Kliker.info

Washington se neće tek tako upustiti u oružani sukob širokih razmjera. No neće dopustiti Sjevernoj Koreji da suzdržanost i neuzvraćanje silom protumači kao znakove slabostiKorejski rat od 1950. do 1953. nije bio medijski rat u današnjem smislu. Televizije na bojišnicama još nije bilo. Ratni izvjestitelji bili su pripadnici oružanih snaga i o borbama su pisali i bilježili ih na filmsku traku onako kako je to odgovaralo vojnoj propagandi. Amerikanci su najradije prikazivali (u obliku filmskih žurnala po kinima) kako njihovi novi mlazni lovci lako obaraju protivničke avione, a jurišno zrakoplovstvo na tlu pogađa sve što zaželi (sjevernokorejske trupe u pokretu, vojne vlakove – osobito lokomotive parnjače, koncentracije kineskih »dragovoljačkih« postrojbi).U stvarnosti, to je bio surovi pješački rat koji se bez milosti vodio i na plus 30 stupnjeva i na minus 20 stupnjeva Celzija. Američki marinci uporno su držali svaki položaj i odbijali juriš za jurišem najboljih vojnika koje je Sjeverna Koreja imala. Oni su bili tvrdi, fanatični poput Japanaca u Drugom svjetskom ratu i nisu štedjeli ni sebe niti protivnike. Kinezi su se borili s nešto manje žara, ali ih je bilo toliko da je bilo primjera kad kompletna kineska pješačka divizija doslovce gazi američke položaje koje brani svega nekoliko vodova promrzlih i umornih Amerikanaca.Kvaliteta je bila na američkoj strani, ali su Sjevernokorejci i Kinezi sve nadoknađivali brojem vojnika koji su stalno ubacivani na najvažnije bojišnice. Obnovljena vojska Južne Koreje ratovala je s promjenjivim uspjehom, ali je na pojedinim dijelovima rastegnutog ratišta postizala uspjehe.

Južnokorejci su tvrdili da se njihovi rođaci bore prljavo: izvjese bijelu zastavu kao da se predaju a onda pucaju, svoje mrtve vojnike i civile ne pokapaju nego ih miniraju da bi poginulo što više južnokorejskih vojnika (najviše bolničara) koji su micali trupla. Sjevernokorejski časnici su po selima i gradovima po kratkom postupku osobno ubijali »špijune i izdajnike«, dok su članovi njihovih obitelji odvođeni u logore ali točno prema unaprijed određenom broju: interniranih osoba je toliko i toliko, a višak strijeljati.U zadnjoj fazi, rat se pretvorio u rovovsku borbu. Svaka strana čvrsto je držala zaposjednuti teritorij i čekala ishod pregovora koji su završili postizanjem primirja, ali ne i okončanjem rata. Takvo stanje zadržalo se do danas. Sjevernokorejska vojska je ogromna. Hoće li se onako žustro boriti kao što stupa na paradama i sletovima?Privredni sustav Sjeverne Koreje (izuzevši vojno-industrijski i nuklearni kompleks) je u rasulu. Nedostatak struje je kroničan. Bez riže i drugi namirnica koje stižu iz Kine, ali i iz Južne Koreje i Japana opstanak je upitan. Manjka i novca (jer se ne tiska), pa se usluge plaćaju alkoholom, cigaretama i mesnim konzervama. Lijekova nedostaje, pa se sve više koriste tradicionalni biljni preparati. Stoga je održavanje milijunskih oružanih snaga pravo čudo. Na vojsci se ne štedi: oni koji će se boriti protiv »južnokorejskih izdajnika« i »američkih imperijalista« moraju biti siti i zdravi.Oružane snage Južne Koreje nisu poput onih iz 1950. godine. Tehnološki napredna i organizirana država stvorila je vrlo uvremenu vojsku koja se ni po čemu ne razlikuje od američke. Južnokorejske vojne elite žude za osvetom: staljinistima sa Sjevera treba dati lekciju koju će zapamtiti. Južna Koreja mnogo je toga morala progutati nakon svake vojne provokacije Sjeverne Koreje. Glavni vojni stožer u Seoulu tvrdi da je sada tome došao kraj.

No, Južna Koreja ipak ništa ne smije poduzeti sama. Lako je napraviti agresivnije vojne korake i zapucati po Sjevernoj Koreji. Amerikance zanima što će biti poslije toga. Pentagon bi rado vidio kako će se te mase vojnika ponašati pod punom vatrom »s neba i mora«.Washington se neće tek tako upustiti u oružani sukob širokih razmjera. Ali neće dopustiti Sjevernoj Koreji da suzdržanost i neuzvraćanje silom protumači kao znakove slabosti. Uskoro će američki nosači aviona početi pristizati u Žuto more. Sedamdesetak borbenih aviona na palubi svakog od njih ima veću vatrenu moć od cjelokupnog ratnog zrakoplovstva Sjeverne Koreje. Ponovi li se bombardiranje bilo kojeg južnokorejskog otoka ili grada, mornaričko zrakoplovstvo SAD-a poletjet će u borbene misije na već davno određene ciljeve, s tim da u pozadini na kopnenim pistama čeka cjelokupna strateška američka avijacija. Pa ako uslijede napadi, ne sa stotinu, nego s dvije ili tri tisuće zrakoplova odjednom, sjevernokorejskom čak i ukopanom pješaštvu ne piše se dobro.»Blagi« nobelovac Barack Obama (kako ga doživljavaju u Pyongyangu) neće narediti vojnu akciju tek tako. No, učini li to ipak, Pentagon će biti pušten sa uzice: Sjeverna Koreja je prevršila mjeru svojom agresivnošću, pa ako je došlo vrijeme za kaznu, odlična je prilika da se njezini nuklearni i raketni kapaciteti pretvore u prah i pepeo. Amerikanci su za to sposobni. Od 2001. godine razvili su toliko raznog »interventnog oružja« kojeg još samo trebaju negdje iskušati u stvarnim borbenim uvjetima. U novom ratu, sjevernokorejsko pješaštvo vjerojatno ne bi ni vidjelo niti američke, vjerojatno niti kineske vojnike. Kad je netko pitao Colina Powella što bi se dogodilo ako Sjeverna Koreja pokuša raketama napasti SAD, odgovorio je koristeći grubi vojnički žargon za spaljenu zemlju: »Pretvorili bismo je u drveni ugljen«. (Kliker.info-Vjesnik)