Kliker.info

Josip Pejaković u Pressingu na N1 imao je prvi javni nastup nakon pobjede za život. Ispričao je kako je preživio 17 teških operacija i ko mu je sve pomogao.

On je u gostovanju u Pressingu pred kraj 2017. godine poručio ko preživi 2017. i 2018. tek je taj nagrabusio?

“To pokazuje da je poruka bila prava. Ja sam prvi nagrabusio, stavio se na čelo i bio pijetao koji prvi kukuriče. Ta poruka je trebala da zadesi druge koji su odgovorniji od mene u ovoj zemlji. Danas smo brojali koliko sam imao operacija. Došli smo do broja 17. Četiri teške narkoze, vraćanje iz totalne narkoze u život, komplikovanih operacija koje su trajale i po sedam i po sati, do užasa koji će me zadesiti poslije svega toga. U prvom krugu što sam uspio pobijediti je operacija slijepog cijeva, jedan i dva stenta, bypassa, dva puta ponovljen. Na kraju, kada sam trebao da izađem iz bolnice, kao i sav normalan svijet – doživim najgore, fasujem bolničku bakeriju, ne jednu, nego više njih. Tada kreće borba za život”, ispričao je Pejaković.

“Bio sam otpisan, mrtav, vijećali su od kojeg sam materijala da sam preživio. Tada se vidjelo da sam se u bolesti poistovjetio sa zemljom koja se zove Bosna, jer i ona boluje, ali će preživjeti kao i ja uz mnoštvo infarkta”, rekao je.

“Završio sam na infektologiji. Uz sve napore koje su činili ljekari, izgubio sam 45 kilograma, došao sam niže od regrutne kilaže. U posljednji čas na inicijativu gradonačelnika Zagreba Bandića i načelnika općine Centar premješten sam u Zagreb sa suprugom i uz mnoštvo detalja koji nisu prijali, uz nadljudske napore nekih ljekara, u Sarajevo sam se vratio bez bakterija, što je najveći uspjeh u Zagrebu”, rekao je Josip Pejaković u Pressingu na N1.

“Vratio sam se u Sarajevo, podigao sam se iz kreveta. Stalno sam išao u nepokretnost. Vezan si za krevet i pogled u jednu tačku. Neozbiljno sam shvatio cijelu situaciju, počeo sam naglo da se krećem, da izlazim, odlazim u život. Povrijedio sam nogu. Morao sam izvršiti jednu amputaciju na lijevoj nozi. Uslijedio je niz problema, bakterija, napada na stopalo, a na kraju i ideja da mi se amputira noga. Mi smo to odbili i tražili smo pomoć u svijetu”, nastavio je Pejaković.

Zahvaljujući prijateljima, pogotovo Seji Brajloviću, sreo je čudotvorca.

“To je Ninković, profesor, rekonstruktivac i plastičar možda najbolji na svijetu. Moj prijatelj kojeg poznajem prije rata. Nazvali smo ga, moj sin mu je poslao uveče dijagnozu bolesti u 19:00 sati, on je u 7 ujutro odgovorio – ja ovo mogu riješiti. Morao sam otići na kratki odmor. Ja ću vam ovo uraditi besplatno, ali morate platiti kauciju. To se i učinilo. Naravno, taj novac nisam imao. 35.000 eura. Ljudi su insistirali da im ne pominjem imena. Javio se čovjek iz Beča koji je tvrdio da me obožava, zvao je mog sina. On je rekao da imam problem. Pitao je ima li lijeka, sin je rekao da ima ali nema para. On mu je poslao predračun i on je poslije 15 minuta rekao ‘neka stari ide’. Čovjek kojeg nikada nisam vidio. Ujutro su uplatili kauciju, uz još neke napore, mog sina i kredita – skupili smo crkavicu”, ispričao je Pejaković.

“Kasnije su se javili neki drugi ljudi u Skandinaviji. Zahvaljujući pismima, krenuli su u kampanju – 300 kruna za Josipa Pejakovića, to su Krajišnici koji žive u Skandinaviji. Oni su učinili napor taj. Krenula je i kampanja u Australiji. Onda se odavde se javila savjest”, naveo je.

Priča koju Milorad Dodik Sanja da će Republika Srpska jednog dana biti Srbija je ista priča koju SDA sanja da će BiH jednog dana BiH biti Republika, izjavio je doajen bh. glumišta Josip Pejaković u Pressingu na N1.

Kakvi bismo to trebali biti. Kakvi bi političari trebali biti? Dobar prijatelj je i sa Miloradom Dodikom i sa Željkom Komšićem. Šta im kao prijatelj savjetuje.

“Ja sam dobar i sa Bakirom Izetbegovićem, nisam činio ništa da ne bih bio dobar s njima. Nema narod koristi od toga što sam dobar s njima. Zna Dodik, zna Komšić šta su moji stavovi. Ne misli Dodik da nema Bosne. Rekao je i ovdje da voli Bosnu o kojoj priča Josip Pejaković. Ko su elementi. Elementi su ustaše, četnici, ekstremisti, fašisti koji su živjeli u Evropi i mene napadali da nema Bosne. Hajmo se vratiti i vidjeti ko je došao na vlast. Milorad Dodik ne pripada toj opciji.”

Da li sve što radi danas, Milorad Dodik radi iz inata?

“Ja sam bio svjedokom da se socijaldemokratija objedini i počne normalan život. Uz sav respekt šta su uradile nacionalne stranke i što je uslijedilo po raspadu Jugoslavije. To je bilo između Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije. Ja sam bio koordinator između njih, tada sam bio saradnik Anti Markoviću pokojnom, koji je imao uticaj i na jednog i drugog. Delegirao je mene pred izbore 2010. godine kada će SDP i pobijediti i biti jedan od pobjednika u priči. Dodik je potpisao neki Dobojski memorandum koji je trebao biti verifikovan potpisom i pretvoren u koaliciju koja bi pomela sve u BiH, konačno bi bila normalna država”, rekao je te dodao: 

“Tada Zlatko pravi pogrešan korak i potajno se zbližava sa Sulejmanom Tihićem, SDA-aom, postaje predsjednik Bošnjačkog instituta i svemu što je prethodilo ujedinjenju bošnjačkog korpusa. Do tada je Dodik bio okrenut protiv SDS-a, protiv HDZ-a i SDA. On je sa njima demokratski komunicirao, kao političar i politička gromada. On je tada pobjesnio. Mislio sam da će mene udariti u Holiday Innu. Onda je preko mene rekao – sad ćeš vidjeti Zlatko šta je funkcionalna država. Tad počinje problem. Tada počinje da se dešava sve što se dešavalo, gubi se ugled kojeg je on imao. On je klasična partizanska porodica.”

Kako je onda postao pobornik ideja koje nisu antifašsitičke?

“On je tumač najbolji funkcionalne države BiH, gdje se s jedne strane instistira na nečemu što ne može biti, što svi znaju, taj projekat je propao – bio je cijeli rat zbog te cjelovite i nedjeljive BiH, nego dogovor koji se treba desiti između onih koji 25 godina ne mogu da se dogovore. Ne hvalim Dodika, samo govorim istinu.”

Hoće li zaživjeti ideja o Republici BiH, državi bez entiteta i kantona, što SDA traži Programskom deklaracijom.

“To je ista priča koju Dodik sanja da će jednog dana Republika Srpska biti Srbija. To je isto što ovi sanjaju. Ne može biti ili jedno ili drugo. Mora biti nešto treće, ali se moramo dogovoriti. Gdje će se ljudi vratiti i živjeti ovdje. To se treba dogovoriti, na način – ne moraš se razboliti da umireš i shvatiš da ima nade. Moraš živjeti i raditi, ostvarivati dobit od čega ćeš moći živjeti i biti sretan.”

Ima li snage i volje da nakon svega prati šta se zbiva na političkoj sceni – je pitanje na koje je Josip Pejaković u Pressingu odgovorio da stanje u BiH ne može zauvijek ostati kakvo je sada. Prema njegovom mišljenju, svaka bolest mora imati kraj.

“Mnoge ću razočarati time što sam ja ovo sve predvidio. Na prvim demokratskim izborima sam bio kandidat za člana Predsjedništva na listi Jugoslovena. Kada su oni, nacionalne stranke pobijedile, rekao sam da će vladati 600 godina. To je ostalo kao natpis u Oslobođenju na dvije strane. Ja to pratim kao tekst koji sam ja napisao. Monodrama ‘On će meni nema Bosne’ je 1975. godine nastala kao monodrama posvećena njima koji su došli devedesete godine”, poručio je.

“Za dalje predviđam da svaka bolest mora imati kraj. Ili ćeš umrijeti ili preživjeti. Ne možeš preživljavati. Ako neko misli da će mene moći zlopatiti, sklanjati, zarad svog boljeg života – jako se vara. Jednog trenutka će to morati pući. Mora da pukne. Jedan od dužnosnika iz Skupštine BiH objašnjava kako nije problem biti milioner. Čovjek koji je 20 godina vlast, sa primanjima, dodacima, sa svim – za 20 godina uz plaće koje su tri, pet, šest, sedam, deset hiljada – uvijek je mogao da živi sa dvije hiljada, dok sam se ja zlopatio sa 300 KM kao direktor ili glumac. On je mogao ostavljati na stranu ostatak. On danas ima milion, dva KM na računu, a nikada nije digao ruku. Samo kada je pauza, onda je nešto rekao i tako dalje”, kazao je.

Bankovni računi sve veći, a borci se predaju. Šta znači – pući će?

“Pući će kao što je puklo svugdje u svijetu. Nije samo Bosna jedinstvena da je neko može da melje, da mijesi. Naši problemi su mali, hoće li platiti kririju ovo ili ono, nisu to neke senzacije. Ali dijete mora poslati u školu i dati mu 10 KM koje nema. Kako, odakle. Kada se to počinje da melje, pa će uzeti pištolj da se ubije, kao što u Hrvatskoj objavljuju te liste koje su katastrofalne od postratnih trauma. Ova Bosna ne boluje samo od iseljavanja, nije tragedija u tome što ode neko ko završi fakultet i traži selamet na drugoj strani. Odoše i oni koji imaju plate, jer ne mogu moru da podnesu”, rekao je Pejaković za N1.

Postoje podaci koji govore da više ljudi iz BiH živi van BiH nego u državi.

“Da. Ali to neće da objave, kao što neće da objave i popis stanovništva. Neće da objave konačno spisak, stanje u Sarajevu. Tvrdim da u Sarajevu ne živi više od 80.000 prijeratnih Sarajlija. Od tih 80.000 su 50 posto penzioneri koji žive tu da umru. Neće to niko da objavi.”

“I prethodni rat je učinio promjenu u Sarajevu. Prije II svjetskog rata Sarajevo je imalo 70.000 stanovnika, a kada se završio 1945. godine na popisu je bilo 170.000. Više od pola je došlo iz Istočne Bosne i slično. Ja ovog trenutka nema čarobni štapić, koliko god se trudio da kažem da nije dobro u Americi, jer sam bio, moraš da radiš, pidžama i radno odijelo. Nema akšamluka, pozdrava, ništa. Imaš egzistenciju, dobre uslove za školovanje što je ovdje misaona imenica”, poručio je.

Da li je pesimističan?

“Nisam pesimističan, vrlo sam optimističan. Imam osobinu koja je fenomenalna – to je moj scenski nastup koji ima dimenziju barda, čovjeka koji ima svoje ja i to čitavo moje ja je slalo poruku kakvi bi ljudi trebali biti. Imam osjećaj da mi izmiče stolica i da me ljudi ne razumiju. Oni ne razumiju zašto se ja bunim”, rekao je.

Pejaković je rekao da su njegovim prijatelji su gotovo svi na svijetu, čitav svijet, kosmos je njegova gomila prijatelja – ipak – ima problem da vidi tračak u tunelu da će se nešto dogoditi, kada dođu neki mladi ljudi koji nisu opterećeni.