Kliker.info

U posljednjoj rečenici jednog Borgesovog eseja postoji fraza “divna besmrtnost”. Ona se može adekvatno upotrijebiti za ljude čije ime većini savremenika i nije pretjerano poznato, ali čije djelo simbolički obilježava epohe. Jedan takav je Žarko Roje, kompozitor i tekstopisac, koji je, među ostalim, napisao i onu pjesmu što je obilježila mnoga djetinjstva: “Bila mama Kukunka, bio tata Taranta.”

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Ipak, među stihovima koje je Roje napisao možda je i najamblematskiji onaj koji kaže “Četiri mladića idu s Trebevića”. Muziku je napisao ondašnji talentovani mladac, a kasniji klasik ovdašnje estradne scene, Kornelije Kovač, a pjesmu je izvorno otpjevao Vedo Hamšić. Malo gdje je tako dobro uhvaćena bezbrižnost i atmosfera jednog vremena kao u toj muzici i tim stihovima: “Četiri mladića idu s Trebevića/ Prate ih pjesma i smijeh/ Kako ne bi bili veseli i čili/ Dan bješe sunčan i lijep./ Stanu malo ovdje, par minuta ondje/ Drage su im šume i hlad./ Sarajevo čeka, zove iz daleka/ Žurite, momci, u grad./ Stadionu Koševo hrli silan svijet./ Utakmica, o-ho-ho počinje u pet./ Četiri mladića žure s Trebevića,/ Izlet je svršen za njih./ Eto oni tako, bezbrižno i lako,/ Nedjelju provode svi.”

Pjesma je nastala 1963. godine, skoro dvije decenije, dakle, od završetka Drugog svjetskog rata. Nije nastala s namjerom da bude amblematična, ali to i jeste jedini način da neko umjetničko djelo eventualno postane amblematično. I šezdesetih i sedamdesetih i osamdesetih, pjesma je bila zvučna kulisa neke lijepe i ispunjene svakodnevnice kad se vikendom ide na izlet u planinu te na stadion da se gleda utakmica. Za ljude izvan Sarajeva, naročito tokom šezdesetih i početka sedamdesetih, dok je “vidljivost” glavnog grada Bosne i Hercegovine unutar popularne kulture cijele Jugoslavije bila mnogo manja nego kasnije, ova pjesma gotovo da je bila prva asocijacija na grad, ono što je nama Travničanima, recimo, nekad kasnije značila Vajtina pjesma “Otkako je stari Travnik nastao” ili onaj Dijakov stih koji pjeva Zdravko Čolić: “Zima je bila sa puno snijega, ček’o sam za Travnik vezu.”

U pjesmi “Četiri mladića idu s Trebevića” ne pominje se žičara, ali samo zato jer je ona 1963. godine već djelovala kao datost i uzimala se zdravo za gotovo. Pripremni radovi za njenu izgradnju započeli su 1956, dok je sama žičara svečano puštena u pogon 1959, u prisustvu uglednih gostiju Gruje Novakovića, Nisima Albaharija, Čede Kapora, Daneta Olbine i Brace Kosovca kao i direktora GRAS-a Ibrahima Slavića. Preko trideset godina, žičara je bila atrakcija i Sarajlijama i turistima. U kolektivnoj memoriji, žičara je uvijek radila savršeno, pa se zaboravljaju “brojni problemi sa prekidima saobraćaja i oštećenjima opreme, nedovoljnom obučenosti osoblja pri montaži i eksploataciji žičare” kao i zabrane rada (1977, 1982, 1986, 1987 i 1989.).

Iako je uništena u ratnim dejstvima, žičara je zapravo i bez rata bila dotrajala jer je već i “prebacila” zacrtani “životni vijek” od 30 godina. Ipak, kako su se po završetku rata, malo-pomalo, obnovile sve u ratu uništene ili oštećene građevine što su imale ulogu simbola (od Zetre i stadiona Grbavica preko Glavne pošte i Hotela Evropa do Vijećnice), nepostojanje žičare funkcionisalo je i kao svakodnevno podsjećanje na trajne promjene u svakodnevnici koje je rat donio i godinama i decenijama nakon završetka. Obnova žičare dugo je najavljivana i uvijek odgađana zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa Grada Sarajeva i GRAS-a. To je, međutim, napokon razriješeno i 6. aprila, za tri dana, žičara će ponovo početi da radi.

U godinama bez žičare i pjesma “Četiri mladića idu s Trebevića” dobila je neki novi nostalgični ton, pa je Zlatan Fazlić Fazla 2003. godine otpjevao i njenu novu verziju. Koju godinu kasnije, na koncertu povodom pola stoljeća muzičke karijere Sabahudina Kurta, zajedno su je otpjevali Vedo Hamšić, Miralem Kruškić, Zlatan Fazlić Fazla i Sabahudin Kurt.

I eto, sudbina je htjela da Sabahudin Kurt ode sa ovog svijeta tek nekoliko dana uoči novog otvaranja žičare. 2014. godine, Kornelije Kovač je uglazbio svojevrstan nastavak pjesme “Četiri mladića idu s Trebevića” pod naslovom “Uspomene sve će sjati”, a po stihovima Duška Trifunovića: “Da li znaš bijeli grade ispod Trebevića/ Gdje su sada i šta rade četiri mladića/ Pjevali su zaneseni kako svijet je mali/ Pjevali o nekoj ženi koju nisu znali.” A Zlatan Fazlić Fazla je ovih dana napisao prigodnu pjesmu “Trebević opet silazi u grad” koju su otpjevali Ismeta Dervoz, Jasna Gospić, Zdravko Čolić i Hari Varešanović.

Uglavnom, nestrpljenje s kojim se očekuje početak rada žičare nije slučajno i nije neutemeljeno. U tom kontekstu su zaista nepotrebne i neukusne rasprave u kojima se iznose ideje da bi turisti trebali da plaćaju kartu po cijeni više od tri puta većoj od domaćeg stanovništva. To je toliko blesavo, bizarno i diskriminatorno da je teško shvatiti kako je to nekom uopšte palo na pamet. Nepunih šezdeset godina nakon svečanog otvaranja prve žičare, neki novi uglednici okupiće se da puste u pogon novu žičaru. Mjera njene važnosti biće u tome koliko brzo i koliko intenzivno će postati dio svakodnevnice koji se uzima zdravo za gotovo i koliko će biti nedjelja ispunjenih bezbrižnošću i lakoćom.