hamburger-icon

Kliker.info

Nedžad Latić : Bošnjaci, večerajte Harisa ne čekajte, već podrđite one koji se ne plaše SDA-ovih letvi !

Nedžad Latić : Bošnjaci, večerajte Harisa ne čekajte, već podrđite one koji se ne plaše SDA-ovih letvi !

Februar 18
16:08 2017

I kako to obično biva u životu, u kojem čovjek snuje a Bog sve određuje, taman kad sam htio napisati kolumnu u kojoj bih kritizirao Harisa Silajdžića zbog njegovog intervjua u kojem je rekao kako nije želio biti političar, već pjesnik, susreli smo se i pozdravili, prvi put, možda nakon desetak godina.

Piše : Nedžad Latić (TBT)

Silajdžića sam podržavao na izborima 2006. , kada je i pobijedio Sulejmana Tihića, a razišli smo se koliko zbog personalnih razmirica, više zbog njegovog izbora ljudi u politici, koji su ga, nek’ mi to bude satisfakcija, davno napustili i izdali! Hajde da se prisjetim tih dalekih dana kad sam došao Silajdžiću i rekao: „Harise, Alija je uspio podići teret težine, recimo od  50-tak kilograma, a mi smo mlađi i probajmo podići teret teži bar za jedan frtalj. Možda dobijemo bruh od naprezanja, al’ vrijedilo bi zar ne?!“; rekao sam mu ovo kad smo dogovarali izbornu kampanju 2006.

Gdje su bošnjački politički veterani?

Stoga sam htio pisati tekst o bošnjačkim političkim veteranima, gdje bih kritizirao Silajdžića što se distancirao od politike, odnosno što se prestao boriti za Bosnu! Baš sam mislio usporediti odnos pjesnika a zločinca Radovana Karadžića, koji je tih dana kao „veliki sprski političar“ dao intervju iz zatvora, pa i zločinca Momčila Krajišnika, koji se tih dana sastao sa svojim saborcem Tomom Nikolićem, a nakon što je napisao i ispromovirao svoju knjigu kako su se (zločinački) borili za svoje srpstvo, sa Harisom Silajdžićem velikim bošnjačkim političarem koji žali što nije bio pjesnik! „Pogledajte koliko su zločinci fanatično odani i predani svoj zločinačkoj viziji, za razliku od vas!“, mislio sam ukoriti nekoliko bošnjačkih političkih veterana.

Niti sam čitao, niti ću čitati Silajdžićeve pjesmuljke, upravo zbog toga što mislim da mi, dakle i sebe s ponosom svrstavam u tu grupu, koji smo devedesetih stali na čelo svog naroda, nemamo pravo na „pledoaye za dokolicu“ , sve dok taj narod ne osjeti bar malu blagodat s(mir)aja i rahatluka u svojoj zemlji“!

Da sam napisao takvu kolumnu ne bih puno pogriješio, ali ne bih bio u pravu bar kad je riječ o Silajdžiću. On, na svu sreću, djeluje, radi i bori se na svoj način, onoliko koliko može za Bosnu!

Stoga mi je kahva sa njim višestruko prijala. Prvo, kako je rekao rahmetli Alija Izetbegović da će nas sve „pokriti zelena trava“, i lijepo je da smo prešli preko hatara i obnovili svoje prijateljstvo. Drugo, veoma mi je drago da smo u biti Silajdžić i ja ostali istomišljenici, posebno kad je u pitanju nacionalna politika, pa čak imamo približno slično mišljenje i o akterima te politike.

Ono što bi mogao istaći iz razgovora, jer bi moglo zanimati javnost, iako je meni bilo veoma poznato, jest činjenica da Silajdžić još uvijek vjeruje da su napravljene sljedeće krupne greške u nacionalnoj politici, koje on nije mogao ispraviti. Radi se o velikoj privatizaciji, načinu na koji je ona sprovedena, i zato krivi Carla Bildta, pa i samog Aliju Izetbegovića koji je kao tadašnji predsjednik SDA taj koncept privatizacije velikih državnih preduzeća aminovao.

Potom vjeruje da je pitanje državne svojine krucijalno političko pitanje sa više aspekata i da ne vidi da su sadašnji akteri toga dovoljno svjesni. Navodno je upravo to pitanje bilo glavna tema na posljednjoj kahvi koju je, prilično davno, popio sa Bakirom Izetbegovićem.

Silajdžić ostaje pri svojoj viziji preustroja države sa 4-5 ekonomski regija u kojima će se garantirati sva prava pojedinca, odnosno građanina. Dakle, on ne vjeruje da je moguće da građani uživaju demokratska prava u prostorima u kojima je organizirana vlast po nacionalnim principima. Tu Silajdžić dosta krivi međunarodnu zajednicu koja, faktički, podržava nešto što građani, a posebno Bošnjaci, uopće ne žele. Kad je u pitanju međunarodna politika, Silajdžić je tu suveren i moje je bilo samo da ga pomno slušam. Ali, kad je u pitanju „domaći teren“ imam osjećaj da je suviše dugo „na klupi“ i da nema baš najbolji uvid u političke prilike i međustranačke odnose.

Podržite Senada Šepića!

Stoga vjerujem i da javnost sigurno najviše zanima da li je vremešni Silajdžić još uvijek „zagrijan“ da se vrati u politiku, kao što je i mene osobno, priznajem, zanimalo. Pa i o tome smo razgovarali i od toga je najzanimljivije ovo zbog čega i pišem kolumnu. Znam koliko se SDA-ovi lideri plaše Silajdžića. Nisam jedini koji sam mu rekao da oni drhte i od njegove sjenke i da su stoga spremni na sve kako bi ga spriječili u tome. „Ne bi dobio jednu, već deset letvi po glavi samo ako bi se negdje našalio kako se želiš ponovo kandidirati“, upozorio sam ga.

Letva koju je dobio Adil Osmanović u Srebrenici poslužila mi je kao jedan od argumenata kojim sam Silajdžića podsjetio na letvu koju je on dobio u Cazinu kad je osnovao Stranku za BiH. Danas vidim koliko je to bio hrabar i značajan Silajdžićev iskorak. Jer baš danas, kao nikad ranije, baš Bošnjaci su ušli u „svrzino kolo“ iz kojeg ne mogu izići. To što ih je neko iz međunardonih krugova uporno gurao da prave svoju „muslimansku enklavu“, sa radikalno islamskim imidžem, a narod uporno odbijao, dok je SDA, za koju je narod opet uporno glasao, bila „kooperativni“ partner tim i takvim međunarodnim krugovima, rezultirao je stanjem koje možemo nazvati „bermudskim trouglom“ aktualne bošnjačke politike.

Ti međunarodni krugovi su „progledali kroz prste“ i kooperatvnim liderima SDA opraštali sve letve, dok su opoziciju sa ljevice, posebno u vrijeme liderstva Zlatka Lagumdžije, podržavali samo u onoj mjeri u kojoj je opozicija servilna prema vladajućoj SDA!

Tako je i danas kad je ljevica možda Bošnjacima najpotrebnija, ona opozicijski djeluje tek toliko koliko može istrgovati neku poziciju za sebe, a nakon što joj SDA (ot)kupi nekog poslanika tamo gdje joj je potrebna većina za apsolutnu vlast!

Još se servilnije ponaša intelektualna elita koja se susteže od suštinske krtitike, da ne kažem borbe, protiv SDA-ovog opasnog populizma ispod kojeg „dahću“ odredi „letvaša“, poput onih koji su nasrnuli na Osmanovića! Intelektualna ljevica ima izgovor, a izgovor je gori od greške (!), u terorističkim napadima na Charlie Hebdo, te pitanje vjerskog radikalizma prepuštaju nacionalno-vjerskim liderima sa kojima u političkom smislu kolaboriraju, a u ideološkom smislu su već u procesu kohabitacije!

Tako da je istupanje SDA-ove parlamentarne četvorke, Salke Sokolovića, Senada Šepića i Sadika Ahmetovića jedini pokušajzaustavljanja tih trendova i otimanja ispod političke kontrole SDA. Svakako treba imati u vidu da se ova četvorka okuražila uspjehom nekolicine nezavisnih načelnika, pa ustrajava na pokušaju reforme stranke koja je zaglibila u sopstvenim anomalijama i spletkama, ali je jasno da oni više ne „nasjedaju“ na patetična umoljavanja Bakira Izetbegovića, koji lamentira kako je „država u krizi“ i da je Bošnjacima „političko jedinstvo potrebnije više nego ikada“.

Među njima se posebno izdvaja uporni Senad Šepić. Koliko god mu nedostajalo liderske harizme, bez koje se vrlo teško nositi sa harizmom „sina oca nacije“ koju je naslijedio Izetbegović, on je pokazao da ima volje i kuraži suprotstaviti se „zelenim snagatorima“, koji ne prezaju ni od letvi da bi sačuvali vlast, ali više sopstvenu kožu jer im mnogima „zveckaju lisičine“ pod pendžerima udobnih kancelarija!

Zato, večerajte, Harisa ne čekajte! Već podržite sve one koji se ne plaše letvi!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *