Kliker.info

Ali ponekad i „bRezvezni“ filmovi bivaju nagrađeni. I onda kolega Davor Obrdalj i ja, kao bRezvezni autori moramo napisati tekst o filmu. Počinjemo  s nadom da, barem, tekst neće biti bRezveze.

„Nemoj zaboraviti ono – otresi ga“, upozorava me Obrdalj.
„Neću“, otresam ga s telefona.

KANITE SE KUKIĆA

Uglavnom, ako nešto i zaboravim, niko osim nas dvojice-trojice neće znati šta fali. Jer glavni lik filma – Mirsad Kukić – svakako ništa i ne govori. On samo kaže– ma, jah.  I, jadan, zbog tog „ma, jah“ završio je na optuženičkoj klupi. Sve pred očima njegovog predsjednika Stranke, kojem nije preostalo ništa drugo, osim da se pred TV kamerama žali što je njegov omiljeni potpredsjednik optužen samo zato što je rekao „ma, jah“.

Elem, Mirsada Kukića poznajem od 2003. godine. S cigaretom zalijepljenom na donjoj usni prišao mi je u Skupštini Tuzlanskog kantona i rekao da se s njim ne igram.

Sreća, tad još nisam bio svjestan njegove stvarne moći, pa je moja novinarska karijera imala šansu. Kukić je, zatim, postao osuđenik za privredni kriminal, a potom i zatvorenik. Sreli smo se dva-tri puta u Tuzli, u kafani,  dok je formalno bio na izdržavanju kazne. Jednom me njegov zatvorski drug, danas ISIL-ov ratnik Hamzabeg, upozorio da se „kanim Kukića“.

Drugi put su me moji drugovi odvraćali od bavljenja njim, jer, očito, ne znam s kim imam posla. I, fakat, trebala mi je decenija da shvatim filozofiju Mirsada Kukića – Vladara iz podzemlja. Ali kad sam shvatio – moja urednička karijera na FTV je okončana. Koje li slučajnosti, baš tog dana kada su izvijestili da „Avdo Avdić više nije urednik IP FTV“, kamere FTV-a su uživo iz Banovića prenosile premijeru filma „Hiljadarka“ snimljenog uz pomoć „velikog čovjeka i privrednika“, „zvijezde vodilje svih građana Banovića“ – Mirsada Kukića.

MOJA SIROMAŠNA KARIJERA

Nijednoj temi, nijednom čovjeku, nijednom političaru, nijednom presuđenom kriminalcu nisam posvetio toliko svog profesionalnog vremena koliko sam posvetio njemu.  I da nije njega – moja karijera bila bi znatno siromašnija. A da nije kolege Obrdalja i kolega sa Žurnala, koji su omogućili da snimimo film o najpotcjenjenijem vladaru u BiH – javnost nikad ne bi saznala ko je Mirsad Kukić. Makar djelimično. Jer on je mnogo više od onoga što smo objavili o njemu.

Kada su me, netom, nakon objave filma pitali da li je sve ono u Vladaru iz podzemlja – istina, rekao sam da nije. Barem nije potpuna istina. Ona je mnogo gora, jer smo mi mogli objaviti samo ono za šta smo imali dokaze.

Pravili su nam zamke, pritiskali svjedoke. Sagovornici su odustajali. Nakon petnaest dana intenzivnog rada bili smo na nuli. Niko nije htio pred kameru. Bili smo na rubu da odustanemo i da napišemo samo tekst pod naslovom – „Kuko i kukavice“. No, onda smo odlučili da započnemo  sa „paparazzo novinarstvom“.

Dobili smo informaciju da Kukić na jednoj benzinskoj pumpi u Kalesiji drži sastanak sa stranačkim pobunjenicima. Davor, snimatelj i ja stigli smo sat prije sastanka. Morao sam se skrivati da bi Kukić uopće izašao iz svog službenog Golfa. Kolega Davor, njemu do tada nepoznat, čekao ga je na ulazu. I tako je pala prva klapa. Uglavnom, na svako pitanje Kukićev odgovor je, prevedeno na jezik Bakira Izetbegovića, glasio – ma jah.

Sličan poduhvat imali smo i na izletištu Zlaća kod Banovića. Tu, u  ilegalnom restoranu, koji je u vlasništvu njegovog tjelohranitelja, dogovaraju se svi poslovi iza kojih stoji Mirsad Kukić. Uglavnom, u predvečerje se skupe njegovi saradnici iz Rudnika Banovići, onda dođu čelnici Vlade Tuzlanskog kantona, zatim direktori Elektroprivrede BiH i svi zajedno čekaju dolazak „zvijezde vodilje“.

U šumi, naspram restorana, postavili smo kameru. Davor je sjedio u automobilu spreman da upali farove kako bi snimatelju  i gledateljima osvijetlio dolazak Vladara iz podzemlja. Devet, deset, jedanaest… Uočeni,morali smo se povući prije nego smo obavili posao. I baš u odlasku sretnemo automobil Mirsada Kukića. Nažalost, kasno. Kilometar dalje – policijska kontrola. Tek da šef zna ko je sve u TV ekipi.

Nakon toga donijeli smo odluku – kolega Davor snima „drugu“, Kukićevu stranu, a ja „prvu“, oštećenu. Prošao sam mnogo bolje. Obrdalj je satima morao čamiti pred centralom SDA da bi postavio dodatna pitanja potpredsjedniku Kukiću i predsjedniku Izetbegoviću. Prvi je samo govorio „ma, jah“, a drugi je pitanja nazivao čudnim. Davor je dva dana morao slušati ublehe kineskih investitora, samo da bi postavio par pitanja direktoru RMU Banovići Muneveru Čergiću, prije nego se pojavio Mirsad Kukić i rekao Čergi – otresi ga. Što je isti, rekli bi policajci, i učinio. Tako se Davor, na listi otresenih, pridružio meni, koji sam ranije otresen jer sam generalnog direktora „je…. pitanjima“.

KAKVE PARE?

Montaža i pisanje bili su lakši dio posla. Film je bio gotov, Kukićev lični premijer Bego Gutić ga je nazvao „bRezveznim“, ali je uredno snimio kolegu snimatelja dok ga je ispitivao ko nam je sve dostavljao informacije o Kukiću. No, nisu mu se baš svi odgovori svidjeli.

Jesu li vam dali pare za film o Kukiću?, pitao je premijer.
Kakve pare?, iznenadio se snimatelj.

Snimak razgovora Mirsad Kukić nosi u svom mobitelu. Samo, na snimku nema ništa čime bi nas kompromitovao. Zato je posegnuo za anonimnim prijavama. Četiri su završile na adresi tužilaštava. Na svakoj od njih moje je ime. No, ono što fali su činjenice. Čak nije uspio dokumentovati da sam izgovorio i suvišno „ma, jah“.

I zato,  nakon filma kolega Davor Obrdalj i ja slobodno pričamo na direktnu telefonsku vezu. Dok Mirsad Kukić sjedi na optuženičkoj klupi. Po drugi put.

Pogledajte film Vladar iz podzemlja

Avdo Avdić (zurnal.info)