Kliker.info

Mostarci su na glasu kao samodopadan i tvrdoglav svijet. Nije te osobine uništio ni protekli rat nakon kojeg je njihov grad nazivan "evropskom Hirošimom, čije stanovnike ne razdvajaju više samo porušeni mostovi na Neretvi". Trajno su podijeljeni mržnjom naslijeđenom iz rata i nepovjerenjem prema svemu što nije s njihove obale, ali i prema svemu što nije iz Mostara. Govori o tome i jedan, čak i za hercegovačke prilike, iznimno morbidan vic:Mujo, netom nakon rata, u Fejićevoj ulici u Mostaru sretne svog sugrađanina Sulju. "Znaš li, bola’ Suljo, da je umro onaj Haso iz Konjica", promahala Mujo nakon što je svog jarana upitao za zdravlje."Čuj, ma ‘ta će on umirati", odgovori Suljo.

Kakva god da je vaša sreća ili nesreća, uspjeh ili poraz, Mostarci će vam uvijek s ponosom pokazati da su oni iznad svega toga i da su kao takvi jedini vrijedni divljenja, pažnje i bilo kakve rasprave. Oni i njihov grad naravno.Dok nije bio obnovljen u ratu srušeni Stari most, ovaj podijeljeni grad sa svojim još podjeljenijim ljudima bio je u centru pažnje zbog višemetarskog križa na brdu Hum iznad Mostara. U istočnom dijelu bila je "to" provokacija kakvu ljudski rod ranije nije iskusio, a za žitelje zapadnog dijela istog grada tek impozantni simbol katoličanstva. Kad je spomenik prestao biti zanimljiv gostima i prolaznicima, smislili su novi vic na svoj račun tvrdeći da je ono na Humu zapravo "veliki plus za sve".

Stranci su onda nametnuli Statut, kojim su ih nazor pokušali ujediniti gašenjem šest (jednonacionalnih) opština, dva-tri mjeseca kasnije, u ljeto 2004, dobili su svoj noviji Stari most i završili u vijestima medijskih divova BBC-ja i CNN-a. Nisu tu prestali sebi rasti u očima, jer je stara jezgra njihovog grada ubrzo uvrštena na listu zaštićene svjetske kulturne baštine…Čulo se kasnije još kojekakvih pričica iz Mostara, poput onih o neodvoženju smeća tokom paklenih ljetnih vrućina ili o vatrogasnoj službi koja ostaje bez goriva za cisterne dok požari bjesne oko grada. No, podugo ne bi ničega što bi zasjenilo dostignuća druga dva glavna grada – Sarajeva i Banjaluke. Nit’ su dobili šoping centar u srcu grada kojem na ulazu jedino još fali tabla s natpisom "samo za muslimane", nit’ imaju impresivni Administrativni centar čiju ljepotu strani i od zavisti bolesni tužioci ne mogu gledati pa zakeraju i pitaju koliko je to sve koštalo.

Neko manje samoljubiv i zadrt odustao bi od takmičenja sa ovim očigledno "naprednijim" prijestolnicama, ali Mostarci se ne predaju tako lako. ‘Ta će Sarajevo, ‘ta će Banjaluka. Nek njihovi građani probaju preživjeti 11 pokušaja izbora gradonačelnika, a da nikakao ne reaguju na tu lakrdiju! Mostarcima to odlično polazi za rukom. Evo gotovo sedam mjeseci strpljivo čekaju i tvrdoglavo šute, svako na svojoj obali Neretve. Ne dotiče ih to što ljudi za koje su glasali u Gradskom vijeću javno trguju tim njihovim glasovima pokušavajući nabrati 18 komada presudnih za osvajanje gradonačelničkog mjesta. Ne reaguju ni na pozive lokalnih političara da problem bude riješen ponavljanjem kompletnih izbora u šest gradskih izbornih jedinica. Odazvala bi se većina Mostaraca i na vanredne izbore i finansirali bi ih vlastitim prilozima samo da ko ne pomisli da oni odstupaju i za milimetar. Svojim glasom bi ponovo podržali priču o istočnom i zapadnom Mostaru. Prema glasačakoj kutiji išli bi misleći o njihovom Starom mostu i o našem stadionu "Bijeli brijeg", o njihovoj Fejićevoj i o našem Rondou. I opet bi bili prevareni. Jer oni stalno tipuju svako na svog čovjeka, Hrvata i Bošnjaka, koji bi trebalo da se držati Neretve kao granice koja se ne prelazi, a na kraju im vijećnici u Gradskom vijeću izaberu samo jednog gradonačelnika. Ma kako se on zvao, pola grada ga nikada neće smatrati svojim.

Ovu poražavajuću činjenicu ne mogu promijeniti ni statuti ni vanredni izbori. Biće to grad slučaj sve dok se Mostarce ostavlja da se sami nose sa obećanjima vođa sa vrha kako će zauvijek živjeti u hrvatskom stolnom gradu ili u bošnjačkom centru Hercegovine. Po ponašanju Sulejmana Tihića i Dragana Čovića, aktuelnih lidera stranaka koje duže od decenije dijele vlast (i ljude) u Mostaru, naivno je očekivati da će njegovi žitelji u dogledno vrijeme biti oslobođeni nametnutog im tereta podjela. Strancima se obojica dodvoravaju kao lideri promjena, a u podnožju Huma zagovaraju zadržavanje stanja stvorenog u ratu. Kako drugačije tumačiti Čovićevo upozorenje da će Hrvati potpuno nestati iz BiH ako prvi čovjek grada na Neretvi ne bude Hrvat ili Tihićevu slavodobitnu izjavu da je krajnje vrijeme da Bošnjak zagospodari Mostarom?!

Nijedan nakon zadnjih lokalnih izbora ni u šali ne spomenu da će budući gradonačelnik biti čovjek koji ponudi viziju razvoja grada. Priče o vizijama napretka donose im mnogo više koristi kad ih serviraju gostima iz Brisela ili Vašingtona i što bi ih onda pokušavali provesti u gradiću, ukrašenom velikim plusom za sve. Ta, njegovi stanovnici su ionako previše ponosni i zadrti da zatraže pomoć u bilo čemu pa i u izboru tamo nekog gradonačelnika. Što se njih tiče, na tu funkciju i kenjac može biti postavljen, mogu se izbori ponavaljati do sudnjeg dana, samo da se od njih ne traži da, bez velike nevolje, prelaze na pogrešnu obalu najdraže im rijeke. To što su tvrdoglavi ne znači i da im ne bi dobro došla iskrena i konstruktivna politička podrška s vrha. Ta podrška nikako ne bi trebalo da bude organizovanje novih izbora sa starom matricom "svako u svom toru", već javno priznanje nacionalnih vođa da se više nigdje, pa ni u Mostaru, ne može opstati na ratnim startnim pozicijama.

Ko misli da je stanje u Mostaru moguće popraviti na drugačiji način, neka pokuša provesti koji mjesec u ovom gradu. Ali, da živi na desnoj, a da radi na lijevoj obali Nereteve i da u njegovoj sredini svi znaju da nije rođeni Mostarac već pridošlica. Ne mora biti iz Konjica, može i iz Kaknja. Sasvim dovoljna kazna.   Nihada Hasić (Nezavisne novine)