Kliker.info

 Mala nezavisna novinarska ekipa iz kompanije Journeyman Pictures, koju je osnovao iskusni ratni reporter Mark Stucke, snimila je novi dokumentarni film u libijskom gradu Sirte – rodnom gradu  libijskog vođe pukovnika Muammar Gaddafija i gradu koji je bio zadnja linija obrane "Zelene Revolucije" u libijskom ratu prošle godine.Uz svoje najodanije borce koji su se borili do samoga kraja, Gaddafi je u svom rodnom gradu mučen i ubijen 20. oktobra 2011. Cijela Libija je bila jedan veliki front, od Bengazija, Bani Walida, Misrate do Tripolija. NATO zračne operacije gađale su ciljeve u gotovo svim gradovima gdje je postojao otpor, no, nijedan kao Sirte. Bitka za Sirte trajala je preko mjesec dana, od 15. rujna. Samo je jedan način bio za osvojiti Sirte – bombardirati ga natrag u kameno doba – i upravo to su ovom gradu i učinili. Grad je doslovno razrušen do temelja.
 
Prošlo je preko pola godine od tih događanja. Nakon pada Gaddafija, Libija je potonula u kaos. Naoružane skupine bore se za prevlast nad teritorijem, plaćeni ubojice napadaju zgrade NTC-a ("Nacionalno Tranzicijsko Vijeće") i traže svoje "plaće". Diljem zemlje operiraju ilegalni zatvori u kojima se vrše mućenja i ubijanja. Međunarodne organizacije kao što su Médecins Sans Frontières ("Liječnici bez granica") bježe iz Libije jer te scene jednostavno više ne mogu podnijeti. Posebice je stradalo crno stanovništvo iz susjednih južnih država koji su desetljećima živjeli i radili u Libiji. Nad nekima od njih se vrše takva mućenja da induciraju pitanje – gdje je zapravo razlika između čovjeka i zvijeri?U isto vrijeme, novi američki ambasador u Libiji poziva sve američke kompanije da se što brže uključe u unosne ugovore koje sada nudi nova libijska vlada i pritom ističe – "naše kompanije moraju imati prednost u rekonstrukciji, Libija nam to duguje".No, postavlja se pitanje – gdje su u toj priči stanovnici Libije? Gdje su oni ljudi kojima je ideal Džamahirije uništen savezničkim bombardiranjem? Upravo na to pitanje novi dokumentarni film, koji je objavljen sredinom ovog mjeseca, nastoji ponuditi odgovore – film nas vodi u nekoć raskošan mediteranski grad Sirte, koji danas – preko pola godina od kraja NATO angažmana – i dalje leži u ruševinama.

Kako i sam film navodi, za brojne stanovnike grada Sirte rat nikada nije završen. Mnogi od njih nikada neće prihvatiti novu trobojnicu kao adekvatnu zamjenu za "Zelenu" zastavu. Neki gaje lažne nade, kao i svugdje, vjeruju da će im NTC ipak pomoći i da će Libija postati "moderna i demokratska" zemlja – no, ako je suditi prema vijestima koje dolaze iz te zemlje, njihove nade uskoro bi se mogle pretvoriti u neostvarene iluzije. Mnogi nemaju iluzija i sasvim im je jasno što im je učinjeno, njima, njihovom gradu, državi i idealu suvereniteta i slobode.Film kao centralni fokus ističe one koje često zaboravljamo u ovim brutalnim sukobima – djecu. Mladi školarci, koji pohađaju nastavu u još uvijek srušenim školama u Sirteu, prisiljeni su pjevati "novu" himnu i sistematski se nad njima vrši anti-Gaddafi propaganda. No, djeca, kao direktna preslika svojih roditelja, podijeljena su i žestoko se sukobljavaju međusobno oko političkih pitanja o kojima vjerojatno znaju malo i s obzirom na dob, trebali bi znati malo – no, njihovo djetinjstvo biti će obilježeno ovim događanjima zauvijek.Najnoviji film, unikatno novinarsko djelo kakvo nikada neće stići do nas od strane tzv. "mainstream" medija – tj. suučesnika u razaranju Libije – komentirala je i poznata novinarka Lizzie Phelan koja je osobno svjedočila agresiji na Libiju tijekom prošle godine.
 
Evo što je ona zapisala o filmu: "Upravo objavljeni dokumentarni film u produkciji Journeyman Pictures, "Igralište rata – Libija" je ekstremno važan i srcelomljiv film koji nam daje uvid u stvarnosti NATO agresije na Libiju.Snimljen u Sirteu, gradu koji je razoren u posljednjim tjednima NATO-ove kampanje bombardiranja, osobe koje su pristale sudjelovati u razgovoru za ovaj film pokazale su svu svoju hrabrost i potpunu iskrenost po pitanju patnje koju su prošli za vrijeme agresije, kao i njihova djeca.Film pokazuje da je rezultat ovog rata, baš kao i svakog rata i intervencije od strane zapada, podjela među ljudima koji su prije intervencije živjeli zajedno kao braća i sestre, u miru i jedinstvu. Ukoliko se isti NATO napad dogodi i u Siriji, povijest će pokazati da će rezultat opet biti isti.
 
Kao reporter svjedočila sam transformaciji Libije iz prosperitetne, razvijene zemlje koja je nudila kvalitetan život svojim građanima – na tu činjenicu aludiraju i sama djeca u ovom filmu kada govore da bi htjeli da se sve vrati na staro kako je bilo prije rata – u zemlju koja je uništena izvan svake prepoznatljivosti.Trenutačno se nalazim u Nikaragvi i zanimljivo je primijetiti kako je njihovo iskustvo bilo poprilično slično. U Nikaragvi, tijekom 80-ih, brojni obični ljudi, pripadnici radničke klase, borili su se na strani pro-američke pobunjeničke organizacije "Contras" protiv tadašnje vlasti FSLN-a (Frente Sandinista de Liberación Nacional). No, sada, ti isti ljudi ponovno podupiru FSLN i izabrali su ih na izborima 2007. Primarni razlog ovakvog ishoda je činjenica da nakon 16 godina života pod neoliberalnim vlastima koje je podupirao SAD, narod nije dobio nikakve beneficije, samo izdaju.
 
Tragično je vidjeti da se isto danas događa u Libiji, no, povijest Nikaragve mogla bi imati dobre lekcije za pomirenje naroda i odbacivanje aktualnih vlasti. Ovaj film pokazuje kako djeca, bez previše razumijevanja libijske politike i povijesti, instinktivno podržavaju stavove svojih roditelja. Nužno je da ta djeca nauče svoju povijest, povijest imperijalizma i političke razloge koji su doveli do toga da su im zapadne sile uzrokovale takvu devastaciju pod kojom sada moraju živjeti. Samo kroz obrazovanje i kritičko promišljanje će jednoga dana shvatiti zašto im NTC nije obnovio grad i živote, kao što otvoreno priznaje i jedan član NTC-a.Stvarnost, koja je dokumentirana u ovom filmu, je ta da pobuna nikada nije uspjela u gradu Sirte. Gaddafijeve snage mogle su biti poražene samo bezobzirnim bombardiranjem, od strane najvećeg vojnog saveza u ljudskoj povijesti, koje je trajalo gotovo 2 mjeseca .Hrabrost sudionika koji otvoreno govore na ovom filmu – u vrijeme kada je još uvijek jedini zakon, zakon oružja – ne smije se podcijeniti. Stotine tisuća ljudi moralo je napustiti svoje domove, a mnogi se danas nalazi u improviziranim zatvoreničkim centrima gdje je tortura rutinska, samo zato jer su se otkrile njihove političke pozicije."  (Kliker.info-Advance)