hamburger-icon

Kliker.info

Nermin Tulić : Moju zemlju nazovi krčagom, ali je nemoj razbiti, pusti me da u njoj živim pristojno

Nermin Tulić : Moju zemlju nazovi krčagom, ali je nemoj razbiti, pusti me da u njoj živim pristojno

Februar 04
07:20 2014

NerminT2Nermin Neka Tulić (62), veliki glumac i direktor Pozorišta mladih Sarajevo, koliko god bio zanimljiv i inspirativan sagovornik, veoma rijetko daje intervjue. Za sebe voli reći kako “nije za intervjua, jer je starinski čovjek”. Naprotiv, naravno da je Nermin Tulić jedan od sagovornika s kojima bi svaki novinar poželio razgovarati. Jednostavan je i nikako nije klišeiziran, beskompromisan je ili, što se kaže, bez dlake na jeziku. A pri tome je čovjek koji svojom jednostavnošću plijeni gdje god da se pojavi. Iskreno, šta god kazali za ovog velikog čovjeka i glumca, koji god epitet upotrijebili, on je uvijek više od kazanog. Čovjek je to čelične volje, koji se samo godinu nakon teškog ranjavanja u opkoljenom Sarajevu, kada je izgubio obje noge, vratio na pozorišne daske.

Ekipi “Dnevnog avaza” otvorio je svoja vrata u Pozorištu mladih, a razgovor smo započeli novom predstavom, čija je premijera planirana za 27. februar. I da, iako smo se nadali, nismo vjerovali da će veliki umjetnik otvoriti srce i dušu i za najtiražniji list u BiH govoriti o životu, mikrosvijetu zvanom Sarajevo, pozorišnoj sceni u BiH, glumačkom poslu, književnim večerima, položaju kulture, kafani kao instituciji, prošlim vremenima, čistim ulicama, muzici, akademicima…

Svježija scena

– Originalni naslov predstave je “Baby with the Bathwater” i neprevodiv je na naš jezik, jer je to američka poslovica. Radimo u saradnji s Ambasadom Sjedinjenih Američkih Država. U današnjem vremenu siromaštva za kulturu Ambasada SAD podržava projekt. Angažirani su glumci ansambla Pozorišta mladih, samo je jedan honorarni saradnik, Sanin Milavić, Mirza Dervišić, Edin Avdagić, Damir Kustura, Ajla Kabrera (Cabrera), Elma Ahmetović i Alma Merunka. Sve radimo svojim snagama. Riječ je o crnoj komediji tako da od ove predstave očekujem mnogo, jer je reditelj Nil Flekman (Neil Fleckman) sjajan, a posebno zadovoljstvo, i kao direktoru i kao glumcu, čini mi to što moje kolege uživaju u radu, jer sam ja prvenstveno glumac. Ta promjena, kojih ovdje, kod nas, ima malo, je odlična. Kad kažem promjena, mislim na promjenu reditelja. Tako glumac stječe nova iskustva – kazao je na početku razgovora Tulić.

Imamo situaciju da glumac u karijeri ostvari uloge u predstavama trojice reditelja. Vi to znate bolje od mene.

– Drugačije je raditi kada dođe Amerikanac, Kubanac, Englez ili Italijan. Glumci se sreću s drugom rediteljskom školom. Treba raditi s drugim ljudima, a ne samo sa tri ili pet reditelja koji režiraju, jer onda čovjek upadne u kliše, zna šta misli svaki reditelj. Dobro bi bilo da ima više mogućnosti, koje su uvijek uvjetovane materijalnom stranom. Treba dovoditi više reditelja sa strane. Uvijek ima mjesta. Ne bježim od naših, sarajevskih reditelja, ali glumac tako raste. Scena je svježija, raznolikija.

Kažete da sve radite svojim snagama. Znam da ne volite o ovome govoriti, ali kako gledate na odnos vlasti prema pozorištu, na izdvajanje sredstava iz budžeta? Je li se izgubio sluh za pozorište?

– Dobivamo onoliko koliko dobivamo. Pozorište mladih i svi teatri, trinaest javnih ustanova kulture, na budžetu je Kantona Sarajevo. U ove posljednje dvije-tri godine najviše je uzeto kulturi. Ali, nisam čovjek koji kuka, jer to ne pomaže i nisam odgojen da kukam. Preživio sam i gore stvari pa nisam kukao. Jedini problem je to što u svima nama još ima adrenalina pa, onda, radimo kao što smo radili. I to je dobro. No, to je istovremeno i veoma opasno zbog toga što će ljudi koji daju novac, reći: “Pa, evo, vidite da možete i bez tih para.” A kad bismo mi prestali raditi, došlo bi do “hrđanja” glumaca. Ako ne radi godinu-dvije, glumac doslovno “zahrđa”.

Specifičnost glumačkog posla je upravo to, da se stalno mora raditi. Nije to posao kao bilo koji drugi, zar ne?

– Tako je. Jer, glumac raste u svom radu. Možeš ti jednu lošu ulogu napraviti, pa i drugu, ali treću već kad uradiš, nastaje problem. Onda te niko više neće zvati da radiš. Ne možeš čitav život praviti loše predstave. Nije to “Energoinvest” pa si ti neki pisar, pravnik, dolaziš na posao i to je to. Ne omalovažavam ničiji posao. I onda mi u sva četiri sarajevska pozorišta pokušavamo vlastitim snagama uraditi predstavu.

Moram Vam priznati da sam s dosta reditelja, glumaca, slikara… razgovarao, niko nije taj problem prokomentirao s te strane. Svi pričaju o entuzijazmu, ali to što Vi govorite je kao mač sa dvije oštrice.

– Pozorište mladih sve ove godine nikada nije imalo gubitak. Nikada nismo završili minusom. Evo, i prošle godine. A niko nije rekao ni hvala. Ne treba meni niko to reći. Bože sačuvaj, ne patim od toga, ali nečim da se nagradi. Svi smo zaslužni za pozitivan rad, i gospođa iz računovodstva, od portira pa do direktora. Želim reći da je neponovljiv period od ‘92. do ‘95. godine, kada je ovdje kultura cvjetala. Ako opet smanje sredstva za kulturu, onda ćemo mi, sjedio ja na ovom mjestu ili ne, jer mi smo takvi, gledati da uradimo nešto njima iz inata. To je super, ali može biti i kontraproduktivno.

Imate li u planu da, pored predstave koju smo spomenuli, organizirate neki novi program u Pozorištu mladih?

– Pokušavam ovdje organizirati promocije knjiga i književne večeri. Ali, ne ove stereotipne i odvratne nego književne večeri mladih pisaca, pjesnika. Nedavno smo imali nazovimo promocijom, ne volim to tako ni nazivati, knjige pjesama Elisa Bektaša. Bili su mladi ljudi. Htio bih da to bude nešto drugačije, a ne ono: “Reko’ jedan, reko’ drugi, autor pročitao dio iz knjige, a onaj preludira na gitari…” Imam kompetentne ljude, koji će se pozabaviti time, jer to nije moja sfera.

Mrtvi prostori

Uvijek pokušavate nešto drugačije.

– Kada me ljudi pitaju kako to ti tako, kažem da živim rokenrol. Ja sam na tome odrastao. Ne samo muzika nego je to stil življenja i ne znam drugačije. To me i drži. Volim slušati stari rokenrol, ali glasno. Imam sreću da mi je i supruga takva i vjerovatno je dobro to što se našlo dvoje sličnih ljudi. Tako je i kada nešto radim, kao što su te književne večeri. Želim da to malo bude rokenrol, da ne bude da mi dođu i govore akademici koji samo idu s jedne na drugu književnu večer. Ovdje ne mogu, bez obzira na sve njihovo.

 

Rade Šerbedžija, Haris Burina i Nermin Tulić na setu filma “Go West”

 

To je odlična prilika za mlade, da se afirmiraju, da se čuje za njih.

– Mladi, svježi, talentirani ljudi. Dosta mi je ovih što svakih petnaest dana izdaju knjigu. Jednom sam postavio pitanje: “Ima li iko da nije objavio knjigu?” Danas svako može ili izdati CD ili napisati knjigu. Znate ono, pojedinci prodaju komad zemlje, kravu ili auto, bilo šta, izdaju CD ili knjigu. Ispadosmo najtalentiranija država, neću reći nacija, za pisanje i pjevanje. To je strašno. Svi hoće biti voditelji na televiziji, manekeni, pisci, pjevači…

Halid Bešlić kaže: “Neće imati ko u kafanu ići da ih sluša, koliko ima pjevača.”

– Naravno. Ja idem u kafanu da se relaksiram.

Kakve su Vam danas kafane?

– Kafana je prije bila bolnica, najljepša bolnica, gdje si mogao dušu staviti na hastal s ljudima s kojima si se družio. A danas u kafani neki mrtvi prostori, buka, ne mogu progovoriti riječi, a opet ne želim sjediti kad nema nikoga. Sarajevo je nekada bio bučan grad. Ljudi su pričali kao da galame. I kako sam ja pola života proveo u kafani, mi smo se svi znali. Onda se, jednostavno, od stola do stola razgovaralo. Danas svi nešto šapuću. Ja ne želim da šapućem. Tako da mislim da ih je vrlo malo u Sarajevu. To me, između ostalog, boli.

Prije je bilo pitomije, rekao bih.

– Rekao sam prije nekoliko godina svojoj supruzi: “Joj, Majo, da mi je sresti k'o u nekadašnja vremena, tamo negdje oko šest, pola sedam poslije podne, gospodina u odijelu s kravatom, s aktovkom, a mahno ga.” Ne pamtim kad sam to vidio. Ljudi su nekada poslije posla svraćali u kafanu, popiju. I vrlo kratko, poslije te moje rečenice, kod Katedrale ide čovjek k'o lampa, ali šara. Daleko mi je bio, a htio sam samo da ga zagrlim i poljubim, ništa drugo. Onda sam danima o tome pričao. Volim tako, ne volim da smo svi uniformisani, da smo svi po PS-u, ono pravilo službe nekadašnje vojske Jugoslavije.

Je li to, onda, nostalgija za bivšom državom Jugoslavijom?

– Nisam nostalgičar ni za kakvom zemljom. Moju zemlju nazovi krčagom, ali je nemoj razbiti, pusti me da u njoj živim pristojno. Ne patim za Jugoslavijom, ali patim za drugovima, za čistim Sarajevom, koje je sada strašno prljavo. Danas kada dođem kući, moram mokrom krpom čistiti točkove kolica, jer cu crni od blata. Patim za hiljadama sitnica koje su mi ispunjavale život, sad me rijetko šta u ovakvom Sarajevu ispunjava. Žao mi je. Prije, kad odemo na more, jedva čekamo da se vratimo kako nam šta ne bi promaklo. Boli me što danas žena s kolicima i bebom unutra mora deset puta sići na ulicu pa se opet popeti na trotoar. Toga nije bilo. Čak se ni Mercedesi sa početnom registracijom 01, u ona vremena su to bili automobili Predsjedništva BiH, nisu parkirali na trotoar.

Prljavi točkovi

Nema ni dovoljno parking-mjesta za invalide u Sarajevu.

– Ima kod hotela “Europa” nekoliko mjesta, u plavo su obojili ta mjesta. I vidim da svi oni imaju naljepnicu. Ali me čudi, otkud nekim invalidima pare za te skupe džipove, jer su to sve skupi auti. Otkud? Nikada nisam vozio automobil niti me zanimalo da položim vozački ispit, niti sam bio u tom folu. Kažem, nije to jugonostalgija, nazovi je krčagom, ali je ne razbijaj, neka je lijepa, neka je bistra i čista voda unutra.

Vratio bih se malo na Vašu konstataciju da je kultura cvjetala u periodu od 1992. do 1995. godine. To je, zaista, svojevrsni paradoks, jer je pod kišom granata bila bolja situacija nego danas, u miru.

– Ne samo to nego su se ljudi tada mnogo voljeli. U Sarajevu je tada vladala atmosfera kao da smo svi familija. Ne volim da me iko naziva ni bratom ni sestrom, ovo što je sad moderno. Ja sam iz prošlog stoljeća. Moja porodica i ja smo u te tri godine doživljavali mnogo lijepih stvari koje ja nikada ne mogu zaboraviti. Ljepota tih sitnica održavala me, kao i danas.

Šta ste to doživjeli, možete li nam ispričati neku situaciju?

– Preživio sam rat u Sarajevu i dogodilo mi se svašta. Doživio sam nešto što nijedan reditelj ne može namaštati nego samo može život. Nedavno sam bio u bolnici osam dana. Došla je medicinska sestra i pomagala mi pri kupanju. Za dva dana ona je ponovo došla na svoju smjenu i prenese mi pozdrave svoje mame. Pitam je: “Ko ti je mama?” I ona mi ispriča priču na koju sam zaplakao. Njena mama je mene kupala, u julu će biti 22 godine, prvi put poslije ranjavanja. Tada se voda grijala u plastičnim flašama na suncu u tadašnjoj Vojnoj bolnici. Skoro 22 godine poslije, u toj istoj bolnici, koja se danas zove Opća bolnica, okupala me je njena kćerka. To može samo život. A to je ta sitnica o kojoj govorim. Zar to nije krasno? I ovaj naš razgovor je život izrežirao. I hajd’, sad, sikter!

Slika iz djetinjstva

Moram primijetiti, prvenstveno Vas zanimaju problemi “malog čovjeka”. Zanima Vas mikrosvijet Sarajevo, problem prljave ceste. Ne pričate o idealima. Vjerujem da ih imate, ali Vas bole nelogičnosti s kojima se susreće obični građanin ovog grada i ove države.

– Pamtim sliku koja mi se urezala još u djetinjstvu, a koju nikada neću zaboraviti. Uvijek je se sjetim kad je zima. Nekada su se ulice prale i zimi na minusima. Ali, pralo se sumpornom, vrućom vodom s Ilidže, koja se ne može zalediti. Kad god vidim ovo sad kako je, sjetim se te slike baš kod Vječne vatre. Ja sa mamom i tatom, a ona voda se puši na ulici i kao da je sve u nekom lijepom dimu. Znači, može se. E, to su problemi. Kad bi se samo za mrvicu promijenilo nešto, bilo bi više zadovoljstva.

Nikada ne zaboravite ono što je za vas neko učinio

Šta Vas čini sretnim ili, bolje, šta Vas ispunjava, a šta Vas šokira?

– Meni velike stvari ne znače ništa. Sitnice mi veću radost prirede. To me ispunjava i to volim i draže mi je. Tako isto u negativnom smislu. Kada mi neko uputi veliku psovku, to mi ništa ne znači, ali kada me nešto sitno povrijedi, to me više zaboli. A ovo, pošalje me u p…. materinu, ma pošaljem i ja njega. Imam toliko toga u životu. Nikada ne treba zaboraviti ono što je za vas neko učinio, te sitnice i na tome se baziraju međuljudski odnosi, oni lijepi odnosi. Jer, ja se tih sitnica sjetim. Mislim da je to smisao i ljepota života.

Facebook kao ventil

Kažete da ste čovjek iz prošlog stoljeća, ali opet idete ukorak s vremenom. Mislim na Vaše profile na društvenim mrežama. Recimo, Vaši statusi na Facebooku su odlični, uviđajni, pametni, ironični, britki, poučni i uvijek izazivaju bezbroj reakcija. Pričajte nam malo o tome.

– Svaki čovjek ima neki ventil. Moj ventil je Facebook. Drago mi je što me ljudi zovu pa mi kažu, napiši ovo, napiši ono. Drago mi je da komentiraju, a opet mi je to peglanje, jer me peglaju kao da sam ja moćan i da mogu nešto učiniti, a to je samo moj ventil. Ja njima dođem, kao i samom sebi, ventil, a malo mi je to i peglanje. Ali, šta ću, moram trpjeti. Nekom svojom rečenicom ukažem na probleme pa mi bude lakše, a lakše je i nekim ljudima koji me prate na tim društvenim mrežama. Onda mi je više drago zbog njih nego zbog mene.

Neka sluša ko šta hoće…

Šta ćemo sa muzikom, s narodnjacima, turbofolkom? Nakupilo se svega.

– Nemam ništa protiv toga, neka sluša ko šta hoće. Postoje i u Zagrebu ti krugovi, ali nisu u centru grada nego na periferiji. Evo, ovdje, između četiri kulturne ustanove, sviraju narodnjaci. Nema smisla. Isto tako nemam ništa protiv pijace Sirano. To ima svaki veliki grad na svijetu, ali nije u centru. Ima to i u Berlinu, Milanu, ali ne u centru. To nam samo ruši grad. Ali, kako je ovdje sve tal, ko zna ko je u kakvim talovima, ne mogu ja ispravljati krivu Drinu. Evelin Trako (Avaz)

Podijeli

2 komentara

  1. Vrea
    Vrea Mart 04, 18:02

    Poštovani Nermine, može li jedna slika izvora Trebišnjice iz 60- tih. Imam je u srcu, ali bi željela i na tw.
    Hvala. I dalje Vas vjerno pratim.
    Vera

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *