Kliker.info

Fahrudin Radončić bi mogao ostati upamćen po tome da je bar jednom u svojoj političkoj karijeri rekao „golu istinu“ kada je Bakira Izetbegovića nazvao kretenom. Iako se naknadno ograđivao od ove izjave, što bi se reklo odrekao se i te istine, priznajući da mu je to bio lapsus, mnoge političke odluke i potezi Izetbegovića daju mu za pravo.

Piše : Nedžad Latić (The Bosnia Times)

Kadrovska rješenja koja nudi Izetbegović nakon što se na kongresu stranke pozicionirao kao lider bez protukandidata, to jest na poziciju vođe bez premca, spadaju u domen iracionalnih odluka. Svakako se kandidatura Emira Hadžihafizbegovića za novog ministra kulture u Vladi Sarajevskog kantona može staviti u sami vrh Izetbegovićeve „top liste“ kretenskih kadrovskih odluka. Onda slijede imena Mahira Devića, Mirze Čelika, Harisa Zahiragića, Salke Zildžića, Fikreta Prevljaka…

ALKOHOLIK RADOHOLIK

Nije Izetbegović iznenadio bosanske muslimane da jednog alkoholika favorizira u stranačkim organima jer se očito u tome prepoznaje i solidarizira sa glumcem. Ono što je sporno sa imenovanjem Hadžihafizbegovića za ministra kulture zadire u samu srž ideologije ove stranke, nastale na zasadama „kulturno-vjerskog povijesnog kruga“ bosanskih muslimana. Prvo organizacija „Mladi muslimani“ nastala je kao „društvo trezvenosti“ koje se borilo protiv društvenih pošasti i poroka među muslimanskom omladinom, među kojima se posebno osuđivalo konzumiranje alkohola i duhana. Ne plediram ja definirati SDA islamističkom strankom na način kako su joj to imputirali sarajevski praznoglavi ljevičari. Ona je laička stranka registrirana u skladu sa sekularnim zakonima ove države i kao takva, bar formalno, ne bi smjela uvjetovati politički angažman osobama koje pri sebi imaju poroke koji se kose sa vjerskim principa, ali se ne kose sa zakonima ove države.

Međutim, ovdje je riječ o „nacionalnim vrijednostima“ koje je baš Izetbegović isticao i svojatao kao svoje, odnosno SDA-ove. Tako je, naprimjer, optuživao Fahrudina Radončića da uništava nacionalne i vjerske vrijednosti Bošnjaka. Kao primjer, u privatnim razgovorima, navodio je objavljivanje informacije u „Avazu“ o pakistanskoj muslimanki koja svoje seksualne usluge nudi klijentima, Amerikancima, „pokrivena nikabom“. Izetbegović ima pregršt budalaština izrečenih na temu sekularnog i vjerskog koje je izrekao na svojim političkim skupovima i tribinama. I to se može pripisati samo njegovoj neukosti. Po tome nije izuzetak jer ni drugi stranački lideri nisu ništa obrazovaniji od njega. Ali, ovdje se radi o jednom opasnom političkom fenomenu koji graniči sa patološkim ponašanjem zbog negativne selekcije kadrova koji obnašaju najviše državne funkcije.

Taj Mahir Dević, navodno bivši vjeroučitelj, koji je u poslaničke klupe „šljego“ drito sa Čevljanske koride, za malo nije postao ambasador u Kataru. Pošto nije odradio zadatak valjano i na vrijeme u rušenju kantonalne vlade, na njegovo mjesto će otići Haris Lukovac. Ovaj korpulentni lukavac je, poput Osmana Mehmedagića Osmice, bio tjelohranitelj Alije Izetbegovića, i kao takav već nekoliko mandata obnaša(o) diplomatske funkcije. On će se tek predstaviti u pravom svjetlu kad je nedavno fizički napao kolegu Aliju Muminovića u kancelarijama MIP-a.

Sličan Lukovcu je Haris Zahiragić, nesuđeni kolega Hadžihafizbegovića jer je bio nominiran za ministra pravde u Vladi KS. Samo zato što je neko iz MUP-a, vjerovatno sam Aljoša Čampara, doturio novinarima „Slobodne Bosne“ optužnicu zbog maloljetničke delikvencije, jer je kao tinejdžer nožem ubo druga u školskom toaletu, Zahiragić je ostavljen na „klupi za rezerve“.

Zahiragić je, kao takav, bio odabran za ministra pravde jer je neko imao procjenu da bi samo on htio i smio uhapsiti Elmedina Dinu Konakovića. A ko se Konakoviću želi „napiti krvi“ znaju i ptice na grani!

Najsličniji Zahiragiću je Salko Zildžić, kikbokser, kojeg je Izetbegović poslao u Tuzlu da rukovodi strankom gdje treba „podijeliti mejdan“ sa odmetnutim Mirsadom Kukićem Kukanom. Zildžić slovi kao bivši komandant stranačkih „odreda smrti“ i da ima prisne mafijaške veze te da se stoga s razlogom očekuje pravi mafijaški obračun između njega i Kukana. Sam Kukan ga je sumnjičio kao organizatora bacanja bombe na njegov kafić u Banovićima.

Potom slijedi Miraz Čelik, novi predsjedavajući Skupštine KS, koji već iza sebe ima korupcijsku aferu „Zadruga“. Najbolji primjer o kakvoj se korupcijskoj mreži i stranačkoj hobotnici radi, upravo je Čelik. Otkud da on bude dioničar privatnog fakulteta u Brčkom, na primjer?!

KEROVOĐE VODE METROPOLU

Ali, kako stvari stoje na unutrašnjem političkom planu u SDA je još dramatičnije stanje. Kandidature Semira Efendića i Fikreta Prevljaka za poziciju prvog stranačkog čovjeka u kantonu mogu se ocijeniti kao kulminacija ovakve imbecilne kadrovske politike. Pored mnogih morbidnih referenci kakve po pravilu krase ovakve SDA-ove lokalne šerife, Efendić je čovjek sa aferom koja je završila tragično. Skrivio je saobraćajku u kojoj je ubio čovjeka, a da uopće nije imao zakonske niti političke reperkusije. Od njega može biti samo gori Prevljak kao jedan od crnih ratnih profitera, umirovljeni general Armije BiH, koji je čin generala nosio samo 3 dana, sa vojno-stručnim referencama kerovođe.

Vlasnik je nekoliko restorana i lokacija u blizini Jablaničkog jezera gdje stranački vrh, po osobnoj preporuci Izetbegovića, svraća na burek. On ovih dana gradi vilu na najskupljoj lokaciji na Ilidži što mu je hedija od Senahida Memića koji mu duguje svoje stolovanje na Ilidži. Vjerovatno će Prevljak pobijediti, jer je poput Lukovca i Osmice odan i lojalan Izetbegovićima još od rata, bez obzira što se radi o neotesanim odronima i neškolovanim ljudima.

Uporedo s pobjedom Prevljaka nad Efendićem završila bi se još jedna klanovska bitka u kojoj će stvarni pobjednik biti Asim Sarajlić. Naime, još od izbora, zapravo od posljednjeg kongresa SDA na kojem je Aljoša Čampara dobio najviše glasova, Sarajlić mu pokušava „uzeti mjeru“. Stoga je Sarajlić po uzoru na šefa Izetbegovića, insistirao da jedini kandidat bude Prevljak, kako bi se pokazalo jedinstvo stranke. Efendić nije pristao i ušao je u „fajt“ sa Prevljakom, a Čampara ga je podržao.

Vrlo je nejasno ponašanje Čampare u postizbornom periodu, zapravo od kada su se pomirili Radončić i Izetbegović uz posredovanje Sarajlića. On je čak sa Denisom Zvizdićem i bračnim parom Izetbegovićem bio na umri, pa je tu informaciju sakrio od javnosti. U svakom slučaju, njegova moć vidno opada što se zorno može primijetiti kroz njegovo apstiniranje od medija. Navodno je sam Izetbegović dao preporuku svojim medijskim kerberima da više ne idu Čampari „po pamet“ već Halidu Genjcu.

Mnogi su uzroci ovakvog kadroviranja u SDA. Jasno je da u političkom smislu njih treba tražiti u indolentnom odnosu rukovodstva SDA prema državi. Oni su dobro shvatili da Bog upravlja historijom, kako je izjavljivao osnivač SDA Alija Izetbegović, a da stranci odlučuju o državi. Dokoni opozicionari mogu pričati priče o Bosni, suživotu, toleranciji …, a oni se bave mnogo pragmatičnijim oblikom vlasti koja se vrednuje milijardama.

Ipak, ovakvi postupci pokazuju i o vrlo ozbiljnoj krizi kad je sama SDA u pitanju. Stječe se dojam da Izetbegovići, Bakir i Sebija, mazohistički kažnjavaju svoje neposlušnike time što nagrađuju svoje odane podanike. I to nije nikakav novum u politici, jer, manje-više, svi vlastodršci su takvi. No, ovdje se može reći da ovakvom kadrovskom politikom oni kažnjavaju i SDA glasače koji su mahom muslimani kojima se džigerice njihove osušiše zbog brige da im se djeca ne drogiraju i alkoholiziraju! Oni mogu povazdan slušati sevdahlinke u kojima Sarajevo na behar miriše, ali vide svojim očima da je ovo postao „grad kokaina“, što, na koncu, priznaje i sam Željko Komšić.