hamburger-icon

Kliker.info

Noćas spaljujemo iluzihje : Zašto novinari ne bojkotuju Dodika i Lagumdžiju

Noćas spaljujemo iluzihje : Zašto novinari ne bojkotuju Dodika i Lagumdžiju

27 Novembra
06:27 2012

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Da ovdašnji novinari, generalno i pojedinačno, imaju samo malo više odgovornosti prema javnosti, građanima, cehovske solidarnosti, a manje poniz-n­o­sti prema svojim gazdama, poslodavcima, pokupili bi se i napustili gotovo svaku press konferenciju koju zakažu i održe Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija.I jedan i drugi, po pravilu, ne drže konferenciju za novinare, oni novinarima drže lekcije. Koje podrazumijevaju širok spektar ponižavanja, vrijeđanja, uličarskog omalov­a­žavanja i iživljavanja. Napisala je (izvrstan!) tekst prije dvije nedjelje, a u povodu glasovite “preko vode do slobode“ Lagumdžijine epizode na Federalnoj televiziji, u Večernjem listu zagrebačka profesorica Mirjana Kasapović. Akcenat je bio na “odmetnutom novinar­stvu“, ili kako se to još, ne bez osnova, zove i “novinarstvu iz zasjede“. To je takav model novinarstva, i u bosan­skohercegovačkoj i hrvatskoj, pa i globalnoj praksi, piše profesorica Kasapović, “koje ne želi biti korektiv politike, nego njezin moćan, pa i najmoćniji akter“, koje “ne želi prenositi izjave političara nego ih želi samo sastavljati“, koje, pri tom “ne ide na brifinge političarima, nego političari dolaze na brifinge novinarima“, novinarstvo koje, ukratko “ne analizira, nego sudi, ne komentira nego presuđuje“. 

Iako joj se ne može osporiti temeljan uvid u prilike u Bosni i Hercegovini (pa i medijsko-političke), profesorica Fakulteta političkih znanosti (rođena u Varešu) Kasapović ipak je preskočila određeno, a bitno, gradivo, neophodno za cjelovit, vrlo složen i po svemu nepoznat, samo za BiH specifičan lokalni fenomen: da u jednoj ličnosti imate i “odmetnutog novinara“ i “bahatog političara“, Fahrudina Ra­do­nčića, recimo. Koji, iz pozicije lidera jedne od vladajućih stranaka samog sebe, kao medijskog tajkuna, poziva na brifing!?“Zaboli me k..c za Federalnu televiziju“, dreknuo se u mikrofon i kameru Dodik prije tri godine kolegici sa ovog entitetskog javnog servisa. “Ne znam ko je tebe uopšte pozvao na ovu pres konferenciju, hajd’ briši odavde“, maršnuo je đilkoški, nedžentlmenski, ne tako davno iz zgrade Vlade Republike Srpske dopisnicu beogradske agencije BETA. “To ti sa svojim pilećim mozgom ne možeš skontati“, prije koju nedjelju je poručio ljubopitljivoj novinarki u Banjoj Luci. I niko ništa, i nikome ništa; novinari i dalje dolaze na njegove konferencije, kao na gubilište, očekujući ko će biti sljedeća žrtva predsjednikove mrzovolje i kome će narednom novinaru “mater zakukati“ , kada Dodik bude “malo nervozan“, odnosno kada mu latentne prijepodnevne migrene koje su ljekari u regiji, naposljetku i u Izraelu pažljivo izučavali, pomute razboritost i pristojnost. 

“Ne razumijem zašto vas više interesuje to oko čega se nismo dogovorili, nego pitanja oko kojih smo se usaglasili“, okomio se bahato, sa visine, i cinično nisko Zlatko Lagumdžija, lider SDP-a BiH, na novinare koji su izvještavali sa sastanka u Mostaru lidera šest stranaka, nove, novopečene parlamentarne većine. (Kada se prije četvrt stoljeća Lagumdžija počeo uspinjati po komunističkoj vertikali, stepenicama jednopartijske vlasti i moći, jedan njegov tadašnji šef je u televizijskoj emisiji na neočekivano škakljivo pitanje novinara, drsko odgovorio: “Vaše pitanje, kao prvo, nije tačno!“)“A dogovorilo smo se o najvažnijoj stvari – o principima“, kazao je novinarima okupljenim u Mostaru lider SDP-a BiH. Kojim, kakvim principima, zanimalo je novinare, a uznemirilo Lagumdžiju. Kako kojim, pa onim najva­žnijim turbosudbonosnim: “principima sudjelovanja u vlasti“.Prvi princip, oko kojeg su se dogovorili Dodik, Lagumdžija, Dragan Čović, Božo Ljubić, Mladen Bosić i Fahrudin Radončić u Mostaru je ovako formuliran: “Potpisnici se obvezuju da će raditi na izradi i donošenju ustavnih rješenja koja će osigurati punu ustavnu i institucionalnu jednakopravnopravnost sva tri konstitutivna naroda, odnosno građana koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, uključujući i usklađivanje Ustava BiH sa odlukom Evropskog suda u Strazburu“.

 Sve dovde (do pola “principa“) stvar oko koje se liderska šestorka dogovorila koliko-toliko doima se “principijelno“ razgovijetno, čitko, pa i i neupitno: dakle implementirat će presudu Suda iz Strasbourga u predmetu “Sejdić- Finci“. A , potom u drugom dijelu tačke jedan “Zajedničke izjave“ sa “mostarskog dogovora“ stoji da je postignuta suglasnost da “će se osigurati izbor legitimnih predstavnika u Predsjedništvu BiH i Domu naroda BiH, da pripadnici jednog naroda ne biraju predstavnike drugog naroda“.Šta ovo suštinski znači, pitanje je na koje novinari, dakle javnost, moraju dobiti kvalificiran i precizan odgovor, pojašnjenje, kojeg, naravski dobili nisu. Znači li to da su Zlatko Lagumdžija i Fahrudin Radončić obećali da “pripadnici njihovog naroda“ ubuduće neće birati Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH, Živka Budimira za predsjednika,a Svetozara Pudarića za potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Odnosno da Milorad Dodik i Mladen Bosić preuzimaju odgovornost da “njihov narod“ nikada više neće birati Emila Vlajkija za hrvatskog potpredsjednika Republike Srpske, a razne protuhe Džerarde Selmane (i slične Amore Bukiće) za ministre pravde i tužitelje u Republici Srpskoj. 

Jesu li se Dragan Čović i Božo Ljubić obvezali da HDZ BiH i HDZ 1990 ubuduće neće insistirati da “njihovi Srbi“ preuzmu barem dvije predviđene ministarske funkcije u Vladi Federacije?Logika govori da lideri stranaka, od koje se barem dvije, SDP BiH i SNSD, ne pozicioniraju kao ekskluzivno nacionalne, ne mogu odlučivati i arbitrirati o tome koga će “njihov narod birati“, nego isključivo o tome koga će njihove stranke kandidirati, predlagati za pojedine dužnosti. Kako, recimo, Lagumdžija, a osobito Radončić, mogu garantirati da “njihov narod“ ubuduće nikada više neće birati hrvatskoga člana Predsjedništva BiH? Što bi njihov narod odlučio ukoliko bi, ovoga puta, SDA predložio Komšića, ili nekog drugog “svoga Hrvata“ za hrvatskog člana kolektivnog državnog vrha?!Oko svih bitnih principa su u tripartitnim dogovorima načelno suglasni Dodik i Čović, Lagumdžija i Dodik, Čović i Lagumdžija. Pri tom, dok u petak-subotu Dragan Čović euforično ispija pjenušac i nazdravlja oslobođanju hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, Milorad Dodik, s kojim nema nijednoga “otvorenoga pitanja“, do neba vrišti i jadikuje poručujući kako očekuje da će biti uhapšen pod optužbom da je ratni zločinac; Lagumdžija trijumfalno poručuje da je sa Miletom, Mićom Dodikom našao zajednički jezik, ostvario strukturalni dogovor oko svih bitnih pitanja, samo je jedno ostalo nedogovoreno i neusuglašeno – treba li se BiH raspasti, ima li zemlja čiju proevropsku i proreformsku “mapu puta“ iscrtavaju i trasiraju smisla i perspektivu, ili je ne treba ni tražiti. 

U takvoj političko-stranačkoj ilegali, konspirativnim, skoro okultnim seansama lidera, javnost nagađa, pretpostavlja, naslućuje, kvalificiranih odgovora nema, jer novinari zamuckuju prestrašeni, ušutkani robusnom, totalitarnom retorikom političkih šampiona.Teškom sam se mukom dočepao dijelova strogo. pov., “top secret“ medicinskih parametara koje su uspostavljeni lideru SDP-a BiH Lagumdžiji one dramatične noći kada je u studiju FTV-a tražio čašu vode, pa jedva živ, teturajući brzinom Usaina Bolta utekao iz televizijskog studija u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu. Pritisak, puls idealni. Volio bih da neko, barem na minimalnom uzorku njegovih birača, napravi letimičnu anamnezu, nakon što je njegov drug, partner iz “vladajuće šestorke“ Milorad Dodik, odmah nakon sastanka u Mostaru, po hiljaditi put u ovoj godini ponovio da “ne vidi nijedan razlog zbog kojeg postoji Bosna i Hercegovina“. Država za čovjeka u kojoj su jedino izvjesni “principi sudjelovanja u vlasti“…

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku