hamburger-icon

Kliker.info

Nataša Gaon Grujić: Moje Sarajevo šuti

Nataša Gaon Grujić: Moje Sarajevo šuti

April 10
06:54 2017

Ne postoji valjda Sarajlija, mladji ili stariji, koji nije pogledao kultni film Valter brani Sarajevo. Ako ga već nije pogledao tada, vjerovatno poznaje muziku iz filma, a i one poznate rečenice:

Moje Sarajevo šuti

„Od kada sam u Sarajevu tražim Valtera, a nisam ga našao. Sada kada odlazim znam ko je on?“

„Znate ko je Valter!? Odmah mi recite njegovo ime!“

„Pokazaću Vam ga.“

„Vidite li ovaj grad?“ , a onda se ukaže Sarajevo….

„To je Valter.“

Piše : Nataša Gaon (Za Radiosarajevo.ba)

Možda nije pohvalna moja osjetljivist, pa neki će je nazvati i patetikom, ali ja se  svaki put naježim, a i zaplačem. Nisam plakala kada sam ovaj film gledala kao dijete.  Bilo mi nepoznato iskustvo rata, nisam tada znala koliko fašizam može biti razoran, sve do 1992. godine.

Prošle godine sam upoznala Vladu, kada mi je poslao poruku u FB inbox i kada sam vidjela ime Dovla, znala sam da je iz Sarajeva. Želio je da me upozna, dolazi u Sarajevo sa ženom, povremeno čita moje tekstove, od čijih se vrijednosti ja sama ograđujem, naspram svih pisaca i odličnih novinara, ali eto njemu se sviđa. Htjeli ne htjeli, sve sarajevske priče ili počnu, ili se završe ratom. Sjedili smo u Izlogu. Dan lijep, sunčan. Sarajevo onako lijepo, šarano, baš kao onog proljeća kada su moji drugovi bez uniforme, bez bilo kakve obuke,  bez bilo kakvog znanja o ratu  otišli u svježe iskopane rovove da brane Sarajevo od novih fašista.

Gleda Dovla, na trenutak odsutan, a opet tu i kaže: „Ovaj dan me jako podsjeća na onaj kada sam u rovu dočeko jutro. Nisam imao puno metaka. Sarajevo se budilo, a ja sam ga gledao i tada sam pomislio za ovu ljepotu vrijedi i poginuti.

Za tu ljepotu ginula je moja raja.

Šestog aprila 2017. tek poneki preživjeli borac iz Drugog svjetskog rata odao je počast palim borcima. Na njihovu snagu više niko ne računa. Fizički oslabljeni još se samo uzdaju u snagu dobrog pamćenja i odupiranja demenciji. Rijetko ko ih neko nešto pita, a ako i pita drhtav, godinama oslabljen glas, ispriča tek poneku priču kada su se tada zajedno borili. Slabašna tijela, oslabljena iskustvom i življenjem, polako se udalje podupirući se štapom od Vječne vatre.

Velika je sličnost između snage tijela  ostarjelih antifašista i ovog  antifašizma kojeg, danas, pokazuje moj grad. Ustvari ista je. Jer da nije ista, šestog  aprila bi se Sarajlije pitale – gdje je Dragan Vikić?

Šestog aprila, nakon što je tri puta mladi gradonačelnik rekao, greškom ili ne, da je u Sarajevu pobijeđen antifašizam Sarajevo  bi vrištalo svom silinom.

Trebala bi vrištati moja generacija i reći da se naša raja borila protiv onih fašista koji su ubijali Sarajevo do 92. do 95. Moja generacija najbolje zna koliko nam drugava sjedi u kući, boreći se sami sa sobom,  sa sjećanjem, alkoholom, apaurinima, lexaurinima… Moja genaracija najbolje zna da ode da se ispriča sa svojom rajom na Kovačima, Lavu, pomoćnom  terenu stadiona Koševo….Zar smo tako lako zaboravili Jana, Sašu, Tarika, Murisa, Gorana, Špicu, Zoku, Stjepana? Zar je Sarajevo tako lako zaboravilo da smo i tada bili zajedno, a jesmo, bili smo.

Šuti moje Sarajevo.

Ubija ga ova tišina.

Danas pada kiša, od nedjelje vrijeme će se biti ljepše, pa će se opet Sarajevo ukazati onako lijepo, propupalo, šareno….javio mi se Vlado, dolazi u Sarajevo sada sa sinom. Doći će Dovla da mu se duša nadiše Sarajeva. Možda će podijeliti sa mnom još neku priču. Znam da će otići sa sinom na ono isto mjesto na kojem su snimljeni posljednji kadrovi filma Valter brani Sarajevo,  a u nevjerovatnom prizoru ljepote dočekat će ga tišina. U toj tišini, u hranjivom gnojivu naše šutnje, pobijeđen je antifašizam, ili za nas, za moj grad još uvijek ima nade?

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *