Kliker.info

Nedavna posjeta britanskih lordova Sarajevu bio je neuobičajen, pa stoga i vrlo iznenađujući potez britanske diplomatije. Bosanski političari bili su zatečeni i ponašali su se protokolarno uljudno, više dajući značaj i poštovanje samim personama nego motivima njihove posjete.

Piše : Nedžad Latić (TBT)

Prije toga u Domu lordova britanskog parlamenta vođena je vrlo ozbiljna rasprava o Balkanu, posebno o Bosni i Hercegovini u kojoj su učestvovali Catherine  Ashton, Paddy Ashdown, Michael Rose i drugi.

Opet Lodnoska konferencija?!

Ali, nema sumnje da iza ove posjete stoji ozbiljan politički interes Britanije za Balkanom iako je jednom nogom iskoračila iz Evropske unije.

Posebno je važno da se lordovi zanimaju za Bosnu i Hercegovinu jer je Britanija već napravila strahobalnu grešku kada je bila pristrasna u ratovima bivše Jugoslavije.

Bez obzira šta su bili motivi Johna Majora i Douglasa Hourda da vode prospsku politiku u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića, njihove greške su sa stanovišta povijesti neoprostive za Britance.

Indolentnost preostalih članica Evropske unije prema Bosni i Hercegovini postala je frustrirajuća. Evropa nema više lidera koji bi smjeli uhvatiti se u koštac sa Balkanom, posebno sa Bosnom i Hercegovinom. Vremešna Angela Merkel sa dvojicom junoša Macronom i Sebastijanom Kurzom teško da će moći naći više vremena u ovom mandatu za Bosnu i Hercegovinu nego što ga je našla u prethodinim mandatima – a samo je na par sati prošle godine sletjela u Sarajevo.

U takvom ambijentu balkanski lideri su vidjeli svoju šansu; usljed opće poratne depresije zbog siromaštva ponovo su svojim narodima ponudili nacionalizam kao utjehu i spas.

Međutim, svijet se neumitno kreće svojom putanjom i globalni vrlo turbulentni geopolitički procesi zadiru i utječu na balkanske prilike, posebno se reflektriajući na Bosnu i Hercegovinu koja je srce Balkana.

Srbija, možda, sa Aleksandrom Vučićem pokazuje ponajviše inicijative jer, s jedne strane ima geopolitičku poziciju kojom žele ovladati jednako Rusije i SAD. Tako da se njena naklonost prema Evropskoj uniji smatra kao izlazna varijanta i kompromisno rješenje kojim bi ove dvije velesile utolile svoje apetite. S druge strane Srbija ima problem sa Kosovom, koji je tijesno povezan sa problemom Makedonije i Bosne i Hercegovine, odnosno položaja i pozicije Srba u ove dvije države.

Zato nema dvojbe da je Deklaracija za spas Srba inicirana upravo da bi se ojačala pozicija Aleksandra Vučića kao novog srpskog vožda na Balkanu usljed pregovora o Kosovu.

Tome je bila podređena i posjeta turskog predsjednika Redžepa Tayiba Erdogana Beogradu. Razmetljiva priča o investicijama kao i paradni doček Erdogana od Beograda do Novog Pazara samo je paravan za geopolitičku nagodbu između njega i Vučića za poziciju u pregovorima o Kosovu, Bosni i Hercegovini i Makedoniji.

Svjestan toga Dragan Čović je pohitao u Beograd odakle je poručio da i on kao lider bosanskih Hrvata prenosi svoje ovlasti o pregovorima, kako je rekao o utavnim promjenama u Bosni i Hercegovini, na Zagreb na način kako je to Milorad Dodik učinio prenoseći svoje ovlasti na Beograd, odnosno predsjednika Srbije Vučića.

U međuvremenu se Bakir Izetbegović našao u Istanbulu gdje se sastao s Erdoganom i referirao mu sve Vučićeve ponude. Izetbegović je očito zadovoljan Erdoganovom trgovinom sa Vučićem jer je po povratku u Sarajevo ponovio da je njegov otac Alija Itegović ostavio Bosnu i Hercegovinu njemu u emanet.

So, što bi rekli, Britanci, svi ovi trendovi ukazuju da je ovo prava prilika za međunarodnu (londonsku) konferenciju o Bosni i Herecegovinu kakvu je nagovijestio britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson.

Režimska farsa

Jesu li toga svjesni Bošnjaci i(li) ako jesu svjesni da li su spremni odgovoriti na ove izazove? Sudeći prema režimskoj farsi koju ovih dana prave od godišnjice smrti „jednog Allahovog roba“, kao prvog predsjednika Bosne i Hercegovine, pa i ratnog vođe Alije Izetbegovića, Bošnjaci niti su svjesni sopstvene pozicije niti imaju političkih vizija i odgovora na pitanja i probleme koji ih čekaju u bliskoj budućnosti. Zar nije morbidno slaviti život jednog čovjeka čija je era i vladavina obilježena stradanjem od genocida, a potom trpjeti režim usljed kojeg velike mase ljudi proklinju sopstvene živote?!

Naravno da jeste i naravno da bi se taj isti čovjek kojeg slave više Turci nego njegov narod zastidio i da bi reagirao na način kako je to znao i reagirati prilikom svakog pokušaja stvaranja kulta od njegove ličnosti. Posebno se grstio na politički šund i primitivizam kakav su ispoljavali neki provincijski krugovi unutar SDA još za njegovog života.

Ovako jadno stanje bošnjačke nacionale svijesti sigurno su uočili opaki, sebični i surovi umovi i karakteri koji kreiraju svjestke procese. Oni su kao takvi kreirali i raspad Jugoslavije rizikujući da taj raspad rezultira i genocidom nad Bošnjacima. Zapravo, oni su procjenjivali da se Bosna i Hercegovina ne može vojno odbraniti i da će otpor Bošnjaka slomiti JNA za svega četiri mjeseca. Iznenađenje za te i takve umove bio je Alija Izetbegović, jer nisu vjerovali da „jedan robijaš“ može imati takvu harizmu da povede narod za sobom u borbu!

Da je bilo i po čijem emanetu ostavljenom nekom svjetskom moćniku, a ne po hrabrosti rahmetli Alije, Bosne danas ne bi bilo. Kao ni Bošnjaka u njoj, naravno!

Zato, ako Bakir Izetbegović ne može braniti ovu državu neka kaže. Neka sudbinu ove zemlje ne prepušta u ruke nikome drugom, pa ni u ruke Erdogana, jer šta, zaboga, Bosna ima s njim (?!), sudbinu ove zemlje i ovog naroda! Jer u ovom narodu je uvijek bilo i bit će hrabrih, pa čak i hrabrijih, mudrih, pa čak i mudrijih ljudi i od hrabrog i mudrog Alije Izetbegovića!