Omer Karić : Vjerujem u nove mlade Bosance i Hercegovce koji na topraku, a posebno u bijelom svijetu pokazuju da smo po vokaciji napredan narod
“Staro kafansko pravilo na Balkanu glasi da se ne napada onaj za koga znaš da će se žestoko braniti. Ukratko 1992. godina se neće ponoviti jer Balkan i krčme nisu iste”, ističe u intervju za Kliker. info novinar i publicista iz Jablanice Omer Karić odgovarajući na pitanje dolazi li ponovo vrijeme rata.
Pored toga autor nedavno objavljene knjige “Četiri puta za Mostar-mediji u Hercegovini 1992-1995.” za koju eminentni stručnjaci komunikologije tvrde da predstavlja izuzetno vrijedno dijelo za bosansku povijest žurnalizma i medijskog djelovanja u ratnim uslovima, govori i o nastanku njegovog životnog projekta, značenju imena knjige, reakcijama čitalačke publike, svom optimizmu, budućim kolegama…
Knjigu na 316 stranica u pet poglavlja o hercegovačkim i stranim novinarima koji su ostavili trag o burnim događajima u dolini Neretve tokom agresije na BiH, pisao je punih pet godina i predstavlja njegov doprinos dokumentiranju i razumijevanju rata kao trajne opomene da nam se zlo više nikada ne ponovi.
Karić je inače diplomirani novinar. Živi i radi u Jablanici gdje je i rođen 1959. godine. Do sada je kao urednik, recenzent ili koautor učestvovao i pisanju i izdavanju knjiga: “Jablanica sto godina školstva”, “Čvrsnica kamena tvrđava Hercegovine”, “Jablanički Romi”, “Župa Jablanica”.
Kliker : U vrijeme dok vi kolega Kariću promovišete svoju knjigu “Četiri puta za Mostar-mediji u Hercegovini 1992-1995.” , na kojoj ste intenzivno radili punih pet godina, a sve sa ciljem, kako ste kazali na jednoj od promocija da upečatljivom slikom rata date svoj doprinos nastojanjima da nam se ovo zlo više nikada ne bi ponovilo, limene trube koje prizivaju ratne strahote ponovo odjekuju širim područjem Balkana a naročito Bosnom i Hercegovinom. Zbog toga i početak ovog razgovora počinjemo pitanjem koje ovih dana konstantno postavlju svi Bosanci i Hercegovci ma gdje da su , a ono naravno glasi, dolazi li ponovo vrijeme rata ?
Karić : Ne. Ali to ne znači da Bosanci i Hercegovci trebaju spavati mirno, da parafriziram jednu izjavu koja se zlonamjerno povlači. Još od kasnog srednjeg vijeka, prostor Bosne je kondominij, prostor kojim upravljaju drugi. Time ne zaboravljam historijski važne odluke ZAVNOBIH-a i potvrđivanja BH državnosti.Tek ovim ratom građanke i građani BiH po prvi put brane nešto autentično svoje. Preko 50% stanovništva formalizira svoj etnički i državotvorni identitet boreći se za časnu slobodu, goloruk i „halaljen“ na salaveti, a „podržan“ od svijeta embargom da se brani. Probni baloni velikih sila preko leđa Bosne, a uz pomoć domaćih izvođača radova nisu ništa što već nije viđeno. Pijuni kojima je neko otvorio vrata da sataru i zaustave našu zemlju na putu prosperitetnih i nevazalskih zemalja, biće „otkantani“ od svih, pa i od onih koji su ih „najžešće“podržavali i sa njima upravljali. Ovo stanje je samo nastavak ostvarenja ciljeva rata i još jedna nepotrebna avantura lažnih careva na Balkanu.
Mislim ( u svijetlu aktuelne situacije) da se ne napada onaj za koga znaš da će se žestoko braniti i uzvratiti (kafansko pravilo, jer ipak je ovo Bakanska krčma). Ukratko 1992. godina se neće ponoviti jer Balkan i krčme nisu iste… I da, projektovanom historijom su nas (na)učili da je Husein kapetan Gradaščević ličnost koju ne treba slijediti, a Alipaša i Latas ideal bosanskog čovjeka. Poslijeratni naraštaji, uz sve manjkavosti obrazovanja, znaju šta je na stvari. A uloga roditelja je (pored škole) nezamjenjiva u spoznaji svakog djeteta u, i van BiH, gdje god da se nalazili. !.
Kliker: Nepopravljivi ste optimista kada je u pitanju opstanak i budućnost BiH te sretan život ljudi na području kome je posvećena knjiga četiri puta za Mostar. Interesuje me da li slično razmišljaju i junaci vaše knjige sa kojima ste razgovarali i analizirali protekle ratne i poratne događaje. Ovo pitam i zbog činjenice koja kaže da rat ubija i one koji misle da su ga preživjeli?
Karić : Htio sam da ostavim trag o novinarima kao i o onima o kojima su pisali. “Što nije zapisano kao da se nije ni desilo”, a priča o hercegovačkim i stranim novinarima je samo skroman doprinos dokumentiranju i razumijevanju rata kao trajne opomene da nam se zlo ne ponovi. Poznato je da u ratu prvo strada istina. Pored nemjerljive uloge boraca Armije RBiH i svih patriotskih snaga, novinari su bili ti koji su tu istinu prenosili. Mnogi su stradali i propatili u ratu. Mnogi su i umorni jer „sloboda nije pevala kao što su sužnji pevali o njoj“. Sve je to za razumjeti.Međutim, ostaje nada da će sve pozitivno što je uradila ratna generacija novinara biti temelj za neke nove (ili stare) spoznaje. U tom smislu je moja ratna hronika samo podsticaj.
Kliker : Šta su ta četiri puta za Mostar ?
Karić : Jednostavno, Mostar je bio ciljna tačka vojno-strateških i političkih igara u Hercegovini, a o njima postoje četiri ugla gledanja. Jedan je patriotski koji su slijedili borci Armije RBiH i građani odani ideji jedinstvene, nedjeljive i suverene Bosne i Hercegovine. Drugi je pogled sa zapadne, a treći je pogled sa istočne strane granice Bosne i Hercegovine. Četvrti je, uslovno govoreći, pogled međunarodne zajednice.
Kliker : Jedan od recenzenata knjige prof Lavić kaže da je za bosansku povijest žurnalizma i medijskog djelovanja u ratnim uslovima Četiri puta za Mostar vrijedno djelo. Recite nam kako knjiga primljena kod šire čitalačke publike naročito u dolini Neretve ?
Karić : Odlično. Primam veliki broj čestitki na velikom trudu koji sam uložio i ljudi to vide. Rasprodata je većina tiraža pa sam i sa te strane zadovoljan.
S obzirom da knjiga na ovim prostorima nikada nije bila posebno omiljena i svaki pokušaj da se kaže nešto novo (ili staro), „zaduženici“ za formiranje javnog mišljenja pokušavaju minimizirati ili u najmanju ruku ignorisati svaki takav pokušaj. Kod nas ljudi vole glorifikovati pojedince samo ako od njih imaju neke koristi. Bojim se da ja nisam taj slučaj. U tom smislu smo još uvijek nedorasla sredina. Različiti su razlozi: nezainteresovanost, lijenost, vlastita umišljatost, samodopadnost… Ljudi našeg kraja su po prirodi isključivi. Od onoga „ta će on pisati“ do „znam ja kako je bilo“.
Ali, opet ističem, ponosan sam da sam napisao djelo koje autentično i dokumentarno, iz medijskog ugla, svjedoči o jednom strašnom vremenu u dolini Neretve. Neponovilo se, a vrijeme će pokazati da li smo iz ovog ili drugih dokumentarnih djela sličnog sadržaja, nešto naučili.
Kliker : Pročešljali ste , preslušali i pregledali desetine hiljada novinskih tekstova , izvještaja i ostale , sada arhivske građe vezane za ratno novinarstvo sa ovog područja zbog čega vas pitamo da li su ovdašnji novinari opravdali svoju ljudsku i profesionalnu zadaću ?
Karić : Apsolutno, tu ne računam one koji su prodali „dušu“ đavolu i radili za nečije tuđe interese.U granicama iskustva, znanja i okolnosti u kojima su djelovali, kao i veliki broj bosanskohercegovačkih patriota borili su se perom, glasom i slikom za istinu, jer braneći nju, branili su čast, dignitet profesije ali i časnu borbu odbrambenooslobodilačkog rata. Znam da ovo izgleda kao kliše, ali je u osnovi tako. Mnogi su bili školovani i afirmisani novinari, dok su drugi to postali silom prilika. Zajednička crta im je bila odanost Armiji RBiH i BiH. Za neke novinare i medijske radnike rat je trajao desetak mjeseci, a za neke četiri godine, pa samim tim se njihov doprinos ne može uspoređivati.
Doduše, više me brinu sadašnje generacije novinara. Bjelodana je činjenica da se na Fakultetu političkih nauka-odsjek žurnalistika u Sarajevu pod mentorstvom određenih profesora/ica odgajaju budući novinari koji u svojim magistarskim radovima izjednačavaju ratnu ulogu generala Mehmeda Alagića sa ulogom Ratka Mladića!!! Na mostarskom sveučilištu prilikom obljetnice studija novinarstva, rektor sveučilišta neke od ljudi koje je čitav svijet prepoznao kao novinare koji su u ratu ukaljali vlastiti ali i obraz profesije, proglašava „herojima i svjetionicima“ kao uzore budućim naraštajima novinara. Ako se po jutru dan poznaje, gadno nam se piše.
Kliker: Rad na knjizi je pretpostavljam uticao i na vas kao čovjeka i novinara ?
Karić : Ostaviti trag o ljudima i profesiji kojom se bavim o ratu i ratnim dešavanjima u Hercegovini bilo je breme koje sam dugo nosio . Strpljivo sam prikupljao građu i razgovarao sa mnogim kolegicama i kolegama.Neki su pozitivno reagovali „na prvu“, neki na nagovaranje, a neki, uprkos mojim molbama nisu nikako htjeli. Jedan od njih mi je rekao da ne želi biti „ikebana“, jer se tako osjećao u ratu jer nije bio Bošnjak. Sve ja to poštujem. Svako ima svoje razloge i ni najmanje ih ne osuđujem. Knjiga je u tom smislu dosta složena jer sam nastojao da zadržim maksimalnu objektivnost prema činjenicama i događajima, ali u isto vrijeme sam poštovao autore koji su, naglašavam, kroz autorizirane priče, dali svoje viđenje vlastite uloge i događaja o kojima govore. Da li je tu bilo prenaglašavanja vlastitih uloga i naknadnih pameti, ja na to nisam, niti mogu uticati.
Žao mi je što mi se nisu odazvali neki od kolegica i kolega čiji je doprinos zaista veliki, ali to je njihov izbor. Moj izbor je bio da dobronamjerno i faktografski prezentiram četverogodišnju ratnu hroniku na prostoru koji dobro poznajem i predstavim činjenice na način da o njima govore akteri. Dakle kamičke u mozaiku rata postavljali su, iz žunalističkog ugla gledanja, svi medijski poslenici (i njihovi uradci), a ja sam samo bio irget koji je donosio malter. Htio sam da ostavim trag o novinarima kao i o onima o kojima su pisali. “Što nije zapisano kao da se nije ni desilo”, a priča o hercegovačkim i stranim novinarima je samo skroman doprinos dokumentiranju i razumijevanju rata.
Ponosan sam da je moj trud prepoznala nauka i struka, a da li će „Četiri puta za Mostar“ biti sehara iz koje će neke sretnije generacije Bosanaca i Hercegovaca crpiti fakte za neka šira istraživanja ostaje da se vidi. Ja sam svoj ratni dug izvršio, i to me čini neizmjerno sretnim.Na kraju, želio sam dati osvrt na jednu profesiju, koja, zahvaljujući novom informatičkom dobu, više nikada neće biti kao što je to bila u ratno vrijeme.
Karić: Na sceni je „copy paste“ novinarstvo i školovanim novinarima, barem starijim generacijama, ovo je potpuno neprihvatljivo. Naš vrhunski profesionalni ideal bilo je istraživačko, objektivno i odgovorno novinarstvo. I taj ideal je već zastario jer je u svijetu zaživjelo solution novinarstvo, novinarstvo koje nudi rješenja. Imam osjećaj da su i akademska zajednica i mediji „podlegli“ ad-hoc obrazovanju i plasiranju informacija sa ciljem, ne da obrazuje i informiše, nego da izazove reakciju koja će povećati broj lajkova ili pregleda, a time i cijenu mediju i informaciji koja se nudi. I to po svaku cijenu. Da se razumijemo, informacija je uvijek bila roba, ali je barem bila lijepo zapakovana i (politički i zanatski) korektna. Danas se prodaje „đuture“, caruje „žutilo“, senzacionalizam, jezik mržnje, spinovi, autorski tekstovi su rijetki. “Digitalna tehnologija i internet su civilizacijski pomak.
Svijet je postao i bukvalno selo, kako smo to mi nekad učili od teoretičara McLuhana. Ali to je danas i izazov više, kako u tom okeanu brzih informacija pronaći objektivnu, nepristrasnu i vrijednosno korisnu informaciju? Vrlo teško, jer su današnji gledaoci, slušaoci, čitaoci putem svojih digitalnih uređaja zasuti hrpama izazova koje ga guše, odvlače pažnju, nude nebitno, a sakrivaju bitno. Paradoksalno je da što nam se nudi više informacija, sve smo nepismeniji, jer se odgajaju generacije koje nemaju vremena za analitičko i kritičko mišljenje. Na taj način stvaramo armiju amorfnih korisnika, konzumenata koji nemaju razvijene vrijednosne i spoznajne reflekse. Zbog toga je jako važno, ako se misli graditi osnova na društvu odgovornih i progresivnih pojedinaca, da edukacija o medijskoj pismenosti započne od najranijeg doba. Za taj društveni angažman potrebna je i (organizovana) društvena i akademska akcija. Bojim se da smo vrlo daleko od toga.
H.S. (Kliker.info)
