Kliker.info

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Ima neke magije u sjećanju na prvu mladost. Čak i kad ste imali tu nesreću da je provedete u rijetko gadnoj kombinaciji određene epohe i određene geografske lokacije, ako se izvuče živa glava, zrno pameti i, što se kaže, fizički integritet, naknadno sjećanje na to vrijeme biva obojeno blještavilom nostalgije.

Kako vrijeme prolazi, sve češće se sa osmijehom sjećam nekih momenata iz perioda između 1992. i 1995. godine koji, makar i gadni sami po sebi, prizivaju tu famoznu prvu mladost. Čudan je bio ondašnji medijski jezik. Mislim, čudan je i ovaj današnji, ali onaj je bio čudan na drugi način. Zaboravi čovjek te fraze, a onda ih se ovim ili onim povodom sjeti. Tako sam se i ja, taman uoči nove 2014. godine, sjetio onomad jako frekventne i rasprostranjene fraze: vikend-četnici. Tako su, sjetićete se, bosanskohercegovački mediji nazivali pripadnike paravojnih formacija koji su radnim danima obavljali svoje redovne civilne radne dužnosti izvan Bosne i Hercegovine, a onda vikendom dolazili da ratuju i kradu. Radijska ratna verzija “Top-liste nadrealista” emitovala je čak i satiričnu pjesmu čiji je (fiktivni) izvođač bio stanoviti (fiktivni) vikend-četnik po imenu Đole Holidej, a koja je išla ovako: “Poručnik mi dao značku/za uspješnu sinoć pljačku/sad sa značkom paradiram/i civile bombardiram”. (Čudo je pamćenje.) Ušla je fraza “vikend-četnici” i u zapisnike Haškog tribunala. Primjerice, na suđenju Radovanu Karadžiću, svjedoci koji su prošli kroz surova maltretiranja u zatvorima i logorima govorili su da su najbrutalniji prema njima bili “vikend-četnici”, a da su ih istim tim imenom nazivali i njihovi saborci što su uniformu nosili svih sedam dana u nedjelji.

Vijest koja me je podsjetila na frazu “vikend-četnici” je ona za koju ste sigurno već čuli: “U sudaru dva automobila koji se dogodio 31. 12. 2013. godine na lokalnom putu Sremska Mitrovica – Veliki Radinci poginule su tri osobe, dok je jedna teško povrijeđena. Prema prvim informacijama, poginuo je komandant bivše paravojne jedinice Škorpioni Slobodan Medić (47), njegova supruga Lj. M. (45) i sin D. M. (17).” “Zatekli smo stravičan prizor: dva beživotna muška tela ležala su u smrvljenoj tojoti, dok je telo žene ispalo iz vozila. Tojotu smo morali da sečemo da bismo izvukli tela muškaraca. Svuda po putu bile su razbacane dečije stvari, kolica i mleko, pa smo po mraku tri puta detaljno pretražili teren, strahujući da je u vozilima bilo i dece, što, na sreću, nije bio slučaj”, rekao je Stevan Pejić, načelnik Odeljenja za vanredne situacije Sremskog okruga. (…) Medić je za vrijeme Oluje u Srem stigao iz Mirkovaca u Hrvatskoj, a u selu Stejanovci je kupio kuću sa imanjem u kojoj su mu živjeli supruga i sin. Služio je višegodišnju zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina i bio je na odobrenom slobodnom vikendu, a pretpostavlja se da je sa porodicom krenuo kod prijatelja za Sremsku Mitrovicu na doček Nove godine.”

Zloglasnu globalnu slavu Slobodan Medić je stekao 2005. godine kad je objelodanjen videosnimak svirepog ubistva šestorice zarobljenih srebreničkih mladića i dječaka kod Trnova u kojem je učestvovao. Najpoznatiji “snuff film” iz ratova što su pratili raspad Jugoslavije doveo je Medića do optuženičke klupe. Osuđen je na dvadeset godina zatvora. Kako je moguće da zločinac takvog kalibra i zločinac osuđen na tako visoku kaznu dobije slobodan vikend? (Da i ne govorimo o tome da zapravo nije riječ o vikendu, nego o prazničnim slobodnim danima.). Uprava za izvršenje krivičnih sankcija Republike Srbije to objašnjava ovako: “Pravo za odlazak na vikend i u vreme praznika Medić je stekao posle osam godina provedenih u zatvoru, računajući i vreme provedeno u pritvoru. U tom periodu nije napravio nijedan disciplinski prekršaj i juna ove godine je iz zatvorenog dela KPZ Sremska Mitrovica prebačen u poluotvoreni deo.” Ne treba sumnjati da se iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija lako mogu pozvati na odgovarajući paragraf odgovarajućeg zakona. “Tu su paragrafi, pa zagrabi, nek’ isto je i đavolu i đakonu, pa nek’ se zna”, rekao bi kantautor iz susjedstva Sremske Mitrovice.

Vijest je, naravno, izazvala i već uobičajene ispade internetske logodijareje anonimnih komentatora. Jedni odaju “počast komandantu”, drugi u saobraćajnoj nesreći vide božansku intervenciju (dokaz da “Neko to od gore vidi svi”, da ostanemo kod Balaševića), treći su pak skloni teoriji zavjere po kojoj je nesreća inscenirana i po kojoj Medić i njegova porodica i nisu poginuli nego su pod lažnim identitetom poslani nekamo da mirno žive na slobodi. Sve to spada u online-folklor, što zapravo i nije dostojan ozbiljnije analize i komentara. Ono što, međutim, vrijedi notirati jest zabrinjavajući globalni i međunarodni oficijelni konsenzus oko ljudskih prava osuđenih ratnih zločinaca. Prvo je iz Haaga stigla praksa da niko zapravo i ne služi punu kaznu, nego da se služe dvije trećine kazne (što, očito, u praksi znači da svakih eventualnih trideset godina robije valja računati kao dvadeset, a svakih petnaest kao deset), a zatim, evo, saznajemo da nacionalni sudovi ratnim zločincima daju slobodne vikende i praznike, privilegije o kojima masa savršeno poštenih i odgovornih blagajnica po tržnim centrima može samo da sanja. Ima ona čuvena anegdota iz francuskog parlamenta, gdje je jedan poslanik, na govor o nužnosti ukidanja smrtne kazne i nužnosti poštovanja svetosti ljudskog života svog kolege, replicirao navodno samo jednom rečenicom: “Zašto gospoda ubice ne bi prvi počeli?” Na tom se tragu vrijedi upitati, zašto se u praksi poštivanje ljudskih prava tako lako pretvori o poštivanje prava samo onih najgorih?