Kliker.info

Bivši američki diplomata Nikolas Barns (Nicholas Burns), sada je profesor diplomatije i međunarodne politike na najprestižnijem svjetskom univerzitetu Harvardu. Bio je i ambasador Sjedinjenih Američkih Država u NATO-u, a prije toga i glasnogovornik Stejt departmenta za vrijeme mirovnih pregovora u Dejtonu. U ekskluzivnom razgovoru za "Avaz", Barns se prisjeća novembra 1995. On je svjedok događanja iza dejtonske pozornice. Kaže da je Amerikancima Alija Izetbegović bio prirodno bliži od Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana.

Čega se prvo sjetite, kad danas pomislite na teške pregovore u Dejtonu? Na koje protagoniste prvo pomislite?

– Prije svega, važno je da se tog događaja podsjetimo, jer je prošlo već 15 godina. Pa, prvo se podsjetim koliko je strašan taj rat bio za BiH. Onda se sjetim tragedije i patnje, koliko dugo je trebalo međunarodnoj zajednici da intervenira 1992., 1993. i 1994. Ponosan sam što su Sjedinjene Države vodile tu međunarodnu intervenciju u jesen 1995., prvo sa NATO napadima. I drugo s briljantnom diplomatijom koju je predvodio Ričard Holbruk (Richard Holbrooke).

Je li Vi to izjednačavate Holbrukovu diplomatiju i zračne napade NATO-a?

– Bila je to kombinacija upotrebe vojne sile protiv vojske bosanskih Srba, kao i diplomatskih napora ambasadora Holbruka, Vorena Kristofera (Warren Christopher) i ostalih. To je dovelo do ovog rezultata u novembru 1995., da bi se okočao rat i kreirao mir.

Jeste li u to doba strahovali da se predsjednik Alija Izetbegović predomisli i ne stavi svoj potpis na sporazum? Vama je bilo stalo da se sporazum potpiše, bio je to najveći uspjeh američke diplomatije.

– Potpuno ste u pravu, ali mi nismo strahovali od predsjednika Izetbegovića zbog toga. Ne bih njega tu posebno izdvajao. Postojala je sumnja tokom pregovora u novembru 1995., hoćemo li stići do dogovora i mogu li se pregovori napraviti prihvatljivim za sve. Milošević i Tuđman su isto tako trebali biti ubijeđeni, i svi su trebali učiniti kompromis kako bi se postigao Dejtonski sporazum. Ali, ne, uistinu nismo mislili da odgovornost leži samo na predsjedniku Izetbegoviću. Odgovornost je bila na svima njima. I očito, na mnogo načina Sjedinjene Države su bile bliske predsjedniku Izetbegoviću.

Da ne bude zabune, hoćete li, molim Vas, objasniti tu američku bliskost sa predsjednikom Izetbegovićem?

– Mi smo osjetili da su Bošnjaci bili žrtve bosanskih Srba i Miloševića. Kao što znate – rezultat tih pregovora je bio nesavršen, ali to je bio jedini rezultat koji je mogao zaustaviti rat u potpunosti i otvoriti put ka miru. Zato mislim da je u tom kontekstu Dejtonski sporazum ogroman uspjeh za našu diplomatiju. Pri tome, još jednom želim odati priznanje svom prijatelju Holbruku. Mislim da su njegova upornost i ustrajnost bili primarni faktor koji je rezultirao sporazumom.

No, jesu li te Holbrukove metode "ustrajnosti" kombinirane s nekim metodama "prijetnje"? Postoje evidencije da je ambasador Holbruk zaprijetio Izetbegoviću da će NATO bombardirati položaje Armije BiH ako se ne obustavi ofanziva na Banju Luku?

– Ne mogu oko toga govoriti i Vi morate pitati druge za to. Nemam nikakvih prisjećanja oko tih razgovora i kada su se oni dogodili, nisam bio dio pregovaračkog tima ambasadora Holbruka. U to vrijeme bio sam glasnogovornik Stejt departmenta u Vašingtonu. U Dejtonu sam bio, mislim, tri ili četiri puta tokom pregovora i zato ne mogu govoriti o tome.

Dozvolite mi onda da drugačije formuliram pitanje: zašto je Klintonova administracija toliko žurila da zaustavi vojnu pobjedu Bosanaca? I je li predsjednik Izetbegović u Dejtonu bio pod ikakvom presijom Amerikanaca?

– Moje je uvjerenje da nijedna od strana nije bila u mogućnosti da ostvari vojnu pobjedu. A bitke su se, znate, vodile suviše dugo. Previše ljudi je pobijeno. Previše je propatilo. I zato je najveći i najvažniji cilj bio da se zaustavi ratovanje, i da se organizuje mirovna konferencija koja će proizvesti rješenje. To je bio cilj 1995. I mislim da i iz ove perspektive, nakon 15 godina, to ostaje valjan cilj za nas.

Uoči desete godišnjice Dejtonskog sporazuma, 2005., rekli ste kako osjećanje etničke pripadnosti ostaje preovladavajuće u BiH, i kako "Bosna nije normalna zemlja". Mislite li danas da je BiH, ipak, normalna zemlja?

– Poslije 15 godina zemlja je očito ojačala i sada je u boljoj poziciji, jer imamo mir, upravo zahvaljujući Dejtonskom sporazumu. A danas znamo i da BiH treba još napredovati. Navest ću samo ustavne reforme i jačanje centralne vlade u Sarajevu, jer to je još potreba. Još imamo suviše nesporazuma, previše rivalstva i svađe između Banje Luke, Sarajeva i različitih grupa. To je zaista nesavršena situacija, ali i to je bolje od krvavog rata koji je bjesnio prije Dejtonskog sporazuma.

Ipak, nije li taj sporazum, za koji mnogi kažu da je najkompliciraniji te vrste ikada, upravo doprinio tom stanju svađa i političkih blokada u BiH?

– Prvo, prednost Dejtonskog sporazuma je u stopiranju rata. Drugo, ljudima u BiH data je šansa da formiraju demokratskiju državu i ustraju u budućnosti koja će biti mirnija. Ograničenja postoje, ali ne bih previše blamirao Dejtonski sporazum ili njegove rezultate za trenutne poteškoće u BiH.

Jesu li onda bh. politički lideri krivi za sve?

– Do političkih je lidera da prevaziđu razlike i iznađu kompromise kako bi formirali jedinstvenu državu i da se zemlja nikada ne vrati u stanje rata.

Kako to vide u Vašingtonu: ima li BiH takve vrste političkih lidera, čak i poslije ovih izbora, koji bi mogli da se nose s  tim vašim zahtjevima?

– Nisam bio u Bosni već nekoliko godina. Nije do mene da ocjenjujem aktuelno rukovodstvo, a ne bih to ni učinio. Svako političko rukovodstvo treba dati sve od sebe da se to dogodi. Nada koju imamo je da će se mir nastaviti održavati u BiH i da će se glavni problemi prevazići.

Pomoćnik državne tajnice Filip Gordon (Philip) nedavno je rekao da Vašington neće plasirati svoj "ustavni paket" u BiH. Pomozite mi da razumijem kakav je trenutni američki pristup BiH?

– Posljednjih godina SAD imale su nekoliko diplomatskih pokušaja da se ponovo angažiramo u BiH i ojačamo Dejtonski sporazum. Pokušali smo doista pomoći ograničeno, kako to autsajderi jedino mogu. Pokušali smo stabilizirati situaciju i 2005., 2006. i 2007. Tada sam bio podsekretar u Stejt departmentu, i dolazili smo da obnovimo inicijativu i razgovore, da promoviramo stabilniju vladu u BiH. Ja sam u tome participirao. Danas podržavam napore predsjednika Obame, potpredsjednika Bajdena i državne tajnice Klinton da se mir i stabilnost osnaže u BiH. Mislim da je Obamina administracija od koristi i pozitivna.

Ali, zašto se onda ne ide bržim koracima naprijed?

– To pitanje trebate uputiti narodu BiH i njihovim liderima. Morate znati da postoji granica koliko za vas mogu učiniti autsajderi. Ponavljam, najveća odgovornost je na liderima BiH.

Holbruk je rekao da je Dejtonski sporazum "luđačka košulja" za BiH. Ko će je sada skinuti sa Bosanaca i Hercegovaca? Treba li organizirati "Dejton 2"?

– Ponavljam, glavna odgovornost je na narodu i rukovodstvu u BiH. Mora se krenuti odatle. Mora se izgraditi osjećanje povjerenja različitih zajednica da bi radili efikasnije. Ne isključujem, naravno, ponovni angažman međunarodne zajednice, ali mislim da se Dejton ne može ponoviti. Ne znam zapravo u kojoj bi formi "Dejton 2" pomogao. Međunarodna zajednica može pomoći na marginama, ali glavni napori moraju biti napravljeni od ljudi u BiH.

Šta je zapravo najveća greška Dejtonskog sporazuma?

– Nisam siguran da se slažem s Vašim pitanjem. Ubijeđen sam da je Dejtonski sporazum bio (naš, op. a.) najveći uspjeh, jer je sadržao izvanrednu prednost da je mogao zaustaviti rat zastalno. Zato ne mogu uprti prstom na neki veliki promašaj u njemu. Očito, svaki je mirovni sporazum donekle nesavršen. Struktura bh. države dovela je do nekih poteškoća između Republike Srpske i Federacije BiH i ostalih, ali ne mogu se složiti s postojanjem neke pozamašne greške.

Zar nije ime manjeg bh. entiteta Republike Srpske bila najveća greška?

– Gledajući unazad, ono što smo mi (SAD, op. a.) tada morali da učinimo, uzimajući tadašnji balans snaga u zemlji, bilo je zaustavljanje rata. Zato vjerujem da je Dejtonski sporazum pozitivan, i da su Sjedinjene Države učinile najbolje što su mogle u datim okolnostima.

Kako gledate na posljednje najave da je Srbija spremna isplatiti 10 miliona eura za informaciju o Ratku Mladiću?

– Ne vjerujem da su srbijanske vlasti učinile dovoljno napora da uhapse Mladića. On je već odavno trebao biti u Hagu. Lično sam radio na tome da pritisnemo Vladu Srbije dok sam bio ambasador u NATO-u da učine mnogo više nego što su napravili. Njihovi su napori krajnje nedovoljni. Činjenica da je Mladić još na slobodi je uvreda za nas Amerikance, posebno zbog Srebrenice, ali i drugih ratišta.

U Briselu, izgleda, ne razmišljaju kao u Vašingtonu u vezi s tim. I bez Mladića u Hagu, Srbija je dobila još jedno zeleno  svjetlo za Evropu.

– Moje je mišljenje da se Srbija ne bi smjela tretirati kao budući član EU ili NATO-a sve dok ne ispuni svoje obaveze prema Haškom tribunalu, i dok Beograd ne uhapsi Mladića. Teško mi je povjerovati da srbijanska vlada ne može da ga nađe. Ovo traje već 15 godina. To je nedopustivo. Sramotno je da srbijanska vlada ne želi da ga uhapsi odmah. Ponavljam – Evropska unija ne bi smjela računati na Srbiju ukoliko se situacija oko Mladića ne promijeni.

– Ako Evropa želi biti istinski ujedinjena, sve zemlje Balkana trebaju biti članice EU i NATO-a. Srbija treba biti članica NATO-a, kao i EU. Ali, prvo mora ispuniti sve uvjete za članstvo. Prije svega, tu je vladavina zakona, ljudska prava i hapšenje glavnih ratnih zločinaca. Na prvom mjestu jednog od najgorih zločinaca od Drugog svjetskog rata naovamo – generala Mladića.

Kako pomiriti različita gledanja na članstvo u NATO-u BiH – s jedne strane Bakira Izetbegovića i Željka Komšića, koji su za, a na drugoj Radmanovića, koji je, u najmanju ruku, ambivalentan prema tom važnom članstvu za budućnost BiH?

– Niko to ne može niti želi nametnuti ljudima u vašoj zemlji. Na njima je da sami odluče. Kao bivši ambasador SAD u NATO-u mogu Vam reći koliko je NATO važan za zemlju poput BiH. Očito BiH još nije spremna za puno članstvo, ali vi ste zemlja partner. Možete nastaviti graditi svoje odnose sa NATO-om i u datom trenutku realizirati vaše članstvo kad ispunite tražene uvjete.
Erol Avdović (Dnevni avaz)