Nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić : Ova zemlja će opstati
Ova zemlja će opstati, pa čak i narodi u njoj, ali ne može se na ovakav način normalna država praviti i graditi proces europskih integracija. Ne smijemo ostati crna rupa u Europi! Kako je ružan i neugodan osjećaj kada dođete u taj bijeli svijet te vam, vidjevši da ste iz BiH, sumnjičavo i s oprezom pristupaju. Treba izgraditi povjerenje svijeta u ovu zemlju izgrađujući normalnu državu, ali ne onako kako jedan narod želi nego da se sva tri naroda u njoj osjećaju kao kod kuće, kaže u intervjuu za "Dnevni avaz" nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić.Kardinal Puljić u subotu je na ostacima drevne kraljevske utvrde i grada Bobovca kod Vareša slavio svečanu misu za domovinu, za koju možda nikada više nije trebalo moliti kao danas. Tim povodom vrhovni poglavar Katoličke crkve u BiH za naš list govori o krizi u BiH, općem beznađu i budućnosti zemlje, položaju Hrvata, ustavnim promjenama i hrvatskom pitanju u okviru njih…
Mnogi su jedinstveni u ocjeni da nikada teža politička, pa i ekonomska situacija u BiH nije bila od rata. Iz svijeta dolaze nova upozorenja da je zemlja pred raspadom, da nam prijeti novi rat. Bojite li se Vi novog balkanskog ludila na ovim prostorima?
– Stvar jeste ozbiljna i zabrinjavajuća, ali nije panična. Žao mi je da su ljudi već toliko opterećeni informacijama s ovako teške političke scene koje doprinose stvaranju depresivnog stanja. Nažalost, ovdje promatramo tri strane koje najvećim dijelom žele različito. Problem je što to različito isključuje drugoga u ostvarenju jednakih prava. Predugo je međunarodna zajednica, da li smišljeno ili ne, ostavila ovakvo bolesno stanje nakon Dejtona. Sada nije lako liječiti jer se ne pristupa traženju pravednog rješenja nego svatko nastoji dobiti što više političkih poena.
Treba dobro znati da je rat započet radi osvajanja terena što nije zaustavljeno te je za posljedicu imalo proširenje takvog razmišljanja i postupanja na sve strane. Razumljivo je da oni, koji su ratom više osvojili i to u Dejtonu barem dijelom legalizirali, sada u pregovorima ne žele popustiti. U tome su im pomogli oni koji su ovakvu dejtonsku BiH skrojili. Sada ne bi od nje smjeli dići ruke. Stvar treba do kraja rješavati pravedno i stabilno, ne samo za BiH nego i za cijelu regiju i za Europu.
Ali, ljudi su razočarani svim dešavanjima u zemlji, kako im vratiti nadu?
– Ne znam što drugi vjerski lideri razmišljaju i čine osim onoga što vidim ili pročitam ili na našim povremenim susretima saznam. Osobno sam uvjeren da ljudi, koji ozbiljno s Bogom računaju i iskreno se mole i u životu, stvarno poštuju Božije zapovijedi, znaju da ono ljudsko često može kako hoće, ali neće dokle hoće.
Ovdje bi trebalo ozbiljno i što dublje sve strukture društva prožeti vrednotama duha i morala te istinskog vrednovanja svakog čovjeka u njegovim pravima i dostojanstvu. Ono što želim sebi i svome, dužan sam isto priznati i onome s kojim živim na istoj grudi i pod istim nebom. Rat je urušio ne samo zdanja i međuljudske odnose, nego i čovjeka u sebi – njegov moral, savjest i odgovornost. Na nama vjerskim liderima je obveza pomoći čovjeku da nađe sebe u relaciji s Bogom i čovjekom.
Nedavno ste u Hrvatskoj poručili da Hrvati u BiH imaju pravo opstati i biti ono što jesu, pozvali na zajedništvo Hrvata i tražili od Hrvatske da se ne stidi svoga naroda u BiH. Da li se i zašto Hrvatska stidi Hrvata u BiH?
– Diplomati, koji borave u Sarajevu, često me tijekom naših susreta pitaju što je Hrvatska učinila za nas Hrvate u BiH? Razumljivo je da mnogi iz Europe s pravom očekuju da se Hrvatska, ne miješajući se u državno-političku nadležnost u BiH, ali imajući u vidu da je riječ o zemlji u kojoj su toliki naši vjernici i da u njoj najvećim dijelom žive katolici te da je to država hrvatskog naroda, jezika i kulture, ne smije bojati u Europi progovoriti za pravedno rješenje i nas u BiH.
Budući da nije bio malen broj onih koji su, bilo izvana bilo iznutra, Hrvatsku prozivali zbog njezinog zauzimanja za jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH ili za pomoć koju daju Hrvatima u BiH, nerijetko su hrvatski politički predstavnici, bojeći se za svoj ulazak u EU, šutjeli kada su o nama trebali i morali progovoriti. Vidimo da svaki narod traži podršku u svojoj egzistenciji i nastojanju u ostvarenju svojih prava. Zašto bi se mi stidjeli zatražiti od Hrvatske da se za nas zauzme moralno, politički i materijalno imajući u vidu da je i na to obvezuje i Ustav kao supotpisnicu Sporazuma u Dejtonu.
Njezino zauzimanje za jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH i za BiH kao državu jednakopravnih naroda i građana može i nerijetko smeta samo onima koji žele vladavinu jačega i očuvanje ratom i nepravdom ostvarenih ciljeva u ovoj zemlji, što je uvijek generator novih neslaganja i nemira. Koliko nama u BiH treba da shvatimo kako jedni ne mogu biti sretni ako su drugi pored njih nesretni? Dobri Bog nam je darovao ovu zemlju u kojoj smo rođeni i u kojoj zajedno živimo da je tako uredimo da nam svima u njoj bude taman i dobro. Može nam u njoj biti tijesno samo ako nam je srce zlo i ispunjeno mržnjom koja uvijek razara ponajprije onoga koji mrzi i koja nikada ne vodi dobru.
Kako ocjenjujete trenutni položaj Hrvata u našoj zemlji? Proteklih mjeseci Vi ste upozoravali na nedopustivo "curenje" Hrvata iz Sarajeva i BiH. Kakva je situacija danas?
– Stanje nije isto na svim prostorima u BiH. Možda jednostavno rečeno – nemamo na svim prostorima jednaka prava s drugima, a zakinuti smo na više načina. Govorim o hrvatskom narodu kao najmalobrojnijem od tri konstitutivna naroda i o katolicima, a sve ovo bi se uveliko moglo odnositi i na druge ovisno o kojem se dijelu BiH govori. Nebrojeno puta sam i osobno i mi biskupi Biskupske konferencije BiH zajedno govorili i govorimo da BiH treba urediti kao državu jednakopravnih naroda u kojoj bi građana imali jednaka prava u svakom njezinom dijelu.
Kako se daleko može ići dovoljno govori primjer da se sudskom presudom osporava vlasništvo nadbiskupske rezidencije ovdje u Sarajevu u kojoj živim i djelujem sa svojim suradnicima tako što se dio te rezidencije želi dati osobi koja je godinama bila u tajnoj službi bivšeg režima zagorčavajući život nadbiskupima prije mene i njihovim suradnicima. Za taj prljavi posao uživao je razne blagodati, kao i prostor u nadbiskupoj rezidenciji, koji je bio veći od onog nadbiskupskog, a sad njegove nasljednike treba nagraditi dajući im taj dio nadbiskupske zgrade. Ovaj sudski proces još nije okončan. Teško mi se oteti dojmu da bi brojni domaći i međunarodni predstavnici raznih institucija skočili na noge i usprotivili se tako očitoj nepravdi, koja se protivi i međunarodnom pravu, kada bi se radilo o nekom drugom vjerskom poglavaru.
Ali nas katolike u ovom gradu nitko ne štiti i trebamo biti sretni ako nas na ulici nitko ne tuče i to smatrati vrhuncem "višestoljetne tolerancije, multietničnosti i multikulturalnosti" o kojoj se ovdje toliko priča ali uglavnom se samo priča i ništa više. Sud za ljudska prava donio je presudu da nam se vrati zemlja i škola u Travniku. I nakon toliko godina Općina, uz podršku Federacije BiH, ne samo da nije ispoštovala presudu nego i dalje otima našu zemlju i gradi zdanja na našoj zemlji. Slične geste postoje i u nekim drugim dijelovima Federacije.
Kakva je situacija u Republici Srpskoj? Situacija je i tamo jednako loša s bošnjačkim i hrvatskim povratnicima.
– RS je priča za sebe. Čovjeku se uvijek iznova stegne u srcu kada, prolazeći naprimjer kroz derventski, bosanskobrodski ili druge krajeve vidi opustošena katolička sela zarasla u korov i susretne one malobrojne katolike koju su ostali ili se vratili sa svojim svećenicima muku mučeći da ostvare svoja makar i najminimalnija prava.
Glas biskupa Komarice zvuči poput vapajućeg u pustinji, a nepravde koje su proživjeli i proživljavaju gotovo nestvarne i nemoguće u Europi u 21. stoljeću. Međunarodni predstavnici mu, umjesto pomoći i zauzetosti za ostvarenje jednakopravnosti, daju nagrade kako bi umirili svoju savjest ne želeći najčešće ni prstom maknuti da i katolici imaju jednaka prava. Predstavnicima RS su usta puna Dejtona, a to što se gotovo 200.000 Hrvata katolika nije vratilo kako bi trebalo prema Dejtonu, ni ne spominju niti išta rade da se taj povratak ostvari. Gdje im je obraz? Kako mogu mirne savjesti gledati tolika opustjela i porušena katolička sela? Brojni domaći i međunarodni politički predstavnici u BiH takve riječi: obraz, pravda, poštenje, ljudskost… morali bi tražiti u rječniku njima stranih riječi.
Nedavno smo imali priliku gledati slike stravičnih nereda u Širokom Brijegu. Ugašen je i jedan mladi život. Taj incident mnogi su iskoristili da bi tvrdili kako su se pogoršali odnosi između Bošnjaka i Hrvata. Kako Vi gledate na te strašne događaje?
– Tužno je što se manipulira našim mladima, a još je bolnije što se manipuliralo žrtvom tog tužnog događaja. Nisam nadležan donositi sudove, ali sa svim ljudima dobre volje očekujem korektno istraživanje i suđenje. Previše je agresivnosti i upotrebe razne vrste oružja. Previše je ranjavanja i skraćivanja mladih života.
Ta agresivnost u sportu nije bolest samo našeg podneblja i potrebno je upotrijebiti sve pozitivne načine kako bi liječili bolesno agresivno stanje počevši od obitelji, škole, društva, medija itd. Gledajući neke medije i huškačku mašineriju, pravo je čudo da do sada nije bilo i težih posljedica. Mašinerija koja tako radi, ne voli ovu zemlju. Tko voli ovu zemlju i narode u njoj, mora pristupiti traženju pozitivnih rješenja te pomoći da redovni organi korektno i odgovorno stvar dovedu do kraja kako bi svi imali potrebnu sigurnost.
Nedavno su održani jalovi pregovori o ustavnim promjenama u Butmiru. Predstavnici Hrvata nezadovoljni su ponuđenim prijedlogom, jer, kako tvrde, ne nudi jednakopravnost sva tri naroda u BiH. Jeste li zadovoljni viđenim?
– Unatoč neslaganju i razilaženju, smatram važnim da se putem susreta i pregovora traži najbolje rješenje. Važno je iznalaziti rješenja mirnim putem, a ne međusobnom isključivošću. Suučesnici Dejtonskog ugovora ne smiju ostaviti ovakvo neriješeno stanje jer su nam oni, nalazeći nekakva polurješenja koja nisu utemeljena na pravdi, navukli "luđačku košulju" i trebaju nam pomoći da je skinemo. Treba naći način koji je prihvatljiv, koji već postoji u svijetu kao mehanizam zaštite jednakih prava i u isto vrijeme stvaranja stabilne i perspektivne države. Iz medija sam shvatio da oni, koji pregovaraju u ime Hrvata, smatraju prijedloge lošim jer ne omogućuju jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda. Uvjeren sam da imaju snažne argumente da to mogu reći te da su takve izjave dali nakon što su stvar temeljito proučili.
Jeste li zadovoljni načinom na koji hrvatski političari zastupaju interese Hrvata u vezi s ovim pitanjem? Smatrate li opravdanim njihovo nastojanje da se i Hrvatska na aktivniji način uključi u rješavanje pitanja budućnosti BiH?
– Hrvatska ima obvezu dati svoj aktivni doprinos kao supotpisnica Dejtonskog mirovnog ugovora kako bi se BiH uspostavila kao država jednakopravnih naroda i građana i njezina riječ se u tom smjeru treba čuti osobito u ovakvim trenucima kada se prekraja Ustav. Drago mi je da su hrvatski pregovarači našli zajednički rječnik. Mislim da bi i partneri u vlasti trebali biti korektni, pa uvažiti da i mi postojimo i da se BiH može samo jednakopravno riješiti, a ne na račun drugih.
Želite li reći da su Hrvati zapostavljeni kada je riječ o kreiranju ukupne politike u BiH?
– U bazi puno puta doživim da smo administrativno zaobiđeni. Kada je o diplomaciji riječ, vrlo često čujem prigovore o pristranom namještanju i zapošljavanju diplomatskog osoblja te da nekima nerijetko kažu kako je sve uredu osim što imaju "krivo ime". Iz medija vidim da su vrlo česta preglasavanja.
Osim toga, nerijetko je vidljivo da su pojedini mediji negativno postavljeni prema onom što je hrvatsko ili katoličko. Također treba reći da ima i puno toga dobroga što bude vrlo lako zasjenjeno onim što je loše. Treba mijenjati cjelovito ozračje na svim razinama i graditi ono što je pozitivno, što povezuje, što gradi, što duhovno i moralno podiže ljude… Čovjek je uglavnom sklon govoriti i vidjeti samo probleme, a to nije dobro jer se stječe dojam kako je sve crno, kako "svi kradu", "svi lažu" itd. Meni su na ovim prostorima poznati bezbrojni primjeri ljudske dobrote, plemenitosti, otvorenosti… ali kao da za govor o takvim ljudima nema mjesta.
Imate li dojam da je prijedlog Biskupske konferencije (BK) o mogućem ustroju BiH zapostavljen? Da li bi on mogao biti rješenje za BiH u šta su mnogi uvjereni?
– Uvjeren sam da bi međunarodni predstavnici ovu viziju ozbiljnije uzeli i njome se pozabavili da je ponuđena s neke druge strane, a ne od predstavnike Katoličke crkve u BiH, jer o njoj nemali broj europskih predstavnika već unaprijed ima pristran pa čak i negativan stav. Budući da hrvatski čelnici u BiH to znaju, ni oni nisu posebno podržali taj prijedlog želeći ostati u mogućnosti pregovora. Ova vizija nije išla u prilog ni onima koji se kunu kako vole BiH, jer zapravo ne žele BiH kao državu jednakopravnih naroda i građana.
– Pozvao bih sve ljude dobre volje da se više i ljudski zauzmemo za svoje susjede, odnosno komšije koji su manje brojni u mjestu u kojem živimo. Vratimo povjerenje jedni u druge. Ako smo vjernici, a na sva usta to mnogi izjavljuju, onda postupajmo po onoj najjednostavnijoj, a tako učinkovitoj koju svi naučavamo: ne čini drugome ono što ne želiš da drugi učini tebi, odnosno učini drugome ono što želiš da drugi učini tebi. Neka bude više uočljivo da nam je stalo do Božijeg zakona koji čovjeka štiti, a ne samo do vlastitog profita, interesa i koristi.
Ukazivali ste i na probleme koji postoje u Sarajevu i dijelovima BiH u vezi s izgradnjom crkava i drugih objekata, da li se situacija s tim u vezi poboljšala?
– To je posebno područje. Mogu samo reći da još nisam dobio dozvolu za izgradnju župne crkve na Grbavici. To možemo istinski nazvati vjerskom diskriminacijom. Ako se zatraži dozvola za neku gradnju, ne traži se milostinja nego građansko i vjersko pravo koje i drugi pokraj nas ostvaruju. Faruk Vele (Dnevni avaz)
Komentari