hamburger-icon

Kliker.info

Ničija zemlja : Da, to smo mi. To je naše lice. To je naš mentalitet

Ničija zemlja : Da, to smo mi. To je naše lice. To je naš mentalitet

23 Marta
05:51 2012

Piše : Dževad Hodžić (Oslobođenje)

Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvijer trag ostavi – kaže se u jednoj izreci. Proteklih dana, dok je polahko, gotovo bismo mogli reći, blagonaklono i susretljivo kopnio snijeg koji nas je u cijeloj zemlji u toku februara gotovo bio zatrpao, pa i ovih dana dok još u svojim posljednjim ostacima kopni, posebno u gradskim zonama i prigradskim područjima, slična poruka izreke koja govori o tome zašto pada snijeg mogla bi se još bliže i uvjerljivije izraziti u sljedećim riječima: „Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da sakrije naše ružno lice: naselja, ulice, parkove, trotoare, školska dvorišta, stajališta gradskog prijevoza, rijeke i obale – pune smeća". Neko će možda ovu izreku, kako sam je ovdje sročio, formulirati još kraće i oštrije. U svakom slučaju, nije joj potrebno neko posebno tumačenje niti dokazivanje. Odlazeći, snijeg nas ovih dana podsjeća na smeće na svakom koraku – sramotu koju je nekoliko mjeseci skrivao, suočava nas s našom vlastitom prljavštinom, nekulturom i nebrigom za javni prostor. Na svakom koraku najlonske vrećice, plastične flaše, limenke od koka-kole, sarajevskog piva (onog malog, od litar i onog velikog od valjda dva litra), prazne kutije od cigareta, vrećice od čipsa i šta sve ne. Svaka je autobuska i tramvajska stanica mala deponija smeća, na rijekama, rječicama i potocima, u mnogim ulicama, parkovima i javnim dvorištima, gotovo svugdje po gradu i u svim gradovima imamo prizore u kojima bi se mogle snimati scene za filmove neke užasne slutnje, posvemašnje zapuštenosti, nereda i bijede. K tome još hiljade pasa lutalica.

Riječ je o posvemašnjoj zapuštenosti, neredu i bijedi, na ovaj ili onaj način, svih nas: političkih – kako se to kaže – faktora, odgojnih i obrazovnih institucija, medija, građana. Svi smo odgovorni. Svjestan sam da svako generaliziranje i poopćavanje najčešće i u najvećoj mjeri predstavlja plakativnu, ispraznu tvrdnju. Znam da kada se tako kaže – da smo odgovorni svi – da to na kraju može značiti jedino da niko nije odgovoran. Pa ipak, kada je riječ o našoj komunalnoj kulturi, o našem postupanju s otpadom, o našem odnosu prema javnom prostoru, o našoj nebrizi prema prirodi, prirodnim ljepotama i bogatstvima, zaista smo svi odgovorni.

U političkom i ekonomskom životu još naša prirodna bogatstva, posebno vode i rijeke ne prepoznajemo kao našu ekološku, privrednu, turističku šansu i resurs. Još nismo sačinili ekonomske, zakonske i tehnološke strategije racionalnog upravljanja otpadom. Otpad je danas jedno od najvažnijih ekonomskih, tehnoloških, filozofskih, životnih pitanja. Ali ne bih da o tome sada držim predavanje. Naš odnos prema javnom prostoru koji se očituje u tome da ga gotovo niko ne doživljava kao svoj vlastiti prostor jer, kao naš vlastiti prostor mi imamo u našem privatnom vlasništvu, u našim kućama i stanovima, na najeklatantniji način pokazuje našu malograđansku, primitivnu, pretpolitičku svijest u temeljnom smislu te riječi. Jer, u političkom smislu, naš prostor, naš dom je naš javni, naš zajednički prostor. Mi se prema javnom prostoru kao zajedničkom i općem dobru još odnosimo preovlađujuće tako da je to „ničija zemlja".

U programima naših odgojno-obrazovnih institucija, škola i fakulteta ekološka edukacija još je minorna i mizerna. Dok nam đaci svugdje, na velikom odmoru, na putu od kuće do škole i od škole do kuće, bacaju otpatke, morali bismo zaključiti da ih ništa nismo naučili ni iz biologije, ni iz hemije, ni iz prirode i društva, ili, da sve čemu smo ih naučili, ništa ne vrijedi. Jednostavno, sve te silne formule iz matematike, svi ti silni datumi i godine iz historije, svi ti silni elementi iz hemije, sve te silne informacije o dinosaurusima i najsićušnijim kopnenim i morskim životinjama ne vrijede ništa ako djeca praktično ne usvoje poruku da je priroda naš dom u kojem živimo, da je javni prostor ogledalo naše kulture. Da se pitam, ja bih i u religijskim odgojno-obrazovnim programima naših vjerskih zajednica i crkava vjerski odgoj i teološku misao koncipirao ekološki, gotovo do granica panteističkog shvaćanja svetog kao onog uzvišenog koje obitava u Prirodi kao božanskoj objavi, Knjizi koju smijemo prihvaćati samo čistih ruku.

Naši mediji još kako-tako istražuju i razotkrivaju manje ili više značajne slučajeve političkog, privrednog, kriminala, korupcije. Za naš posvemašnji ekološki kriminal, primitivizam i bijedu gotovo da ne pokazuju nikakav interes. Ne znam da je neki medij napravio i jednu ozbiljnu reportažu u kojoj bi se pokazalo kako na svakom koraku u gradu bacamo smeće, kako na našim rijekama imamo bezmalo hiljade deponija smeća, kako smo, naprimjer, polomili, spalili, uništili izletničke drvene kućice-kolibe koje je na Baricama bila izgradila Općina Stari Grad. Tužnih i užasnih primjera je mnogo. Mediji bi, posebno javni servisi, jer oni se ne bi smjeli voditi samo pukom gledanošću, morali nas, građane, suočiti s tim slikama, s nama samima, ma koliko to bilo bolno. Ako se privatni mediji vode samo gledanošću, javni servisi bi mogli i morali pokazati sve te ružne slike, sve to naše smeće i kazati: Dragi gledaoci, dragi građani, pogledajte ovo. Da, to smo mi. To je naše lice. To je naš mentalitet.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku