hamburger-icon

Kliker.info

Naš kurvin sin : Američka vanjska politika u arapskom proljeću

Naš kurvin sin : Američka vanjska politika u arapskom proljeću

10 Maja
04:36 2011

Lastavice “arapskog proljeća” iz Tunisa i Egipta brzo su dobile imitatore. Nakupljene frustracije u državama južnog i istočnog Sredozemlja izašle su na vidjelo u masovnim protestima i uličnim demonstracijama koje hrle u ogrlici od Maroka do Libije, od Jemena i Bahreina do zalivskih kneževina, zapljusnule su i na drugu obalu, u ne-arapski Iran.Uprkos podsticajnoj naklonjenosti, koju prosvijetljeni dio međunarodne javnosti osjeća prema pobunjenicima, svejedno je dobro ne prepustiti se navijačkom oduševljenju. Radije trezveno pogledajmo u recentnu povijest regije.

Kod pridobivanja političke, gospodarske i vojne moći su lokalne arapske elite u vrijeme hladnog rata i po završetku kolonijalizma djelovale u uskoj vezi sa zapadnim pokroviteljima, posebno sa SAD, ali i sa Sovjetskim Savezom. Elite su si prilagodile kapitalističku ili socijalističku zamisao o društvu, a u svakom slučaju im je pošlo za rukom od Ustava, kao temeljnog državnog dokumenta napraviti učinkovito ugnjetavačko oruđe, dok su parlamente formirali tako da predstavljaju režim, a ne narod. Ohole i bezobzirne elite su dakle stanovništvu sustavno uskraćivale građanska prava i slobode. Arapski vlastodršci su vješto upotrebljavali strah stranih pokrovitelja od islama. Često su islamistički pokreti i skupine predstavljali posljednju liniju otpora prema režimima koji su punili mučilišta i zatvore umišljenim ili stvarnim ekstremistima, a narodu nisu osigurali ni najosnovnije servise. Zato su bolni vacuum koji je nastupio zbog studiozne bezbrižnosti moćnika, pokušali ispuniti izgradnjom besplatnih bolnica, kuhinja i škola, upravo islamistički pokreti. Nikada nisu izgubili potporu naroda, iako je čovjek, koji im je javno iskazivao naklonjenost, nosio glavu u torbi.

S te tačke gledišta je ohrabrujuće da islamističke stranke, Nahda u Tunisu i Muslimanska braća u Egiptu, nisu bile među prvoborcima “arapskog proljeća”. Kako sve ukazuje, u vođstvima su se odlučili da bi bilo razborito poštivati sporazumni narodni zahtjev za demokraciju. Zamisli o tome kakvog bi oblika bio taj demokratski red se razlikuju od skupine do skupine, a ipak je zajednički imenitelj moguće, u grubim crtama, sažeti ovako: jesu za promjene u okviru političkog dogovora, dakle zakona, ali ne u okviru razotkrivene istine, dakle šerijatskog prava.Teokratski režim, koji od islamske revolucije 1979. godine vlada u Iranu, arapskim se islamistima naime ne čini kao primjer vrijedan oponašanja i presađivanja. Ako već traže model demokratske muslimanske države, traže ga u suvremenoj svjetovnoj Turskoj. Privlači ih “islamska demokracija” odnosno pokušaj sa političkim usmjerenjem, koji se ugleda na europsku “kršćansku demokraciju”.

Novi politički red zahtijeva nova pravila igre. To znači da vrhovnu suverenost predstavlja Ustav sa zakonima, a ne vladarska hirovitost. Sva ograničenja koja su u vrijeme predsjednika Hosnija Mubaraka u Egiptu postigli vojnim mjerama, treba odstraniti. Zakoni moraju štititi temeljna politička prava na koja se poziva većina onih čije glasove u kakofoniji revolucije, građanskog rata i tranzicije uopće čujemo: sloboda govora, tiska i udruživanja te pravo na slobodno političko djelovanje, dakle na osnivanje stranaka.Lakše je reći nego učiniti.Uprkos svemu, samo je jedno pouzdano, mada nije utješno. Bilo koja skupina koja bude došla na vlast, suočiće se sa problemom koji će bez obzira na boju nove vlasti ostati depresivno isti: kako poskrbiti za mlade i obrazovane, nezaposlene i stare, frustrirane i ponižene, i to u vrijeme svjetske gospodarske krize?

Novi srednji vijek je započeo terorističkim napadima pilota-samoubojica u New Yorku i Washingtonu 11. septembra 2001. Neće se završiti smrću Osame Bin Ladena. Bivšeg američkog saveznika iz rata protiv sovjetskih štićenika u Afganistanu i ustanovitelja Al-Kaide, islamističke skupine odgovorne za razaranja na Manhattanu, američki su komandosi bezobzirno ubili u skrovištu koje je bilo u skladu sa boomerang učinkom, kakvog proizvodi američka vanjska politika, postavljena u Pakistanu na teritoriju saveznice SAD.Nakon rušenja nebodera blizanaca Amerikanci su očekivali muslimanski odgovor na muslimanski teror. Nadali su se glasovima razuma i otpora nasilnoj i radikalnoj ideologiji odjenutoj u vjerske odore. Odgovore su pokušali dobiti kod svojih saveznika, dakle kod moćnika u muslimanskim državama i arapskom svijetu. Ostali su praznih ruku. Zašto? Jer su se uzdali u tačno one trule režime koje su njegovali kao vlastito strateško dobro, iako sa nosom zapušenim od srama.

 

“Kurvin sin je, ali je naš kurvin sin!” – tim znamenitim riječima je američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt okarakterisao Anastasia Somosu, vlastodršca iz Nikaragve tridesetih godina XX stoljeća. Ova oznaka je postala opći sažetak američke vanjske politike. U očima brojnih međunarodnih protivnika države pod Kipom slobode, pa i u mislima ne neznatnog broja prijatelja, cinični odnos prema upotrebljivim i za jednokratnu upotrebu saveznicima postao je pravilo, kojeg se drže svi američki predsjednici.Predsjednik Barack Obama je u Hosniju Mubaraku ustrajno i skoro do samog sramotnog kraja vidio advokata stabilnosti na Bliskom Istoku. Zavela ga je ostavština hladnog rata.

Istina: u vrijeme hladnog rata je Sovjetski Savez nudio potporu mnogim oslobodilačkim pokretima u svijetu (Fidel Castro na Kubi) i u regiji (Gamal Abdel Naser u Egiptu), u Siriji i Iraku je jednostranačka diktatura vladala zaslugom stranke Baath, koja se povjesno inspirirala fašizmom i komunizmom, pukovnik Muamer Gadafi je u Libiji razvijao islamski komunizam i svojom zelenom knjižicom sticao popularnost međunarodne ikone. U vrijeme hladnog rata Americi je bio dobrodošao svaki prijatelj.Mubaraku, sada bivšem predsjedniku Egipta, Amerika se u ona vremena veselila. Ruka ruku mije, a Mubarak je znao poskrbiti za svoju higijenu. Kao diplomant sovjetske akademije i odlikovani zapovjednik zrakoplovstva iz okobarskog rata sa Izraelom 1973. godine, djelovao je grubo i neposredno, ali je istovremeno bio i oprezan i ulizica. Očito je da je napravio utisak na Naserovog nasljednika Anvara Sadata, kojemu ima zahvaliti što je postao podpredsjednik. Unaprijeđen je kad su mu šefa ubili članovi Muslimanske braće.

Islamski ekstremisti su Mubaraku došli k’o naručeni. Predstavljali su neprijatelja za čije je gušenje dozvoljeno upotrijebiti sva sredstva, pa i ona moralno najmanje prihvatljiva. Samovolja moći je postala prirodna pojava.Ove godine je hrabro stanovništvo Egipta pokazalo da im je takvog stanja dosta. Novi Egipat, koji je nastao na kairskom trgu Tahrir, pokazao je drugačiji put od onog Mubarakovog, obilježenog isključivošću: ili islamisti ili mi! Novi Egipat obećavajuće razotkriva i svoju mnogostrukost, koja seže od kršćanskih Kopta do svjetovnih liberala, od ljevičara do sindikalista i islamista.Činjenica je da su islamisti značajan dio egipatskog društva i da će sudjelovati na izborima. A činjenica je i da su izbori samo nužan, ali ne i dovoljan uvjet za demokraciju. Tako se samo možemo nadati da će egipatski islamisti izbjeći tradicionalno iskušenje: jedan čovjek (ali muškarac, ne i žena!), jedan glas,  jednom.  Aleš Debeljak (Delo)

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku