Kliker.info

Dobro je pa nisam jedini koji ovih dana želi pisati o ljubavi, ogromnom prostoru gdje se istovremeno leti i pliva, recitira i psuje, voli i mrzi, gura od sebe i grli, pjeva i plače, uživa i muči.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Nije to ni pakao ni raj.

To je dio svemira u kome volimo i njegujemo tuđu nesavršenost, ono vječno dijete skriveno u odraslom liku.

Ljubav daje snagu, baca u visine i spušta u ponore, vraća osmjeh na lice.

Izgleda kao da je o ljubavi sve već rečeno, ali ipak ponovo izaziva, kao malo što drugo.

Posebno ovog 14. veljače, kada je uvijek na dvoboju.

Izaziva.

Trebao bi to biti i svaki drugi dan u godini.

Ali nije i nekako ne znamo učiniti da bude.

Ljubav je preteška tema za svako pero. Nijedna druga tema tako ne otkriva pisca kao pisanje o ljubavi, bilo to na početku ili kraju priče.

Perom tada ne upravljaju anđeli, što bi bila želja svakog čitatelja, nego druge sile, one s kojima se bori svakodnevno i tko to zna kako se zovu. Ama baš nitko.

Ali ipak, mnogi žele da pišu, baš o toj najtežoj, najsloženijoj i toliko ispričanoj temi.
Kao što u traženju velike ljubavi kažu da treba “ono nešto”, tako i za pisanje na tu temu treba “ono nešto”.

Što li je to, nitko ne zna, ali je najbitnije pronaći ga.

Važno je samo, barem smo tako zamislili, da ga tamo gdje smo pošli i nađemo.

Eee, hoćemo li? U Beču, Pragu, Bratislavi, Krakovu ili možda ovdje u Mostaru koji je bio satkan od ljubavi, poezije, glazbe, slikarstva. Satkan od umjetnosti. Bio? A danas? Bilo bi to teško pitanje i u nekim starim vremenima, danas pogotovo.

Nekada prođu godine, upravo u tom traženju onog nečega, nedefiniranog, neopipljivog i samo u nekom trenutku jasnog. Često je taj trenutak prekratak, kraći od misli, proleti prije nego ga uhvatimo.

Kažu da u svakom čovjeku ima onoliko ljubavi koliko mu je potrebno za opstanak na ovom svijetu. Želim vjerovati u ovu misao.

Lakše je.

Mada znam da i ljubav nije za svakoga. Neki se samo muče s ljubavlju.
Drugi uživaju.

Postoje i oni koji su prebogati ljubavlju i žele je podijeliti.

To su oni najpotrebniji u današnje okrutno vrijeme.

Trenutak odluke da podijelimo ljubav je dio vječnosti, koji nas čini boljim od drugih.

Ako je uzvraćena, onda je to apsolutna sreća.

Nema te mjerne jedinice, tog kantara koji bi izmjerio ljubav, a i ne treba.
Ljubavlju se uljepšava naš ovozemaljski put.

Sretnici su svi koji osjete ljubav. Moram priznati da je to osjećaj privilegiranih. Neki to zovu velikom ljubavlju. Možda onom o kojoj je pjevao Aleksa Šantić.

O Emini.

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S’ ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ljubavi koja se dogodi samo jednom. Ljubavi koja se čuva od tuđih dodira. Da ne izgori. Pogotovo, od propasti na društvenim mrežama, kako je to danas običaj.
Najjača je kad je sačuvana između dvoje koji se vole.

Potreba za pokazivanjem i dokazivanjem ljubavi, već u sebi krije početak njenog kraja.
Obično počinje tepanjem, milion puta izgovorenim “volim te”, dugim šetnjama u tišini, trčanjem po kiši bilo kojeg grada…

Ali trčanje mostarskim ulicama, poljupci na mostarskim mostovima i kilometarske šetnje pravljenjem slova njenog imena, daje onaj početi sjaj za kojim i oni stariji čeznu. Pričali su mi mnogi, neki nisu ni među živima, eto baš taj prelazak iz mladosti preko Staroga mosta u zagrljaju daje snagu za životom.

Pokušavam pobrojati što bi danas sve Mostarci mogli obilježiti, a da i nema baš nikakve veze sa Danom zaljubljenih.

Jedni će obilježiti Dan oslobođenja Mostara, drugi Dan sjećanja na streljane fratre. Uz Smetenine zvuke Vltave, koji dopiru iz neke galerije, gledam u Neretvu i biram od tri ponuđene teme.

Od toliko mržnje koju nam serviraju i koja je sastavni dio naših života, ja baksuz, pisao bih o ljubavi.

Taj svijet zaljubljenosti iako rekoh da je presložen, dođe mi kao relaksirajući. U početku svake veze podnosi samo svijet malih sitnih životinjica – mišić, vrapčić, zečić…

Milion puta je odzvonilo to toplo tepanje Neretvom.

Traje to tako, godinu, dvije, tri, ponekad i duže. U današnje vrijeme sve rjeđe i sve kraće.
Zaljubljenost kratko traje i neda malom životinjskom carstvu da dugo vlada zaljubljenima.
Ali, ako ljubav preuzme zaljubljenost u svoje ruke, onda male životinjice imaju lijepu budućnost.

U suprotnom, dolazi do razočarenja i malo životinjsko carstvo se pretvara u okrutno veliko.
Ovce, koze, krave…

Neki će za to okriviti instituciju braka, matičara koji ih je vjenčao, svećenika koji im je samo dao srednjevjekovno guščje pero kojim će potpisati vjernost “dok ih Bog ne rastavi”, ponekad i cijeli grad jer im nije donio sreću.

Nekada malo životinjsko carstvo prelazi u veliko već s prvim neplaćenim računima i porezima, pa se dopunjava konjima, slonovima…

Izgleda kao da je tu kraj priče o sretnoj ljubavi.

Međutim nije. Boriće se ona još mjesecima i godinama.

Onda se jednog dana njih dvoje, nekada zaljubljenih, pojave zagrljeni na društvenim mrežama.
I uistinu, cio svijet, naravno osim njih dvoje, vjeruje kako je riječ o velikoj ljubavi.
Uglavnom slike na društvenim mrežama dođu kao posljednji pokušaj objašnjavanja sebi i drugima da ljubavi iz nekadašnje bajke još postoji.

Dajmo šansu ovom Valentinovu, danima koji dolaze, počnimo i održimo što više pravih ljubavi.

Ogromnom prostoru gdje se istovremeno leti i pliva, recitira i psuje, voli i mrzi, gura od sebe i grli, pjeva i plače, uživa i muči.

Nije ni pakao ni raj.

Nešto između.

Dio vječnosti u kojem čuvamo nesavršenost, obožavamo je kao i vječno dijete skriveno u njoj.