hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Zis brani Sarajevo

Muharem Bazdulj : Zis brani Sarajevo

13 Septembra
06:18 2017

Tri mlada muškarca stoje na padini iznad Sarajeva, a Bata Živojinović kreće nizbrdo. Ljubiša Samardžić mu kaže: “Pilote, duguješ mi nešto, dao si mi riječ.” Živojinović odgovara: “I održao sam je.” Samardžić ne odustaje: “Ne zezaj me, hoću još danas da vidim Valtera.” Slobodan Dimitrijević koji do tada ne progovara zatim kaže: “Onda gledaj, lafčino, vidiš ga” i bradom pokaže prema Živojinoviću.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Samardžiću se lice širi u onaj iskreni osmijeh što je bio njegov zaštitni znak i zatim sva trojica krenu dolje, prema gradu. Tako izgleda jedna od najčuvenijih scena bosanskohercegovačke i jugoslovenske kinematografije uopšte, amblematska scena filma koji je režirao Hajrudin Šiba Krvavac, po scenariju Đorđa Lebovića u čijem su konačnom ispisivanju uz glavnog scenaristu i režisera učestvovali i Momo Kapor te Savo Pređa.

Snimljeni su u Sarajevu i o Sarajevu i filmovi ovjenčaniji slavom, ali nema i teško da ikad može biti sarajevskijeg filma od Krvavčevog “Valter brani Sarajevo”. Sve u vezi ovog filma, od ekipe (u kojoj su uz već pomenute i Rade Marković i Relja Bašić i Faruk Begoli i Etela Pardo i Igor Galo i Eugen Verber i Emir Kusturica) koja je na njemu radila, preko samog sadržaja i načina na koji je snimljen, do priče, muzike, simbolike i baštine stvara kontekst koji o Sarajevu govori više i dublje od bilo kojeg drugog filma. O tome bi vrijedilo pisati knjige, praviti pozorišne predstave i snimati dokumentarce.

Kad je riječ o sceni opisanoj na početku, Živojinović, naravno, glumi Valtera, Slobodan Dimitrijević je Suri, dok se lik kojeg tumači Ljubiša Samardžić zove Zis. I desilo se, eto, da je Ljubiša Samardžić umro u isto vrijeme dok je u Sarajevu u službenoj posjeti Bosni i Hercegovini boravio predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić. Za sve nas koji smo bili u Bosni i Hercegovini dok je rat trajao, riječ “zis” će nužno da prizove sjećanje na sovjetski protivoklopni top od 76 milimetara, često korišten u tom ratu i često pominjan u medijskim izvještajima. Ratni reporter Šefko Hodžić je u decembru 1992. godine zabilježio kako je Armija RBiH oslobodila Kotu 850 na brdu Žuč u jednoj od ključnih bitaka za odbranu Sarajeva uz pomoć samo “jednog tenka, jednog bestrzajnog topa i jednog zisa.”

Nekako paralelno sa Vučićevom posjetom i sa smrću Ljubiše Samardžića, u Sarajevu je otvoren Mikser House, podružnica kulturnog centra kojim u Beogradu već duži niz godina upravlja dramaturg Ivan Lalić. On je za vrijeme opsade Sarajeva radio kao humanitarac te je u Sarajevu čak i ranjen. Među prvim programima održanim u sarajevskom Mikseru bio je koncert Ramba Amadeusa, DJ nastup Uroša Đurića i Srđana Todorovića (koji su se kao tandem proslavili u Dragojevićevom filmu “Mi nismo anđeli”) te promocija knjige o Radomiru Konstantinoviću, koji je u vremenu između 1992. i 1995. bio jedan od dva-tri najistaknutija srpska intelektualaca u kritici politike čija je posljedica bila i opsada Sarajeva. Opštepoznata činjenica je da za vrijeme opsade Sarajeva, Aleksandar Vučić nije, blago rečeno, bio među protivnicima rata.

Ipak, kao što je najveća greška među lavovskim dijelom današnjih Vučićevih kritičara u Srbiji ideja da je druga decenija dvadeset i prvog vijeka svojevrsna repriza posljednje decenije dvadesetog, tako bi pogrešno bilo i imati ideju da je buduća saradnja Beograda i Sarajeva, politička, ekonomska, kulturna i svaka druga, moguća na repriziranju prošlosti.

Realnost današnjeg Sarajeva je da na njegovim obodima postoji formalno drugi grad koji se zove Istočno Sarajevo. Na realnost današnjeg Sarajeva više su uticali zisovi Vojske Republike Srpske i Armije RBiH nego Zis iz filma Hajrudina Šibe Krvavca. To nipošto ne znači da se ne mogu premostiti ratni rovovi, ali pogrešno bi bilo ignorisati njihovo postojanje.

U tom smislu, za zdrave buduće relacije Beograda i Sarajeva manje su važni svi umjetnici na kojima se danas bazira zajednička (komercijalna) nostalgija, od onih čije vrijeme tek dolazi. A eventualna važnost sarajevskog Mikser Housa temeljiće se na mogućnosti odmaka od vrste programa koji su obilježili prve dane njegovog otvaranja. U tom smislu je dobro što su i Aleksandar Vučić i njegovi sarajevski domaćini insistirali na pitanjima infrastrukture i ekonomske razmjene.

Od jeftinog i slatkog sentimentalizma nas je sve već previše puta zaboljela glava. Jezik, kultura i susjedstvo usmjeravaju Beograd i Sarajevo na bliskost i saradnju, ali to će bolje da funkcioniše na racionalnim temeljima nego na nostalgičnim floskulama. Uostalom, jedna od uticajnih struja u današnjem sarajevskom javnom životu povlači direktnu liniju između partizana Zisa (kao metafore) i zisova koji su u toku opsade pucali po gradu. Isto tako, Zis (kao metafora) i njegovi drugovi unutar manje-više istog serkla ne doživljavaju se kao oslobodioci, nego kao oni koji su strijeljali Mustafu Busuladžića.

Nema više ni Sarajeva Hajrudina Šibe Krvavca ni Beograda Ljubiše Samardžića, ali gradovi i ljudi postoje. I lakše će se povezivati bez stalnog podsjećanja i zvocanja da je nekad bilo ljepše i bolje, kad se (tobože) nije znalo ko je ko i gledalo se samo kakav je ko kao čovjek. Nije to plediranje za zaborav ni dobrog ni lošeg, nego samo davanje šanse nečem novom, nekom novom kontekstu iz kojeg će nastajati nova umjetnička djela što će se pamtiti i decenijama nakon nestanka; onako kako se pamti “Valter brani Sarajevo”.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku