hamburger-icon

Kliker.info

Nekrolog jednom vremenu : Zašto nismo slušali najbolje profesore?

Nekrolog jednom vremenu : Zašto nismo slušali najbolje profesore?

Februar 04
05:21 2019

Ljudi često odgađaju stvari. Satima, danima, prelaze preko nekih stvari kao preko pješačkog prelaza. Jedan sam od tih. Ne zato što sam lijen. Ono što odgađamo jeste suočavanje s nekim neprijatnim stvarima. Ne znam da li govorim o bježanju. Ne znam uopće o čemu govorim. Ono što znam je da se moramo suočiti, kad tad, vrijeme ništa ne liječi, ništa ne prolazi, sve što smo jučer ostavili sačekat će nas sutra. 

A naše kolektivno sutra je obeshrabreno, obeznađeno. Odlaze ljudi. Tužni, prokleti siječanj odnosi ljude kao nijedan mjesec u našim životima. 

Kada sam upisivao fakultet. Nije da mi se išlo u školu i dalje ali to je bilo kao neko obećanje koje sam dao roditeljima i samom sebi, jer, kako se to kaže, ili knjiga ili lopata, iako su ta vremena davno prošla i sad smo u situaciji ili kompjutor ili pištolj… 

Eh, gdje sam ono poša? Da, uglavnom, kada sam upisivao fakultet upisao sam ga tako da sam ušao u prvu studentsku službu, predao papire i tek onda pitao što studiram. Za nekih desetak minuta postao sam student prava, u poratnom Mostaru, kao da kod nas postoje neka druga osim poratnih vremena. 

SUSRET SA ROCK ZVIJEZDOM

Bio sam razočaran kada sam krenuo studirati. To nije nalikovalo ničemu čemu sam se nadao. Nije postojala nikakva sloboda misli. Hijerarhija je bila jasna i čvrsto nametnuta, a ja sam naivno mislio da bi to trebalo biti otvaranje prostora slobode, prije svega. Slobode, dakako, nigdje nije bilo. Osim u susretima s jednim profesorom. 

Zvao se Zdravko Grebo, a ja sam već od ranije na njega gledao kao na neku rock zvijezdu obzirom je moj prvi susret s njim bio gledanje filma Dast Ist Johnny. Predavao mi je Državu i pravo. To zvuči potpuno sumanuto, ali preko toga sam se naučio činjenici da ništa na ovom svijetu ne postoji izuzev onoga što smo sposobni apstrahirati i zamisliti. To je emancipiranje od žalobne svarnosti. Valjda. To je pokušaj oslobođenja, tomu me je učio Zdravko Grebo. 

Iako sam na ispitima uglavnom pisao nekakve nadobudne tinejdžerske anarhističke eseje on je u tomu vidio moja unutarnja previranja, želju da se emancipiram i oslobodim i nikada me nije tjerao na repetitivnost, koja se uglavnom podrazumijeva kao učenje i studiranje. Da su mi svi profesori bili takvi danas bih vjerojatno zagovarao studiranje kao jedinu, najbolju stvar koju čovjek može raditi. 

Učenje, iz dana u dan, mi je ostalo navika, pravilo, način da se borim se stvarnošću ali to nije vrsta učenja kakvoj nas tjeraju zvanične institucije, profesor Grebo je to znao, znao je kakve su okolnosti i nije slijepo inzistirao na tomu da moramo šljakati kao crvi i to prodavati pod obrazovanje. Njemu je bilo bitno vidjeti da se kao ljudi pokušavamo emancipirati od onoga što drugi zovu objektivne okolnosti(koje, kako znamo, ne postoje). 

Sudbina. Kakvo prokletstvo. Tužni prokleti siječanj koji odnosi ljude. Skoro ravno u godinu dana nestao je moj grad. Onakav kakav je mogao biti. Jer grad je ono što možemo zamisliti. A bez ljudi koji su sposobni zamišljati nema ni grada, ni stvarnosti, ni nas, ni naših umišljaja. Samo par dana, čisto da se ne poklope datumi, da bismo morali razmisliti dva puta, odvojilo je smrt profesora Grebe i profesora Mtvejevića. 

UTOPIJSKO DRUŠTVO

E, sad, hajdemo zamisliti društvo u kojemu su oni ti koji odlučuju kakve će stvari biti. Hajdemo zamisliti takav Mostar pa tek onda Bosnu i Hercegovinu kojoj su oni referentne točke namjesto stranačkih aparatčika i podobnika raznih fela. 

Znam, bilo bi to utopijsko društvo. Ali ako ne težimo nemogućem ne možemo dobaciti ni do prosjeka. To je bit stvari. Tomu su nas učili naši profesori. Tomu nas je učio grad koji u mojoj glavi ostaje upisan upravo kao utopija, nešto što nikada nismo postigli jer smo propustili šanse da slušamo one koji su nam govorili staloženo i razložno, jer smo u svojoj gluposti naučili slušati jedino buku i naređenja nasilnika pa zato danas i živimo u društvu koje nad nama svakodnevno izvršava nasilje. 

Problem je to što ne pokušavamo živjeti ideal nego smo pristali živjeti konflikt luđaka. Nismo slušali onaj idealni Mostar koji je govorio glasovima profesora Matvejevića i Grebe, zato danas živimo na groblju, na propuštenim šansama, lutamo zbog unutarnjeg nemira, jer bježimo od vlastitog kukavičluka jer, opet, nismo imali toliko integriteta poput onih koji su za nas pokušavali izmaštati svijet. 

Nije ovo nekrolog jednom čovjeku. Ni njima dvojici. Ovo je nekrolog našim propuštenim šansama. Jer nisu predmeti koje su predavali ono što smo trebali naučiti. Trebali smo naučiti integritet. Trebali smo učiti o tomu što znači stvarno učenje, emancipacija, apstrahiranje stvarnosti, jer svijet je ono što mi zamislimo a ne ono u što smo rođeni i bačeni potpuno nesposobni da se nosimo s time. 

Adio, profesore, adio moj izgubljeni tužni grade, obećao sam vam da ću posvetiti život tomu da vas ponovno pronađem.

Marko Tomaš (Žurnal)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *