hamburger-icon

Kliker.info

Novogodišnja priča Semezdina Mehmedinovića : Povratak kući

Novogodišnja priča Semezdina Mehmedinovića : Povratak kući

02 Januara
16:28 2020

Mjesecima sam pokušavao otkriti naslov priče i ime njenoga autora. U augustu, nije bila prošla ni sedmica od moga povratka u grad, sreo sam pjesnika Senu Musabegovića, pa smo otišli na kafu u jedan od onih restorana pored knjižare Buybook, i razgovarali.

Piše : Semezdin Mehmedinović (Žurnal)

Valjda zbog toga što sam govorio o povratku kući, on se prisjetio jednog davnog razgovora iz djetinjstva, u kojem je njegov otac, Sado, nakon nedjeljnog ručka, okupljenima oko stola spomenuo tu priču o vojniku, kao idealan sinopsis za film koji bi obavezno trebalo snimiti. Seno je bio dječak, ali ga je priča dojmila, pa je pamti, evo, do danas. Nismo mogli pouzdano utvrditi kako se priča zove, i ko bi mogao biti njen pisac. Priča govori o vojniku koji se vratio iz rata, otkrio je da su mu roditelji ubijeni, a sve stvari iz kuće pokradene, pa je krenuo po selu skupljati ono što je bilo njegovo. U kućama seljaka nalazio je slike, stolove, gramofon, ubruse koje je vezla njegova majka… Sve je vratio. Na praznim zidovima su bili bijeli kvadrati, tako da je svaka slika pronašla svoje mjesto po mjeri svoga otiska u vremenu. I kad je sve bilo na svome mjestu, izišao je napolje, izvadio šibice iz džepa i zapalio kuću. 

Uzalud sam, velim, pokušao otkriti ko je napisao priču. Ne znam zašto mi je taj podatak bio važan. Ponekad se sretnem sa svojim profesorom Markom Vešovićem, pa šetamo i razgovaramo o književnosti. On koji je, mislim, pročitao sve, nije se mogao sjetiti priče, niti pretpostaviti ko bi mogao biti njen pisac. I kad sam prestao misliti na tog vojnika koji je spalio kuću, u svojoj sobi sam među knjigama na polici pronašao “Crvenu konjicu” od Isaka Babelja (objavljenu u onoj kultnoj ediciji “Reč i misao”), i u njoj vrlo kratku priču koja se zove “Priščepa”. Priščepa, tako se zove taj Kozak, palikuća. Eto ga.  

Danas sam se našao sa Senom u malom restoranu kod Filozofskog fakulteta, pa sam mu rekao da smo napokon otkrili porijeklo priče i ime autora. Padao je snijeg, bilo je lijepo kako samo u Sarajevu zna biti kad se pahuljice roje. Kroz prozor smo gledali kako se ulica ispred restorana postupno izbjeljuje i sjećali se davnih događaja. Jednom je on dolazio kod mene u Washington, bilo je to u oktobru 2002. godine, kad je u široj okolini grada snajperist ubijao slučajne prolaznike. Senin otac se javio iz vikendice u Glavatičevu, nadomak izvora Neretve, bio je uznemiren i brinuo je za sina. Rekao mi je tada, povjerljivo: “Čuvaj mi dijete.” 

Iz restorana smo, kao iz davne prošlosti, izišli na snijeg, šetali uz rijeku, pa onda preko mosta prešli na Grbavicu. Želio je da mi pokaže neke slike u svome stanu (jednog Bracu Dimitrijevića, i jednog Kounellisa). Liftom smo se popeli do najgornjeg sprata solitera i ušli u lijep, prostran stan. Prije nego što ću obratiti pažnju na slike, želio sam da vidim kako izgleda pogled s njegovih prozora i prišao jednom s kojeg se vidi most što smo ga upravo prešli, drvored uz šetalište i niske zgrade iza krošnji, bijelih od snijega. I onda se sjetim da su tu u ratu bile napuštene radionice. I kažem: “Ovo je taj soliter!” Pokazujem rukom prema rijeci. U zimu između 1993. i 1994. godine svraćao sam tamo s Benjaminom Filipovićem. Rijeka je bila granica, a ova grbavička strana okupirani teritorij. Ujutro rano kad bi se iz zgrade Televizije nakon noćne smjene vraćali u grad, Benjamin je obavezno tražio da svratimo do napuštene radionice i da, skrivajući se od pogleda snajperiste, virimo u prozore zgrade u kojoj je stanovala “stara majka”, kako je on zvao svoju nenu. “Ovo je ta zgrada!” U njoj sada Seno stanuje. Starica je živjela na jednom od nižih spratova, s pogledom okrenutim prema rijeci. Benjamin i ja smo satima sjedjeli na mokrim ciglama i čekali da se iza stakla prozora pojavi njena silueta, da nam se ukaže stara majka.

Vratio sam se. Nakon mnogo godina vratio sam se i sada tražim svoje mjesto u gradu, onako kako slika iz Babeljeve priče nalazi kvadratni trag na zidu koji je u vremenu ostavila.

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *