hamburger-icon

Kliker.info

Nedžad Latić : Sebija je Bošnjacima svetica, a Sabina vještica

Nedžad Latić : Sebija je Bošnjacima svetica, a Sabina vještica

Decembar 02
08:28 2019

Postoji jedna stara sufijska didaktičko-politička priča u kojoj se kaže da je nekad davno u nekom vilajetu bio car za kojeg je narod pomislio da je bio „skrenuo s pameti“.

Piše : Nedžad Latić (The Bosnia Times)

Kad ga, kako se kaže u priči, ni svi dvorski mudraci ni ljekari nisu mogli uhavizati i „dozvati pameti“, te kad je u narodu zavladalo beznađe i očaj, neko se sjetio priupitati jednog osamljenog mistika, kakvih je zaista bivalo u davna vremena na islamskom istoku, šta da čine.

„Oslobodite jednog siromaha iz zindana kojeg su proglasili budalom da bi ga utamničili, car će vam ozdraviti,“ posavjetovao ih je mistik.

Kako su učinili tako su se ostvarile tvrdnje mistika.

SLOBODA DA, PRAVDA NE

Ja zaista poznajem jednog sarajevskog dervišanera koji je strpan u Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica “Drin” u Fojnici. Ovo su mu učinili najbliži srodnici da bi ga odstranili iz kuće, a svakako preko stranačkih birokrata, kliničkih procedura i ljekarskih dijagnoza. Bio je maskota jedne generacije muslimanske omladine osamdesetih godina prošlog stoljeća, sa svojim crnim čakširama, kaljačama i bensilahom. Neki iz te generacije studenata postali su visoki funkcioneri SDA ili Islamske zajednice. Sumnjam da se iko od njih sjeća ovog živopisnog derviša. Jada ga se nekad neki derviš sjeti i jada da ga neko posjeti kako bi mu doturio šteku cigara, što bi bio veliki sevap, jer je bio strastveni pušač.

Nemam više nikakve moći niti utjecaja da bih mu pomogao, osim što javno mogu potvrditi da se ne radi ni o kakvoj ludi. Moguće je da je čovjek bio malo „puko“ uslijed toga što je rat „pregrmio“ sam samcat i da je djelovao malo bohemski zapušteno. Ali, takvima se osobama ukazuje liječnička i socijalna pomoć, a nikako se ne trpaju u kojekakve ustanove zatvorenog tipa. No, nejse, to je kismet da ga takva sudbina zadesi i nemam šta više dodati na to.

Naveo sam ovu priču i potkrijepio je živim primjerom da bih ustvrdio kako se ne trebamo čuditi što imamo vođe, iliti lidere kojima nije baš odlika mudrost, a nerijetko nam djeluju kao da su „skrenuli s pameti“. Ako se k tome doda da nam ustav države kompariraju sa „luđačkom košuljom“, zar to nisu dovoljni išareti i alameti da je došlo do ozbiljnih društvenih pa čak i mentalnih devijacija nacije (o Bošnjacima je riječ) u cjelini.

Usudit ću se pred čitaoce iznijeti vrlo jednostavan odgovor dajući političku dijagnozu o stanju nacije. Bošnjaci su nakon pada komunističkog sistema, koji se urušio sam od sebe, zadobili neku slobodu, posebno slobodu govora koja im je bila uskraćena kao i svim drugim građanima i narodima u Jugoslaviji. Ali još nikad nisu, ni kao pojedinci, ni kao nacija, ostvarili društveno-političke pretpostavke za ostvarivanjem elementarnih egzistencijalnih građanskih prava. Dakle, mi jesmo stvorili slobodno društvo u smislu javnog ispoljavanja svojih vjerskih i političkih uvjerenja, ali nismo u mogućnosti ostvariti pravdu; nigdje, ni po kom osnovu i ni na kakvom nivou!

Odatle nostalgija za bivšim režimom i bivšom državom u kojoj su građani imali socijalnu jednakost i egzistencijalnu sigurnost koju najčešće izražavaju kroz tvrdnju da se u „Titinoj državi moglo spavati u parku“.

„BOTOVI S KUKULJICAMA“

Mogu navesti beskrajno puno primjera takvih anomalija i paradoksa koje ukazuju da je režim, mislim na SDA i dio vodstava iz vrha Islamske zajednice, poništio granicu između moralnog i kriminalnog ponašanja javnih ličnosti i obnašatelja političkih i vjerskih funkcija.

Obznanjivanje stanja u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću jeziv je rezultat takvog odnosa vjerske i političke bošnjačke elite prema nacionalnim društvenim anomalijama i zastranjivanjima. I umjesto da slučaj „Pazarić“ bude jeziva opomena, sudeći prema nastupima stranačkih junoša, poput Salmira Kaplana, te medijskom tretmanu od strane režimskih portala, na Sabinu Ćudić će biti bačena vjerska i nacionalna anatema „vještice“ koja se usudila javno iznijeti nacionalnu sramotu o kojoj su izvijestili i svjetski mediji.

Možda samo stoga što gospođa Ćudić pripada stranci koja je uzdanica međunarodne zajednice preko koje želi spasiti, bolje reći održati u životu, bar uspomenu na nekadašnji multikulturalni duh Sarajeva, neće biti spaljena kao „vještica“. Inače, u svakom drugom političkom kontekstu ona bi već „gorjela na lomači“ i režimski „botovi sa kukuljicama“ bi već okupirali društvene mreže noseći „baklje“ i urlajući parole podrške svojim nacionalnim i vjerskim vođama, liderima i liderkama.

Vrijeme tehnološke revolucije, koja je, između ostalog, rezultirala internetom, Bošnjaci su iskoristili kao svoje doba srednjovjekovne inkvizicije. Sve ovo govori da su cijele postratne generacije bošnjačke omladine odgojene na vjerskom radikalizmu i šovinizmu. Sabina Ćudić bi u svakom normalnom društvu bila doživljena i tretirana kao heroina.

Ona je u izbornoj kampanji išla od vrata do vrata po haustorima u Sarajevu da bi zadobila povjerenje jednog broja glasača kako bi postala parlamentarka dok njene političke konkurentice i oponentice, kao bošnjačke svetice, nisu morale ni mrdnuti sa mindera, jer im je najjača bošnjačka stranka omogućila takvu gospodsku kampanju.

Ovo društvo je dovedeno pred izbor; ili će krenuti putem inkvizicije i uz povike „oganj čisti sve“ ložiti lomače za režimske oponente, ili će „doći t'obe“ i bar pokušati poraditi na nacionalnoj katarzi kroz ozbiljne prosvjetiteljske poduhvate. Slučaj „Pazarić“ može biti posljednja opomena pred kataklizmu koja je neminovno pogađala ovako bolesna društva, odnosno nacije.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *