Kliker.info

SPAHIĆ: Prvo bih svim pripadnicima islama, koji drže do Bajrama i obilježavaju ga, čestitao uobičajenim riječima Bajram šerif mubarek olsun. Hadži-bajram ili Kurban-bajram u Kur’anu je prvi dan, najveći dan najvećeg hadža. To je najduži i najobimniji mubarek u islamu, koji u sebi ima najviše sadržaja, od obaveznih farzova kao što je obavljanje hadža do vadžiba, dužnosti koje su u težini farza, samo nisu precizno naređene. Za Hadžijski bajram vadžibi su učenje tekbira i tešika, koji počinju dan uoči Kurban-bajrama i uče se pet dana, do četvrtog dana Bajrama iza ikindije. Vadžib je i klanjanje samog Bajram-namaza, klanje kurbana, a onda idu druge radnje – podjela mesa, oblačenje najljepše odjeće, veselje, radost, posjeta roditeljima, rodbini, prijateljima, bolesnicima. To su sve obaveze živog suneta i žive vjere. Zato od srca čestitam Bajram.

SPAHIĆ: Ima tu različitih odgovora, ali ja bih želio podsjetiti mnoge,    pogotovo one što zaboravljaju da je BiH država, dakle Bosna i Hercegovina je država; država, dakle, jest, i to u međunarodno priznatim granicama.
Šta je Montgomery SAD-u

SPAHIĆ: To se mora posebno naglašavati i unutar BiH i izvan BiH zbog diplomata i državnika koji to na neki način relativiziraju i dovode u pitanje, bilo institucionalno bilo personalno. Zato ću ponoviti da su u okviru ingerencija države BiH i vanjska i monetarna politika, i vanjska trgovina, i vojska i carine i PDV, i da je država Bosna i Hercegovina odgovorna za suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodno priznanje zemlje. U školskom smislu kazano, državni suverenitet se odnosi na apsolutnu, vrhovnu, najvišu, trajnu, jedinstvenu i nedjeljivu vlast. I po Daytonu i po bilo čemu do sada ovaj suverenitet izvorno i autentično pripada državi BiH.

SPAHIĆ: Latini kažu nomina sunt odioza,    imena su nepoželjna, ali nomen est omen, ime je znak, i u tom smislu samo oni pojedinci koji su personifikacija te negacije i poricanja države se mogu spomenuti. Naravno, perjanica svega toga je dosadašnji premijer a sada predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, ali ima još ljudi, poput nekadašnjeg ambasadora SAD-a u Hrvatskoj i Srbiji, Williama Montgomeryja.

SPAHIĆ: Nažalost, on je pripadao toj međunarodnoj zajednici. Naravno, jasno je ograđivanje Ambasade SAD-a, ali nekako mislim da je moralo doći i ranije i biti preciznije. Također, nedostaje politička težina određenja Evropske unije, a pogotovo visokog međunarodnog predstavnika u našoj zemlji Valentina Inzka. To su stvari koje ih moraju prisiliti    da se umiješaju u svoj posao, jer ni njihova primanja nisu zanemarljiva. Također je to bitna činjenica za povjerenje koje su Uredu visokog predstavnika u BiH dali Ujedinjeni narodi, odnosno kontakt-grupa i Evropska unija.

SPAHIĆ: S obzirom na angažman i misiju Christiana Schwarza Schilinga, koji je ovdje bio prije Inzka, izvodim zaključak da u Bosni i Hercegovini nije problem personalne nego strukturalne naravi. To su dva potpuno različita čovjeka, obojica vole Bosnu i Hercegovinu kao državu, kao geografski pojam, vole njene slobodne građane i ravnopravne narode. Međutim, obojicu karakterizira izričito djelovanje u okvirima onih koji su ih ovdje postavili – ne miješaju se sebi u posao, ni na koji način i ni pod kojim uvjetima ne upotrebljavaju Bonske ovlasti,    ne imenuju, ne definiraju i ne određuju ono što se događa ovdje. Dakle, riječ je o mandatu i kompetencijama ovdje po uputstvu Evropske unije. Što njih individualno i etički ne amnestira. Inzko ima dva izlaza: jedan je ljudski – da u okviru svog etičkog profila podnese ostavku a drugi je da prestane uzimati plaću za ono što ne radi.
Evropa bez strategije

SPAHIĆ: Jeziva je činjenica koja se potcjenjuje, zanemaruje i zaboravlja: politički organizirani Srbi i Hrvati, pa čak i Srbija i Hrvatska u 20. stoljeću, ni o čemu se nikada nisu dogovorili a da to nije bilo štetno i opasno po BiH i njene građane i narode. Ako ćemo o današnjoj stvarnosti: u političku abecedu spada činjenica da onaj ko ima politički kapacitet i moć da donosi Ustav, on mijenja Ustav. U BiH je međunarodna zajednica nametnula Ustav, Dejtonski mirovni sporazum, sa svih 11 aneksa. Sada, međunarodna zajednica najviše oličena u Evropskoj uniji, bezuvjetno traži da se domaći politički akteri dogovore o ustavnim promjenama. Zašto međunarodna zajednica, posebno Evropska unija, ne zagovara isti princip na Kosovu, između Srba i Albanaca, gdje se dogodila tragedija deset puta manjih razmjera? Da međunarodna zajednica Njemačkoj 1945. nije nametnula novi ustav, pravni poredak i zakonodavstvo, nacistička kolektivna svijest nikada ne bi odustala od Hitlerovih zakona. Međunarodna zajednica ne čeka da se na Kosovu dogovore Srbi i Albanci jer priznaje da se oni ne bi dogovorili nego im nameće rješenja. Niko kao Dodik ne kapira ovaj poziv međunarodne zajednice oličen kroz EU. On taj poziv poima i doživljava na vraćanje svih kapaciteta i ingerencija Karadžićeve i Mladićeve Republike Srpske. Kada je shvatio da Dodik i njegov režim ne snose nikakve posljedice, Dragan Čović da bi opstao na političkoj sceni krenuo je za trećim entitetom.

SPAHIĆ: Vi znate da je socijalizam imao puritanski režim i kažnjavao za ove patološke pojave moderne na Zapadu skoro kao neke muslimanske zemlje. Tako su i za homoseksualce bile predviđene užasne kazne, pa se jedan branio na sudu ovako: “Kunem se partijskom čašću, on meni nikada nije kazao da je peder, uvijek mi je govorio da je automehaničar.” Sa stajališta politike uopće nije bitno šta mi mislimo, nego je bitno šta govorimo, šta tražimo, a to se itekako može pročitati kroz političku abecedu Dragana Čovića. Ali, ovdje je meni bitno još nešto što može zvučati kao blasfemija: Čovićev toliko puta javno iskazani zahtjev za trećim entitetom može biti i politički pozitivan zato što do kraja razobličava situaciju u BiH. Čović je krenuo putem Dodika i RS-a, a to je put secesije, dezintegracije zemlje do autizma. Drugi put je put BiH, demokratske zemlje utemeljen na Ustavu, uređene po zakonima zemlje slobodnih građana i ravnopravnih naroda. Čović se pritom uzda i u činjenicu da je Haris Silajdžić     uklonjen s političke scene i da ovo njegovo s trećim entitetom može proći u tišini. Ovdje s političkog stajališta nema odgovora kako i ko se u BiH može dogovoriti o ustavnim promjenama koje BiH prvo uključuju u NATO-pakt, a zatim u Evropsku uniju, kada postoje dva tako snažna i organizirana bloka, jedan u RS-u na čelu s Dodikom i drugi Čovićev koji sklapaju platforme. To su dva bloka koja u bilo kojim razgovorima idu ne ka BiH i za BiH, a kamoli ka NATO-u i Evropskoj uniji. Ta dva bloka Čović – Ljubić i Dodik – Bosić su blokovi od BiH. Na kojim osnovama Evropa od Bošnjaka traži razgovore i pregovore? Pregovori moraju imati platformu, cilj, političku volju, određenje naspram države.

SPAHIĆ: Kompletnu predizbornu aktivnost SDP je s ponosom bazirao, u odnosu na druge političke stranke, na svojih pet velikih politika, uz razumijevanje i suradnju BiH s međunarodnom zajednicom i pogotovu uz pomoć evropske socijalističke demokracije. Na pet politika – obrazovanju, zdravstvu, zapošljavanju, pravdi, državi za čovjeka – SDP je dobio izbore u Federaciji blizu 30 posto. Kandidat SDP-a je dobio preko 330.000 glasova. Poslije izbora SDP se odjednom našao u situaciji da svoje programe, ako se ovako nastavi, ne može realizirati. Ne može zato što se formiraju blokovi i koalicije protiv države. Šta mogu SDA i SDP u takvoj strukturi postići kad protiv sebe imaju blokove koji se predstavljaju kao jedini, legitimni predstavnici dva naroda u BiH? S druge strane je ekonomska, privredna, socijalna, ako hoćete globalna kriza, a svaka kriza donosi strah, podstiče egoizam, nepovjerenje među ljudima. Kod nas se sve kao koloplet završava u nacionalizmu, kao posljednjem utočištu za idiote. Zato ne znam koji oblik koalicije može donijeti kvalitativan rezultat osim ako ovih šest političkih stranaka ne formiraju vlast na državnom nivou u okviru platforme, jasno definirane, precizne i obavezujuće u smislu reformi neophodnih da država BiH uđe u NATO i EU. Meni je već sad    beskrajno žao što ovih pet politika SDP-a, konkretnih i utemeljenih, niko i ne spominje.
Bošnjaci i radikalizam

SPAHIĆ: Retorika Tadića i Josipovića je drugačija. Drugačije su i međunarodne okolnosti, a drugačije su i njihove mogućnosti. Njihove noge jako su kratke i za Miloševićevih i za Tuđmanovih čizama. Vanjska fasada njihovih nastupa je apsolutno ista, ali konkretno, u njihovoj dosadašnjoj politici, a opet ću uključiti i Inzka, moram reći da me više podsjećaju na sveta lica koja idu na groblja i traže halala za umrlog. Šta je suština? Na djelu je nešto drugo: unazad godinu, Dodik se dohvatio k’o pijan plota Čovića i predlaganja trećeg entiteta. U skladu sa starom Staljinovom devizom da će braniti Rusiju do posljednjeg Poljaka, Dodik preko Čovića izričito na teritoriji Federacije nudi treći entitet, a ustvari gura Hrvate i Bošnjake u građanski rat. Kako je moguće BiH teritorijalno i politički razdvojiti, “razdeliti” što bi rekao Ćosić, kada to nije pošlo za rukom Cvetkoviću i Mačeku 26. augusta 1939. bez obzira što je prije toga, 29. juna 1939., u Beogradu u hotelu Srpski kralj od Dragana Vujića, po njegovom priznanju, otrovan    Mehmed Spaho, predsjednik JMO? I komunistička je vlast odustala i držala se onih svojih parola – Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego je i srpska i hrvatska i muslimanska, odnosno    držali su se onog što je jedino u Bosni moguće i prirodno, da bude cjelina. Podjelu su htjeli i Carrington i Cutiliero, zatim Vance i Owen te Owen i Stoltenberg, pa Milošević i Tuđman u proljeće ’91., pa Karadžić i Boban ’92. u Gracu: kako to da sada urade Dodik i Čović? To je razlika između Tadićeve i Josipovićeve retorike i saveza Dodik – Čović, koji je ostao bez ikakve, pogotovo vojne intervencije Srbije i Hrvatske. A od ’92. do ’95. u agresiju u formi genocida, u funkciji i s ciljem podjele BiH i eliminacije Bošnjaka kao političkog faktora, bili su uključeni kako Miloševićeva Srbija tako i Tuđmanova Hrvatska i Bulatovićeva Crna Gora.

SPAHIĆ: Kako ću mu vjerovati da je u kvalitativnom smislu    drugačiji od svojih prethodnika kada na svaku Dodikovu izjavu usmjerenu protiv države BiH,    Bošnjaka ili drugih građana BiH, i Tadić i Vuk Jeremić dođu da mu daju podršku u Banjoj Luci ili Doboju? Ta podrška, napominjem, je i protiv svih srpskih    političkih stranka koje nisu SNSD, dakle i protiv svih Srba koji participiraju u bilo kojoj političkoj stranci koja se ne zove SNSD. Josipović je toliko uglađen da vjerovatno neće, kao ni Inzko, išta učiniti. Sreća je da je Hrvatska kao država uređena i sređena i da je njegova predsjednička funkcija uglavnom simboličke naravi. Ali, od uglađenosti i drugačije retorike Bosna i Hercegovina i njeni građani nemaju fajde. Da li je Tadićeva i Josipovićeva slika uljepšana u Bruxellesu ili Washingtonu, Bosni i njenim narodima ne pomaže ništa.

SPAHIĆ: Nažalost, u BiH bilo koji izbori od 1990. do danas presudno su bili izbori više protiv nego za. Ovaj put, kad su Bošnjaci u pitanju, pogotovu kad govorimo o članovima Predsjedništva BiH, kolektivna svijest Bošnjaka je glasala protiv principa na kojem počiva Dayton. Protiv etničko-entitetskog prinicipa kao jedinog političkog ljudskog i građanskog principa. Dakle, glasali su za Željka Komšića. Između ostalog i zato da cijelom svijetu pokažu i potvrde da nisu za njega glasali zato što je Bošnjak, već su htjeli glasati za političara i državnika. Glasajući za Komšića, glasali su za državotvorno i državnost, a kod glasanja za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda – glasali su 200 posto. Dakle, 200 hiljada je manje glasova dobio Silajdžić, jer su 200 posto glasali protiv obećanja od prije četiri godine. Može se kazati da se glasalo i protiv radikalizacije, ali bi najpreciznije bilo reći da su Bošnjaci glasali za političku ponudu SDP-a i pojedinaca iz SDA koji su govorili da će probleme rješavati    razgovorima i dogovorima, glasali su za nadu i mogućnost da se konačno napravi iskorak ka Evropi i NATO-u.
Što se tiče bilo koje vrste ekstremizma – on u BiH, osim u pojedincima i manjim grupicama, nikada nije bila dominantna svijest, dominantno opredjeljenje. Kada govorimo o narodu u kojem sam rođen, želim jasno i potpuno do kraja otvoreno reći da bilo koji radikalizam i apsolutizacija, kolektivna ili pojedinačna, među Bošnjacima ne nailazi na plodno tlo. Bošnjaci su svjesni da ta apsolutizacija dovodi u pitanje njihovu egzistenciju, opstanak, život i dovodi u pitanje BiH kao takvu, kao zemlju ravnoteže i sinteze, kao mjeru jedinstva u različitostima.

SPAHIĆ: Jesam, zato što su izbori završeni. Ovo hoću reći: unazad četiri-pet godina, od one parole “BiH bez entiteta”, politički radikalizam u bošnjačkom narodu uglavnom se spočitava Silajdžiću, a u srpskom Dodiku i tu se pravi jedna vaga, izjednačavanje, a to nije u redu. Sve što je Haris Silajdžić u životu kazao, napisao ili uradio, sve je provjerljivo. Ide ka državi i za državu BiH i u korist svih naroda. Stvarno bih želio da mi neko navede neku misao, ideju ili rečenicu Silajdžića kojom se zalagao za dominaciju, segregaciju, asimilaciju, diskriminaciju ili za vladavinu većine, bez apsolutne i potpune ravnopravnosti, sloboda i zaštite manjina. Što se tiče Milorada Dodika, treba podvući, on se na premijersku stolicu vratio zahvaljujući razumijevanju, podršci i glasanju SDA za njega. Ja ne tvrdim da je SDA za to kriva, ali to se mora znati. Stvari se simplificiraju do te mjere da se kaže da je jednostavno Dodik posljedica Harisa Silajdžića. Ne, Dodik je takav kakav je, njegova retorika, propaganda, ideologija, taktika i strategija počiva na homogenoj Srbiji, dakle na Stevanu Moljeviću, ciljevima četničkog pokreta Draže Mihailovića i na Memorandumu SANU-a. I to nije uopće problematično, problematično je do koje je mjere Valentin Inzko sebe i Ured visokog predstavnika izvježbao da na sve to oćuti.

SPAHIĆ: Politički događaji su samo prvi puta povijest. Sve što se kasnije ponavlja, kazao bi stari dobri Hegel, to je samo farsa. Haris ima 65 godina, nikad stranke nije ni imao, izgubio je izbore, čak ih nije ni izgubio, on je kroz ove izbore ponižen, a kako je i zašto do toga došlo druga je i obimna tema.