hamburger-icon

Kliker.info

Na dan ukopa : “Da Bog da, sinko, da u Srebrenici svakog dana bude ovoliko naroda k'o danas”

Na dan ukopa : “Da Bog da, sinko, da u Srebrenici svakog dana bude ovoliko naroda k'o danas”

12 Jula
06:20 2012

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)
Sa viškom empatije, kao sa kakvom bolešću, živim otkako znam za sebe. Ovo možda zvuči neskromno, ali imam u vidu da je ta vrlina na današnjem vaktu dostigla najnižu moguću cijenu. Bilo kako bilo, ne mogu se više nositi sa jakim uzbuđenjima.Zato sam rekao sebi da ovog 11. jula neću gledati televizijski prenos iz Potočara. Ne mogu više da gledam kako krvnik Srebrenice general Ratko Mladić cinično miluje nasmrt uplašene bošnjačke dječake, zauvijek rastavljene od svojih očeva i starije braće. Ne mogu više po stoti put gledati scenu brutalnog strijeljanja šestorice srebreničkih mladića u julu 1995. negdje kod Trnova, izvršeno uz psihopatsko iživljavanje njihovih egzekutora, pripadnika zloglasnih Škorpiona, specijalne jedinice Miloševićeve policije. Kad su Amerikanci ušli u logor Dahau, dovezli su svojim autobusima nekoliko stotina njemačkih civila iz okolnih mjesta i suočili ih sa nacističkim zločinom. Razmišljam o tome kako bi nešto slično trebalo učiniti sa Miloradom Dodikom i ostalim srpskim glavešinama koje, nasuprot cijelom civilizovanom svijetu, uzrujano negiraju genocid u Srebrenici – prirediti im što više "bliskih susreta" sa prizorima srpskih ratnih zločina.
 
O Srebrenici sam napisao mnogo tekstova, mahom su objavljeni na ovom mjestu. Pisao sam ih u nekoj vrsti groznice, bijesan i očajan što su Srbi učinili takav zločin nad nevinim bošnjačkim civilima, toliko bijesan da mi je postala bliska misao Emila Ciorana: "Narodi koji krenu na svoje komšije, na svoje bližnje, zaslužuju da nestanu iz historije." Što se, dakle, mene tiče, suze i jecaji srebreničkih žena, bolni grč na njihovim licima i polja bijelih nišana u Potočarima – trajno su urezani u moje pamćenje. Nisam se više mislio baviti tom temom, jer sve što je o Srebrenici rečeno prije pet godina, može se reći i danas. Ali, davno sam shvatio da ne biram ja teme, već one biraju mene, pa me po toj nekoj zakonitosti nije mogla mimoići ni ova, sedamnaesta godišnjica srebreničke tragedije.

Smrt ima svoja prava, kao što život ima svoja. Učestvujući u Maršu mira, Valentin Inzko nam je poslao pravu poruku, rekavši: "Najstarije ljudsko pravo je pravo na dostojanstvenu sahranu." Ljudski je, duboko ljudski, izraziti pijetet prema mrtvima i podijeliti bol sa njihovim najbližim. Možemo, kao ljudi, pustiti suzu za srebreničkim žrtvama, ali samo te naglo ostarjele žene, te paćenice bez muškog roda, znaju kolika je njihova bol. I niko više. Mi smo tu da im ponudimo utjehu, ali jedino je njihova bol istinska bol, bol za sinovima, muževima, za braćom. Svaka od tih žrtava imala je svoje ime i prezime, svoj život – ponekad jako kratak, jer su ubijani i dječaci – i svoju sudbinu. Tuđi mezar je tuđa muka. Panoramski prizor ovogodišnjeg ukopa 520 novoidentifikovanih žrtava srebreničkog genocida, u prisustvu hiljada ljudi, bio je fascinantan, ali su tek lica srebreničkih majki u krupnom planu dočaravala dubinu ove ljudske tragedije. Toliko o smrti i njenim pravima.

Sa pravima koja ima život, stvari u Srebrenici stoje loše. Još od prvih poslijeratnih izbora, jezik nesreće i prevazilaženja njenih bolnih posljedica zamijenjen je jezikom huškačkih etničkih politika. Srebreničke žrtve su tako postale predmet permanentne političke manipulacije sa bošnjačke strane, u čemu je Sarajevo učestvovalo punom snagom, i upornog osporavanja genocida sa srpske strane. Rezultat toga je mrtav grad, grad bez života i bez nade. Niko ne zna koliko tačno ljudi danas živi u Srebrenici – po jednima tri hiljade, po drugima dvostruko više. Niko ne zna koga ima, ili nema, u deset hiljada obnovljenih kuća u srebreničkom kraju. Niko ne zna, niti o tome polaže račun, u šta su skršene međunarodne donacije. Lišeni entuzijazma, izgubljeni u "izdanom gradu", mladi shvataju da im budućnost nije nimalo vesela. Okupljaju se u dva kafića – Bošnjaci u jednom, a Srbi u drugom, i kao da čekaju da ih neko odvede na neko sretnije mjesto.
 
Sukobljene etničke politike učinile su Srebrenicu ukletim mjestom. Sve što se u njoj događalo u posljednjih desetak i više godina, upućuje na zaključak da zajednički život Srba i Bošnjaka u Srebrenici nije bio iskreni cilj ni srpske, ni bošnjačke politike. U toku su međusobne političke provokacije u vidu bespoštedne agitacije za "svog" načelnika općine. Kao da je to pitanje svih pitanja, koje treba da odluči o tome hoće li Srebrenica biti dominantno "srpska" ili dominantno "bošnjačka". Kao da će time biti riješeni svi problemi koji život u Srebrenici čine jedva podnošljivim. Kao da će novi načelnik, Bošnjak ili Srbin, čarobnim štapićem učiniti da život u Srebrenici izađe iz mrtvila i bukne. Nije to neostvariv podvig, uz uslov da se na tome angažuju svi ljudi dobre volje. "Da Bog da, sinko, da u Srebrenici svakog dana bude ovoliko naroda k'o danas", kaže radioreporteru jedna stara Srebreničanka. U ovoj jednostavnoj rečenici jedne priproste žene krije se tajna života ili smrti Srebrenice.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku