hamburger-icon

Kliker.info

Nihad Kreševljaković: Sjećanje je važno samo ako nas oplemenjuje (Video)

Nihad Kreševljaković: Sjećanje je važno samo ako nas oplemenjuje (Video)

April 09
15:14 2018

Izložbom fotografija Rona Haviva, počeo je XXIII po redu, Modul Memorije 2018. Modul memorije, kulturološki je projekt Internacionalnog teatarskog festivala MESS, koji je kao ideja pokrenut u toku opsade Sarajeva, već davne 1995. godine. Danas je to manifestacija sa najdužim kontinuitetom, kada su u pitanju programi, čiji je cilj očuvanje i razvijanje kulture sjećanja. O ovogodišnjem programu govori direktor MESS-a, Nihad Kreševljaković.

RSE: Izložbom fotografija, Rona Haviva, počeo je XXIII po redu Modul memorije. Ratnom fotografu je dodijeljena nagrada za poseban doprinos u očuvanju kulture sjećanja. To je prva nagrada u ove 23 godine, od kad postoji ovaj program. Koliko je bitno njegovati i očuvati kulturu sjećanja?

Kreševljaković: Kada smo se bavili historijatom programa i razgovarajući sa doktoricom, koja je držala to predavanje, zajedno sa Ronom na Akademiji, utvrdili smo da se sam fenomen pojma kulture sjećanja pojavljuje početkom devedesetih godina. Modul memorije je pokrenut 1995. godine i to bi moglo značiti da je Modul memorije jedan od najstarijih programa, koji u svom središtu interesovanja ima kulturu sjećanja.

Govoreći o samoj bitnosti sjećanja, mi kontinuirano naglašavamo da je sjećanje važno. Imate i medicinsku dijagnozu za odsustvo sjećanja. Međutim, puno bitniji od toga je način na koji se sjećamo. Ako je naše sjećanje, individualno ili kolektivno, ne bude razlog za neko oplemenjivanje nas, kao individua, ili oplemenjivanje nas, kao društva, onda nam je takvo sjećanje nepotrebno. Sjećanje jeste važno i važno je koliko će nas činiti boljim.

RSE: Festival se dešava u periodu aprila i maja. Upravo u tim mjesecima su se odigrali značajni historijski događaji za grad Sarajevo. Šta je u sklopu programa Modula memorije ove godine?

Kreševljaković: Tri važna datuma. Jedan je 6. april, koji je vrlo zanimljiv datum jer tada su počela dva rata i jedan je završen. On je i Dan oslobođenja grada Sarajeva. Unutar tog perioda je također 2. maj, jedan od ključnih datuma u opsadi grada Sarajeva, jedan od najznačajnijih datuma u historiji grada Sarajeva. Treći datum koji je jako važan je 9. maj, koji mi ne percipiramo kao dan Evrope, kako se on danas obilježava, već po malo starijem modelu. Obilježavamo ga kao Dan pobjede nad fašizmom. On treba da bude zadnji dan programa, vjerujući da uvijek iz tog programa izlazimo kao bolji ljudi.

Kada istražujete historiju umjetnosti, zaista, radikalni događaji uvijek imaju vrlo jaku refleksiju na umjetnost. Kada gledate neke stvari, značajne pojave u historiji umjetnosti, one su uglavnom refleksija nekih radikalnih situacija. Mi smo od početka smatrali da je jako važno istražiti šta se to sve događalo u Sarajevu u tom periodu, vjerujući da su se pojavile neke stvari, koje su možda važnije od onoga kakvim su se činile u tom trenutku.

Mi smo u zadnjih desetak godina primijetili jedan fenomen koji je klasičan za nas, a to je da ljudi postaju samo-opsjednuti vlastitim iskustvom. Govorimo da nas iskustvo čini boljim. Znači, onog trenutka, kada mislite da je samo vaša tragedija, tragedija, a istovremeno se događaju grozne stvari i u Darfuru, Palestini i Siriji, a vi to reagirate, onda je to ono sjećanje koje nam ne treba.

Uzmimo iskustvo izbjeglica iz BiH. U ovom trenutku ima oko 1.000 izbjeglica iz Sirije, i drugih dijelova svijeta, u Sarajevu i njegovoj okolici. Sigurno ima 100.000 ljudi koji su u toku rata živjeli negdje vani. Ako ti ljudi ne smatraju da mi nešto trebamo učiniti kao društvo, ne moraju oni kao individue, ako nisu spremni izvršiti pritisak na državu da se u tim centrima poboljšaju uslovi, ako nismo svjesni toga da su ti ljudi iz Sirije zapravo mi, onda to sve gube smisao. Oni znaju kako su ti centri izgledali i koliko su se osjećali poniženim, kada uđu u neku kasarnu, zaklonjeni samo nekim čaršafima, gdje nemaju nikakvu intimu.

Mi se ove godine, ali i zadnjih desetak godina, nastojimo baviti tim fenomenom. Nama je uvijek u središu umjetnost. Bitan je recimo i fenomenom umjetnosti u nekim drugim krajevima svijeta. Ove godine imamo dva programa, imamo izložbu Freedom, koja će se u četvrtak održati u Historijskom muzeju, gdje izlažu neki veoma značajni fotografi, deset značajnih fotografa, koja se bavi temom izbjeglica, inspirirani izbjegličkom krizom u Siriji.

Imati ćemo evropsku premijeru filma, Ide Begić, “Never leave me”, koja se bavi djecom siročadi sa turske granice. U tom filmu igraju stvarna djeca koja su ostala bez roditelja. Iskoristio bih ovu priliku da sve pozovem da pogledaju taj film jer se radi o jednom od najuzbudljivijih filmova koje sam ja do sada pogledao iz produkcije BiH.

RSE: Koliko je teško pružati kulturni otpor?

Kreševljaković: Kulturne institucije, i dan danas, 20 godina poslije, imaju primarnu obavezu braniti grad. To znači, braniti određene vrijednosti, braniti prava manjina, braniti sve ugrožene kategorije, sve obespravljene ljude. Zahvaljujući ponajviše radu festivala MESS, u periodu opsade, u internacionalnim medijima, prvo u Francuskoj, pa kasnije i u drugim, pojavio se pojam kulturnog otpora. Kroz taj pojam kulturnog otpora definirala se upravo ta potreba i želja ljudi da sačuvaju, protiv te agresije, svoju normalnost, kao dio tog otpora.

Tu se ne radi o tome da je u Sarajevu odigrano 2.000 predstava u periodu opsade, već se radi o tome da su na tih 2.000 predstava uvijek bile pune sale. Ne postoji niti jedan drugi razlog, osim potrebe da doživite to neko apstraktno iskustvo. Suštinska potreba čovjeka za umjetnošću je jedini razlog zašto su se ljudi u periodu opsade odlučivali na to da riskiraju svoj život, prošli preko čitavog grada i ušli u Narodno pozorište, opet zaboravljajući na činjenicu da može opaliti granata i u tu zgradu i da mogu stradati.

Mi imamo empirijsko iskustvo u tome da su kultura i umjetnost ljudska potreba, na isti onaj način na koji smo imali potrebu u tom periodu za vodom, za hranom ili za bilo čim drugim. Mislim da su čak u ratu političari bili puno svjesniji stvarnog značaja kulture za društvo. Mislim da se danas prema tome ponašamo kao neko ministarstvo, gdje treba ispuniti neke budžetske obaveze. Kada zapne u državi, onda ćemo prvo njima skinuti pare.

RSE: Obzirom da se nalazimo u mjesecu aprilu, mjesecu koji je poznat po šalama, koliko su građani Sarajeva zaboravili da se smiju?

Kreševljaković: Nekako ne volim te priče o sarajevskom humoru. Idalje mislim da imaju ljudi sklonih humoru i ljudi nesklonih humoru. Ne bih nikada definirao ni neki sarajevski, ni bosanski humor. Kada ljudi počnu gubiti duh, pa samim tim i sposobnost da se šale, to je loš znak. Humor je najizraženiji u radikalnim situacijama. Mene je iznenadilo, kada smo radili film “Greta”, kada sam naišao na knjigu “Humor u koncentracionim logorima”. Veliki broj viceva je nastao tada. Radio sam istraživanja na tu temu.

RSE: Tokom istraživanja, jeste li zapamtili neki vic?

Kreševljaković: Sjećam se, kada je počeo rat, mali sam tada bio, ali znam da je neko rekao – Jesi li primijetio kako nema viceva? Neko je to nekom drugom rekao i zbog toga se vrlo dobro sjećam prvog vica, koji sam čuo u ratu. Počeli su snajperi pucati.

Mujo i Suljo pretrčavaju raskrsnicu. Mujo je imao cigaru iza uha. Opali snajper i Muji odleti uho. Mujo se vrati i traži po raskrsnici. Suljo mu govori – Daj pusti uho, pogoditi ćete snajper. Mujo mu kaže – Dobro uho, ali imao sam cigaru iza uha.

Selma Boračić-Mršo (RSE)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *