *