hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Tomislav na kvadrat

Muharem Bazdulj : Tomislav na kvadrat

22 Maja
04:49 2012

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Komentator koji bi bio upućen, no emotivno neangažovan i suštinski nezainteresovan za ovaj dio svijeta, mogao bi napraviti interesantnu i detaljnu paralelu između finalne utakmice ovogodišnje fudbalske Lige šampiona odigrane 19. maja i drugog kruga predsjedničkih izbora u Srbiji održanog samo dan kasnije.

Sve se bilo namjestilo baš kako treba i Bayernu i Borisu Tadiću, a opet su izgubili. Bayern je imao domaći teren, što je u finalima rijetkost, igrao je puno bolje, tri puta je rušio svog protivnika na koljena (vodstvo u posljednjih deset minuta meča, penal u prvom produžetku, prednost već na kraju prve serije jedanaesteraca), no izgubio je, ne jer u svoj trijumf nije vjerovao, nego jer je vjerovao – previše. I Tadić je već tri puta u ovom izbornom ciklusu rušio Nikolića na koljena (prednost u prvom krugu predsjedničkih izbora, dogovor sa socijalistima da koalicija DS-SPS ponovo formira vladu postignut i prije drugog kruga, ubjedljiva pobjeda DS-a nad SNS-om u Beogradu i Vojvodini), no izgubio je, ne jer njegove pristalice nisu vjerovale u trijumf, nego jer su vjerovali – previše. Mogla bi se paralela zakititi s još nekoliko pojedinosti poput favoriziranja Bayerna u kladionicama, odnosno Tadića u predizbornim anketama, ali treba ipak na vrijeme stati, jer fudbal je fudbal, a politika – politika. Koliko god da je fudbal u posljednje vrijeme u svijetu barem deklarativno sve manje sporedna, a sve više glavna stvar, politika je ipak – glavnija, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog posljedica koje proizvodi.

Pokazalo se iznova da niska izlaznost bolje odgovara desnim političkim opcijama, a zbog veće disciplinovanosti njihovih birača. Da je na izbore izišlo barem 50 posto biračkog tijela, Tadić bi, čini se, lako pobijedio. Ispostavlja se, dakle, da je već po treći put pobjeda u prvom krugu predsjedničkih izbora u Srbiji – Pirova. Nikolićeva prednost u prošla dva ciklusa, mobilisala je Tadićeve pristalice. Ovaj put, Tadićevi glasači su očito mislili da je sve gotovo, pa se usprkos lijepom danu koji nije bio Đurđevdan na biralištima nisu ni pojavili. Ishod je poznat. Gledao sam pažljivo na televiziji snimke slavlja pristalica Srpske napredne stranke po ulicama Beograda. Začudilo me što nisam prepoznao neka medijski prepoznatljiva lica. Jer, da se ne lažemo, postoji cijeli niz intelektualaca, publicista, novinara, bivših-političara-sadašnjih-analitičara, pisaca i ostale menažerije koji su zaslužili da proslave uspjeh. Nije bilo lako, naradili su se, ali rezultat je tu. Dobili su svog predsjednika. Boris Tadić im nije pružio šansu da previše likuju zbog njegovog poraza. Svom protivkandidatu je odmah čestitao, a na prvoj konferenciji za štampu povodom izgubljenih izbora lice mu nije bilo kiselo. Skoro da se moglo učiniti da mu je laknulo.

U moru predizbornih tekstova na lijevoj strani fronta, a sa najmanjim zajedničkim sadržiocem "nije Toma loš" iskristalisala su se dva ključna "argumenta". Po prvom, karikiram, ali sasvim blago, problem s Tadićem je što se pravi da je fin, a ustvari nije fin, pa će kad dođe Nikolić, koji niti je fin niti se pravi da je fin, stvari postati jasnije, znaće se ko je vjera, a ko nevjera, sve će krenuti nabolje, jer nagore više nema gdje, a uza sve ostalo, u takvoj više crnoj-bijeloj konstelaciji, sad već citiram jednog Nikolićevog zagovornika, "nezavisni mediji i kritička reč opet će dobiti na značaju". Po drugom, više regionalnom, Tadić samo glumi da je za pomirenje i regionalnu stabilnost, pa svojom dobrom glumom (jebiga, poredili su ga sa George Clooneyem!) zavarava Evropu. Nikolić pak ako i glumi, glumi slabo i neće zavarati Evropu, pa će ga nezavarana Evropa, valjda baš zato što je nezavarana, gledati, sad opet citiram, "krupnim očima", pa će svima u popularnoj regiji, a nadasve Bosni i napaćenim Bošnjacima, s Tomom biti bolje. (Anonimna narodska vic-genijalnost ponovo nadmašuje sve analitičare, pa je koaliciju Zukorlića s Nikolićem prozvala "Derviš i smrt".)

Sarajevski Nikolićevi fanovi Tadiću su pronalazili hiljade mana: u Srebrenici je, po njima, bio s nedovoljno pokajničkim izrazom lica, Deklaracija o Srebrenici usvojena u Skupštini Srbiji nije im bila dovoljno retorički snažna, Karadžića i Mladića je, brate, uhapsio prekasno, u obrazloženju odlikovanja Srđanu Aleksiću nije jasno i nedvosmisleno istakao da je Aleksić svog prijatelja Bošnjaka branio baš od srpskih vojnika, izjavljivao je kako podržava cjelovitost Bosne i Hercegovine, a opet se družio s Dodikom i sve u tom stilu. Koliko god se oni sofistički trudili dokazati da je Nikolić kao predsjednik Srbije za BiH i regiju u smislu prevazilaženja prošlosti bolje rješenje od Tadića, čisto sumnjam da su dovoljno naivni da u vlastite iluzije i sami vjeruju. Podrška Nikoliću podrška je permanentnom vanrednom stanju, vječnosti latentnog rata, to je loženje na adrenalin zamrznutog konflikta.

U tom smislu, nije nimalo nevažan ni izbor novog predsjednika HDZ-a koji je vremenski koincidirao sa izborom novog predsjednika Srbije. Tomislav Karamarko i Tomislav Nikolić; Tomislav na kvadrat, takoreći. Volio bih da griješim i pušem na hladno, ali mi se ta regionalna (matematička) formula nešto i ne sviđa previše.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku