hamburger-icon

Kliker.info

NOVOGODIŠNJA BAJKA ANDREJA NIKOLAIDISA: Djevojčice sa šibicama

NOVOGODIŠNJA BAJKA ANDREJA NIKOLAIDISA: Djevojčice sa šibicama

31 Decembra
04:52 2019

Bio je prvi mrak i bilo je hladno. Bilo je veče uoči Nove godine. 

To su je jutro izbacili iz kuće jer majka kiriju nije platila već pet mjeseci. 

Kada su joj uhapsili oca, mati je otišla u drugi grad. 

Tamo sam našla posao, rekla je majka, ti čuvaj kuću a ja ću ti svake nedjelje slati pare, vidimo se brzo, ne brini, staćemo mi opet na noge. Mama se nikada više nije javila.

Preživljavala je prodajući stvari iz kuće. Već danima gladuje. Već nedjeljama spava na podu, otkako je prodala svoj crveni krevet, poklon od pokojne bake, bog da joj dušu prosti. Čitav njen imetak sada je jedna kutija šibica, koju je strpala u džep jakne a jaknu navukla preko spavaćice, prije nego je policajac povukao za ruku i gurnuo je van, u snijegom prekriveno dvorište.

Mamine stare papuče u kojima je napustila dom sada su mokre i pocijepane. Nije imala kamo poći, pa je lutala zaleđenim ulicama, nadajući se da će nabasati na čudo. Sada je iscrpljena, promrzla, sjedi u kutu ulice i pokušava prodati svoje šibice.

Dok je imala glasa, vikala je: šibice, šibice, kupite šibice. 

No niko se nije ni osvrnuo. Ljudi su žurili, samo su prolazili kraj nje, kao da je nema.

Upalila je jednu šibicu, ne bi li ugrijala ruke. Na tren je osjetila kako je obliva toplina, no već narednog časa stud je opet spustila svoje kandže na nju. Upalila je još jednu šibicu, onda još jednu. Hladnoća bi uzmakla pa bi opet nasrnula. Djevojčica je znala: ne može joj umaći.

Onda je grad postao tih, kao miš noću, u kuhinji. Nije više čula korake prolaznika ni muziku koja je dopirala iza ugla. Dok je tonula u san iz kojega se, pomislila je, neće probuditi, pred njenim se očima širio bljesak. Iz svjetlosti koja joj se primicala zakoračila je baka. Bila je odjevena u raskošnu bijelu balsku haljinu niz koju je padala njena duga sniježna kosa. Baka je pružila ruke ka njoj i baš kada je trebala podići i ponijeti gore, u oblake, djevojčica je na obrazu osjetila šamar i čula piskavi glas koji je ponavljao: budi se.

Pred njom je stajala djevojčica nalik na nju. No ta je djevojčica bila lijepo i toplo odjevena. Jedino je odlijepljeni đon njenih prevelikih čizama svjedočio da se radi o sirotici.   

Ne smiješ zaspati, nisi smjela sjesti, kad staneš, gotovo je, tada dolazi po tebe, diži se, za mnom,  rekla je djevojčica u čizmama i za ruku povukla  djevojčicu u crvenim papučama.

Žurile su uz strmu ulicu, uz skliske stepenice, ispod prijetećih ledenica koje su se nad njih nadvile kao zubi zvijeri. Bile su bez daha kada su zastale pred velikom kućom u kojoj nije gorjelo niti jedno svjetlo. 

Preskočile su ogradu i sa zadnje strane vrta uvukle se u kuću kroz odškrinuta podrumska vrata. 

Ne pali svjetlo, šapnula je djevojčica u čizmama i udarila po ruci djevojčicu u papučama. 

Njihove oči brzo su se navikle na mrak. Koji, uostalom, nije bio potpun: u kuću je kroz velike prozore prodirala ulična rasvjeta.

Nakon što su na prozore navukle zastore, upalile su kamin u dnevnoj sobi i sjele u fotelje pred njim. Skini robu, stavi je da se osuši, rekla je djevojčica u čizmama. Pa dodala: šta je sad, zašto plačeš?

Zbog ovoliko drva moj je otac u zatvoru, rekla je djevojčica u papučama i pokazala na gomilu goriva pred kaminom.

Jel’ sjekao državnu šumu, pitala je djevojčica u čizmama.

Samo jedna kolica, samo da se ne smrznemo, rekla je djevojčica u papučama.

Moj je za prošli Božić ukrao šunku iz prodavnice delikatesa. Uspio mi je predati prije nego su ga uhvatili, rekla je djevojčica u čizmama, šta da ti kažem, zatvori su za sirotinju, pa ti plakala ne plakala.

Djevojčica u papučama je obrisala suze i mokru odjeću primakla vatri.

Djevojčica u čizmama je iz ostave donijela kruh, sir, pečenje i dvije tegle pekmeza od šljiva.    

Nema sad spavanja, domaćini se vraćaju ujutro, rekla je djevojčica u čizmama kada su završile objed a sitost i toplota ih naumile povesti u san.

Djevojčica u papučama pažljivo je slušala njene instrukcije:

Prvo ćeš baciti te papuče i pronaći dobre čizme. Onda ćemo naći kofere. Stare, po mogućnosti. Ti i ja ne možemo imati skupe, nove kofere, takvi bi policiju privukli ravno na nas. U te kofere stavićeš samo ono što misliš da najlakše možeš prodati. Kada ih digneš, koferi ne smiju zveckati: najbolje je kada nas ne vide i ne čuju. Ne budi pohlepna, nemoj uzeti više nego što možeš nositi. Kad to završimo, ako baš ne možeš izdržati, ti odspavaj koji sat. Kuću moramo napustiti dok je još mrak…

Zaspala je kasnije, dok joj je djevojčica u čizmama objašnjavala kako da pronađe podzemna skloništa u kojima spavaju djeca poput njih.

U zoru, kada su se rastale, dok je sa koferima u rukama stajala na trgu kojim je prolazio prvi tramvaj, i dalje je mislima bila u toj bogataškoj kući, pred kaminom. Vidjela je sebe kako na hrpu drva spušta kutiju sa šibicama koju je čuvala u džepu jakne. Moje šibice za vaše stvari, rekla je tiše no što pada snijeg.

Andrej Nikolaidis (Žurnal.info) 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *