Kliker.info

U lijeno vikend poslijepodne skrolujem besciljno po bespućima bosanskohercegovačke internetske zbiljnosti i na nekom sajtu ugledam naslov “Sjednica Glavnog odbora SDP-a BiH u Sarajevu”.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Prije nego sam i stigao pomisliti zanima li mene ta vijest uopšte, prst je već kliknuo na naslov pa sam htio-ne htio saznao da su glavnoodboraši kasnije tog dana trebali da saslušaju Izbornu strategiju za lokalne izbore, odnosno da je planirano da usvoje Izborni program “koji će kasnije biti prezentiran u svim opštinama i na programskoj konvenciji SDP-a”. Uslijedila je informacija o susretu pregovaračkih timova SDP-a i Demokratske fronte kojima je na sastanku “osnovna tema bila analiza stanja na bh. ljevici i procjena modaliteta eventualnog zajedničkog nastupa na predstojećim lokalnim izborima”. Sjednica Glavnog odbora održana je inače u sali kina Igman na Ilidži.

Bio sam u nekom melanholičnom raspoloženju, banalno-seljačke intonacije, kao u refrenu one pjesmice koju je onomad pjevao Marko Perković Thompson kad se, u pratnji stanovitog Tihe, ljubavnom jadikovkom odmarao od omiljene mu filoustašije. Refren, naime, kaže: “Stari se”. Ove godine mi se navršava dvadeset godina mature, kao što mi se ove godine navršava i dvadeset godina otkad sam prvi put izišao na izbore. Gadne su te retrospekcije.

Motiv godišnjice mature je ipak više literarni, a ova godišnjica (okrugla) izlaska na izbore, usprkos onoj Sidranovoj naslovnoj igrici sa čuvenim naslovom Laze Lazarevića, ne povlači, barem iz moje perspektive, neka pretjerano šarena prisjećanja. Ja sam, jebiga, kad god sam glasao, glasao ili za SDPBiH ili za neku koaliciju (Združenu listu) okupljenu oko ove partije. Isprva sam glasao sa entuzijazmom, pa iz nekog osjećanja dužnosti, pa rutinski, pa skoro gadljivo, sa začepljenim nosom, kako se to kaže, dok nisam prestao da glasam.

Ipak, da pobjegnem od pukog privatnog impresionizma, nešto me vuče da pokušam da napravim usporedbu Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine sa njoj sestrinskim partijama, odnosno partijama nasljednicama republičkih komunističkih partija, sastavnica blaženopočivšeg Saveza komunista Jugoslavije. I mada bi uplitanje Slovenije i Makedonije takođe imalo nekih svojih draži, ovdje za to nemamo dovoljno prostora, pa ćemo se zadržati samo na Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Priča o Crnoj Gori je najjednostavnija.

Partija nastala od tamošnjeg Saveza komunista nikad nije ni silazila s vlasti. Demokratska partija socijalista i njen lider Milo Đukanović u tom smislu su izuzetak i u evropskim okvirima, a među ex-yu komunistima su apsolutni šampioni tranzicije. Situacija s Hrvatskom je već malčice kompleksnija. U osvit rata, za još žive Jugoslavije, Ivica Račan kao lider SDP-a Hrvatske je čini se dosta laka srca izgubio izbore od Franje Tuđmana i HDZ-a. Najveće žrtve tog SDP-ovog poraza bili su Srbi iz Hrvatske koji su te 1990. godine listom glasali za Račana. Poslije Tuđmanove smrti, Račan i SDP se vraćaju na vlast. U posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj, SDP je ili na vlasti ili je najjača opoziciona stranka.

U Srbiji je stanje opet posve specifično. Tamošnji Savez komunista naslijedila je Miloševićeva Socijalistička partija Srbije za koju je poslije 5. oktobra 2000. izgledalo da će nestati na smetlištu historije. Ispostavilo se, međutim, da je SPS na čelu sa Ivicom Dačićem preživio i kako sada stvari stoje, jači je od svih onih koji su ga 2000. pobijedili.

Dio tajne uspjeha ovih partija je, naravno, u tradiciji, infrastrukturi i inerciji. Sve to ima i SDP Bosne i Hercegovine, ali je, eto, ipak dozvolio da se pretvori u relativno marginalnu partiju na nivou BiH. Ima više razloga za to, a tu rat, naravno, ne može da se zanemari. Ipak, ako su ostali republički savezi komunista i ranije uglavnom bili protonacionalni, odnosno ako je njima dominirala jedna etnija (uz djelomični već pomenuti izuzetak Hrvatske), bosanskohercegovački Savez komunista je po definiciji bio multietnički.

Najveći problem bh. SDP-a jest to što se njegova multietničnost vremenom pretvorila u ikebanu. Paradoksalno, tu rat nije jedini razlog. SDPBiH je bio više multietnička partija 1996. godine nego je danas. Krajem devedesetih SDPBiH je bio koliko-toliko prisutan među Srbima u Republici Srpskoj od Bojana Bajića do Slobodana Popovića, a bio je važan i za bošnjačke i hrvatske povratnike. U nekom trenutku, međutim, SDP je pomislio da može da se takmiči sa SDA u bošnjakluku, a tu jednostavno nisu bili na svom terenu. Odbacili su svoje tradicionalne glasače, a nisu stekli nove, barem ne dugoročno.

Kad smo već kod dugoročnosti, jedini način da SDP ponovo bude važan faktor na bh. političkoj sceni jeste da planira na duže staze i da krene sa obnovom odozdo. Postoje tradicija i infrastruktura, postoji i neka inercija čak i intergeneracijska, postoje i interesi, klasni i nadetnički, koji će novim i mlađim generacijama bivati bliži od interesa koji su njihove roditelje otjerali u bratoubilački rat. Po logici stvari Bosna i Hercegovina će morati da ima jaku lijevu partiju, a SDP kakav god bio ima bolju startnu poziciju od svojih postojećih rivala.