hamburger-icon

Kliker.info

Nema mira za Kašmir: Kako je Modi ispunio obećanje staro 66 godina

Nema mira za Kašmir: Kako je Modi ispunio obećanje staro 66 godina

19 Augusta
07:50 2019

Vladar Džamua i Kašmira (Jammu i Kashmir), Hari Singh, 1947. izjavio je kako svoju državu vidi kao Švicarsku istoka, posve neutralnu i neovisnu, između Pakistana i Indije. Što je regija vrijednosno dalje od alpske države u Europi, to se češće na njezinu specifičnost poziva. Džamu i Kašmir bio je najveća indijska država, pod vlašću despotske hindu dinastije Dogra.

Iz Kašmira je podrijetlom bio i sam Nehru. “Kada pomislim na Indiju, mislim na mnogo stvari… ali prije svega na snježne vrhunce Himalaje ili na neku planinsku nizinu u Kašmiru, pokrivenu proljetnim cvijećem”, govorio je prvi premijer Indije. Politički pokret u državi sredinom 20. stoljeća vodio je, dijelom iz zatvora, Šeik Abdulah, musliman, koji je smatrao da je važnije podijeliti velike posjede siromašnima, ljude nahraniti, dati im glas nego poštovati podjelu na britanske dominione, muslimanski i hinduistički, kasnije države Pakistan i Indiju. Kašmir je bio većinski muslimanski. Vladar im je bio hindus. Abdulah, kojeg je maharadža zatvorio, s Nehruom i glavnom političkom snagom u New Delhiju, Indijskim nacionalnim kongresom, dijelio je sličnu viziju budućnosti.

Vjera nije razlog za podjelu, vjera ne može biti sve. Abdulah i njegova Nacionalna konferencija i Nehru bili su na istoj strani, nastojali su srušiti vladara, dati pravo glasa običnim ljudima, izgraditi laičku državu. Potom je iz Pakistana više tisuća samoorganiziranih Paštuna provalilo u Kašmir, sve u strahu da će većinska muslimanska država postati Indija, a ne Pakistan. Šeik Abdulah i maharadža Hari Singh, dotad neprijatelji, zajedno su zatražili pomoć iz Delhija. Iz Delhija se do Kašmira tada nije lako putovalo. Većina kopnenih pravaca išla je preko Pakistana, ali indijska vojska na kraju je porazila islamske gerilce.

Kašmir je tako postao dio Indije, ali je i podijeljen. O sudbini regije trebalo je odlučiti na plebiscitu, kako je to predloženo u Ujedinjenim narodima. Abdulah se pretvorio u popularnog, uspješnog premijera. Bio je bez konkurencije, vladao je sam, njegova stranka bila je jedina koja je mogla sudjelovati u političkom životu. Privlačio je europske i azijske komuniste, tražio veća prava za žene, agrarnu reformu. Razvlaštenje veleposjeda najviše je pogodilo upravo hinduse, elitu države, što je u ostatku zemlje izazvalo nezadovoljstvo. Negodovali su i kada je 1950. Abdulah u Ustavu Indije osigurao posebna prava za Kašmir člankom 370, jedinstvenim u indijskoj ustavnoj praksi. Negodovali su u Indiji i zbog autokratske, nedemokratske vlasti, ali su ga u Kašmiru mnogi podržavali, i to ne samo zato što su dobili zemlju nego i zato što su vidjeli koliko njegovo ponašanje iritira nacionaliste među hindusima.

Kongresna stranka u Delhiju, koju su konzervativne skupine kritizirale da je popustljiva prema muslimanima, nije bila baš takva. Nehru, konačno, nije bio suzdržan u uporabi sile. Ono što je vrijedilo za Kašmir – da hinduski maharadža kao jedina legalna vlast slobodno optira za Indiju, bez obzira na većinsko muslimansko stanovništvo, nije vrijedilo za maharadžu u Hyderabadu gdje se muslimanskom vladaru nije dopuštalo da odluči o sudbini većinskih hindusa. Nehrua su ipak napadali. Najglasniji je bio osnivač stranke Bharatiya Janata, Syama Prasad Mookerjee, koja je prethodnik danas vladajuće stranke premijera Narendre Modija. Mookerjee je došao 1953. godine u Kašmir kako bi protestirao protiv članka 370. I to nenajavljen, iako se u Kašmir nije moglo ući bez dozvole vlasti. Stoga ga je premijer Muhamed Abdulah zatvorio. Mookerjee je ubrzo umro od srčanog udara. Smrt je ostala nerazjašnjena. Mnogi nacionalisti nisu vjerovali da je bila slučajna, pa je Kašmir dobio dodatnu simboličnu dimenziju.

Onda je 1953. sve postalo previše osjetljivo za samog Nehrua. Tijekom pregovora 1950. Nehru se u jednom trenutku gotovo unio u lice starom prijatelju, suborcu iz vremena dok su rušili dinastiju Dogra, i šapnuo: “Šeiče Sahib, pokoleba li se vaš zagrljaj (Indije), stavit ćemo vam zlatne lance oko vrata”. Lanci su stegnuti 1953. kada je Abdulah uhićen i ostao uglavnom bez slobode sve do 1977. kada je ponovno pobijedio na izborima. Tada je bio prisiljen odustati od dijelova prije ispregovarane autonomije, dok je nova premijerka bila Nehruova kći, Indira Gandhi.

U međuvremenu su dio Kašmira osvojili Kinezi. Malo prije nego što je 1962. izbio rat s NR Kinom, Nehru je za ministra obrane postavio jednog od najbriljantnijih Indijaca tog vremena, ali ne do kraja praktičnog, Krishnu Menona. Brzo nakon preuzimanja resora napisao je kako mu se čini da premijer ne shvaća da se zadaće vojske mogu ispuniti samo ako se pozadina, opskrba, poveća barem deset puta. Indija nije imala ni vremena, ni mogućnosti osigurati vojsci toliku potporu. Sovjetski Savez, opet, nije reagirao i zaštitio Indiju eventualnim pritiskom na Kinu.

Mao Zedongova Crvena armija umarširala je u himalajsko područje i osvojila golem prostor. S dijela se povukla, ali dio i dalje drži. Tada je zauzela i zadržala slabo naseljeni prostor Kašmira. Rat je bio kratak, koincidirao je s Kubanskom raketnom krizom i završio je bezbolnije za Kineze nego što je to itko mogao misliti. Kina je zauzimanjem Ladakha, dijela Kašmira nastanjenog najviše budistima, mogla sagraditi cestu koja povezuje Tibet i Xinjiang, nastanjen muslimanima i potencijalno najnemirniji dio Kine. Osvojila je strateški važan dio i postala dijelom kašmirskog problema.

Indija i Pakistan ratovali su potom 1965., pa 1971. kada je cijeli istok Pakistana postao Bangladeš, što nije pomoglo odnosima dviju država. Kratkotrajni sukob oko Kašmira izbio je i 1999. godine. Stalni su povremeni sukobi i optužbe na ponašanje oružanih snaga u Kašmiru.

Kašmir je dodirno područje triju nuklearnih sila, regija oko koje se ratovalo više puta u posljednjih nekoliko desetljeća. Crtu razgraničenja nitko ne smatra konačnom i nijedna strana nije na kraju sretna s onim što se dogodilo. U Indiji, koja je sve dosad svoj identitet gradila na sekularnom, ustavnom, nacionalizmu, bilo je važno za demokratsku praksu osigurati da postoji i država u kojoj će muslimani biti većinski. Pakistanci, zemlja koju veže islam, smatrali su da većinski muslimani trebaju živjeti u većinski muslimanskoj državi.

Sve dosad na snazi je bila različita filozofija dviju susjednih država, jedne sekularne, a druge ne. Kako bolje dokazati da je moguća sekularna Indija nego zajedničkim životom muslimana i hindusa. Bila je to važna poruka za Potkontinent, ali i cijeli svijet. Josef Korbel, nekadašnji ambasador Čehoslovačke u Beogradu i otac kasnije državne tajnice Sjedinjenih Država Madeleine Albright, koji je bio na čelu UN-ova povjerenstva za Indiju i Pakistan, još 1948. napisao je kako je u Kašmiru riječ o nepomirljivom sukobu “dva načina života, dva modela političke organizacije, dva seta vrijednosti, dviju duhovnosti”. Je li i dalje tako?

Kašmir je nakon završetka sovjetske intervencije u Afganistanu privukao dio radikaliziranih muslimanskih bojovnika. Postupno se pretvorio u glavno izvorište, katalizator radikalnih islamskih skupina koje prijete i koje su već ugrozile sigurnost diljem Indije. Dijelove Kašmira kontroliraju oružane skupine. Bombaši samoubojice na hotel u Mumbaiju 2008. godine bili su povezani s radikaliziranim skupinama iz Kašmira. Kašmir je jedna od svjetskih regija koja razmišlja o secesiji. Kašmir je mjesto gdje se dodiruju radikalni pogledi na društvo, utemeljeni na vjeri.

Kašmir pokazuje što se događa kada se teški povijesni problemi ne raspliću pa su iz desetljeća u desetljeće sve ozbiljniji. Kašmir je dio Indije u kojem je koncentrirano 600.000 vojnika, a slično je i s pakistanske strane. Kašmir je najljepši dio Indije, mjesto čarobnih klanaca i udolina, visoko u brdima i zato ugodnije klime. Džamu i Kašmir je isto tako regija koju indijske karte pokazuju cijelu, kao da više od polovice države nije pod okupacijom dviju susjednih zemalja.

Odluka indijskog premijera Modija da ukine autonomiju Kašmira vjerojatno neće izazvati samo vrisak u Islamabadu nego i probleme unutar države. Je li došlo do usporavanja indijske ekonomije pa onda i do želje da se pozornost usmjeri negdje drugdje ili je naprosto konačno došlo vrijeme da se ispuni obećanje koje BJP, Bharatiya Janata, zagovara već desetljećima? Indijske novine objavile su kako je konačno ostvaren san žestokog kritičara Kongresne stranke i Nehrua zato što su Džamuu i Kašmiru člankom 370 dodijelili autonomiju i specijalni status.

Odmah nakon najave poteza, 5. kolovoza 2019., reagirali su mnogi. Mehbooba Mufti, nekadašnja prva ministrica Kašmira, sve je ocijenila kao najtamniji dan u povijesti indijske demokracije. Vojska je zabranila hinduističko hodočašće i tako pokvarila planove 300.000 ljudi na 45 dana dugom putovanju. Odluka o oduzimanju autonomije i podjeli regije u više država bila je neočekivana, nenajavljena.

Pakistan je protjerao indijskog ambasadora iz Islamabada. Hoće li ostatak muslimanske populacije u Indiji ostati posve suzdržan? Nekada je bilo jasno da indijski sekularisti potiču Kašmirce da stanu uz Indiju: zemlju tisuću problema, ali rasta i veće sređenosti od disfunkcionalnog Pakistana. Što učiniti sada kad sekularizam više nije tako čvrst kao što je bio prije?

Iz sve skučenije, beznadno provincijalizirane hrvatske perspektive sve što se događa daleko od nas izgleda nezanimljivo i nevažno. Čak smo i stradanje skupnika Josipa Briškog u Afganistanu uspjeli povezati s Domovinskim ratom, njega izjednačiti s onim što je bilo prije 30 godina, umjesto da vidimo gdje Hrvatska želi biti u sljedećem desetljeću.

Pakistan je Americi bio važan tijekom hladnog rata zato što je Indija bila bliska Sovjetskom Savezu, a u lošim odnosima s Kinom. Pakistan je desetljećima bio na strani Sjedinjenih Država, a blizak Kini. Nakon sovjetskog ulaska u Afganistan postao je jedan od ključnih američkih saveznika. Posljednjih desetljeća stvari su se promijenile. Pakistan je nestabilan, konfuzan, bez gospodarskog rasta, na njegovu teritoriju brojne su terorističke skupine. Bez Pakistana, kakav god da jest, ipak nema rješenja krize u Afganistanu.

Afganistan i Pakistan jedina su mjesta u Aziji iz kojih Indija može biti ugrožena i kojih se strateški mora paziti. Sukob oko Kašmira povezan je tako ne samo s tri nuklearne sile, nije samo nabijen sličnim problemima kao i mnoge zemlje na svijetu, nego je od njega do NATO-a, pa onda valjda i najhrabrijih boraca u NATO-u, hrvatskih bojovnika, samo jedan korak. Ako se ne doživljavamo kao “topovsko meso” Zapada, što je u čuvenom govoru na kninskoj tvrđavi 4. kolovoza 2019. odlučno otklonila vrhovna zapovjednica gospođa Grabar-Kitarović, onda o Afganistanu i Pakistanu i Indiji ili bilo kojem dijelu svijeta moramo govoriti, znati i učiti dublje nego što pokrivaju fraze o “izvorištu zla”.

Rat u Afganistanu već je utjecao na to da se Hrvatska vojska opremila vozilima koja su građena za Afganistan i afganistanski teren. Mala im je korist u Hrvatskoj, štoviše, MRAP-ovi su nestabilni na našem terenu, ali smo ih dobili više od 200. Afganistan je, primjerice, utjecao na našu vojnu obuku i na one vojnike koji nikada neće ni do Herceg Bosne, a kamoli do Azije.

Koji će stav Hrvatska zauzeti u krizi, možda i sukobu koji se rađa u Kašmiru? Hoćemo li čuti naše vlastite procjene, hoćemo li znati objasniti zašto je odluka koju ćemo donijeti i zastupati u UN-u za nas dobra ili manje dobra? U vrijeme nesvrstane Jugoslavije bez ostatka smo bili na strani Indije. Indija je bila najvažnija partnerica u Pokretu nesvrstanih zemalja pa se Jugoslavija nije posebno trsila osuditi atomsko oružje, jer su ga imali Indijci, nije vikala kada su neke zemlje tražile referendume, jer u Kašmiru referendum nikad nije proveden.

Štoviše, slavni jugoslavenski diplomat Aleš Bebler bio je, na prijedlog Indije, sudac u Ženevi u sporu Indije i Pakistana oko teritorija velike slane pustinje Rann of Kutch (Kuč) 1968. godine. Indijski predsjednik Sarvepalli Radhakrishnan postao je 1. listopada 1965. počasni doktor filozofije Sveučilišta u Zagrebu. Kako danas Hrvatska vodi politiku koja je negacija svega što je bilo nekada, bilo bi dobro samo znati koji su nam motivi. Bilo bi dobro prisjetiti se da nekada procjene najvećih i najmoćnijih ne moraju biti dobre i ispravne – pokazala je to i sudbina Pakistana 1972., koji je izgubio svoju istočnu pokrajinu, koja se danas zove Bangladeš. Tada je SAD bio na strani Pakistana. I bio je u krivu. Koji bismo mi stav zauzeli da je takva dvojba pred Hrvatskom danas?

Tvrtko Jakovina (Globus)

Podijeli

Jedan komentar

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku