Kliker.info

Ima ljudi koji vjeruju da je svijet u stanju stalne stabilnosti kao u nekoj varijaciji na poslovicu da dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. U isto vrijeme neko umire, a neko se rađa (“Ali negdje zvona zvone i skidaju ljudi kape/ Dok dječji plač se čuje sastaju se nove klape.”).

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

U isto vrijeme se neko vjenčava, a neko razvodi; u isto vrijeme neko se svađa, a neko se miri. E sad, skorašnje pomirenje Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića bilo je veliko pomirenje. Ako vjerujemo u teoriju stanja stalne stabilnosti, s ovim bi pomirenjem morala da koincidira i neka velika svađa. I gle čuda, nekako u isto vrijeme dok su se mirila dva najmoćnija bošnjačka političara, planula je svađa između dva velika bošnjačka intelektualca i javna radnika. Mislim, naravno, na Fatmira Alispahića i Mustafu Cerića.

Kako je moguće da pukne tikva između ova dva nesebična borca za dostojanstvo bošnjačkog naroda i za institucionalno pamćenje brojnih genocida kojima su Bošnjaci bili izloženi? Kako je moguće da se sa nekadašnjim reisom Mustafom Cerićem zavadio autor knjige “Reisofobija” u kojoj se neustrašivo i stilski britko obračunao sa svima onima koji su sa antibošnjačkih pozicija atakovali na građanina Cerića i instituciju reisu-l-uleme?

Čovjek bi pomislio da su se dva tako idealistična intelektualca sukobila na liniji nekih sudbinskih i civilizacijski važnih pitanja, a po svemu sudeći samo se uklapaju u onu duhovitu i lapidarnu Sidranovu dijagnozu: “Prvo se posvađaju oko para, pa onda idejno raziđu.” U nekoliko prethodnih godina i Cerić i Alispahić su fokus svog javnog djelovanja usmjerili na Bošnjake iz takozvane dijaspore. Zato se valjda i u njihovoj polemici učestalo javljaju inostrani toponimi, recimo oni švedski, pa se tako Alispahić prisjeća: “U jednom momentu smo dr. Cerić i ja ostali sami, na ulici, u Malmeu. Pokušao sam mu nešto reći o važnosti ulaganja u medije, jer mediji obrazuju svijest naroda.

Nije me čuo. Govorio je samo on: Nije mi žao – veli on – što sam 100.000 eura od Kongresa potrošio u svoju kampanju, jer smo ipak vidjeli kojim putem treba ići. Ne kajem se, opet bih učinio isto – bile su njegove riječi. Ja njega nisam ništa pitao o kampanji, ja sam na tu njegovu kandidaturu zaboravio, htio sam pričati o budućnosti, ali, očito je da on i dalje živi u labirintu i traumi poraza. U prvi mah nisam mogao vjerovati da mi saopćava, valjda povjerljiv podatak, o tuđim parama koje su mu date u emanet za Kongres, a ne za kandidaturu. Za to vrijeme Selma Rizvić i ja ne možemo da skupimo ni 10.000 maraka za prvu fazu Muzeja genocida, a dr. Cerić može da proćerda 200.000 maraka za besmislenu i amatersku kampanju u kojoj ga je neko nagovorio čak da po Jajcu oponaša maršala Tita, drži pressicu u sali AVNOJ-a i od sebe pravi pozorište.”

Naravno, ni Mustafa Cerić Alispahiću nije ostao dužan, pa mu je odgovorio putem Informativne službe Svjetskog bošnjačkog kongresa saopštenjem u kojem se Alispahić naziva sitnošićarskim reketašom i budžetskim korisnikom koji u vrijeme kad bi trebao biti na poslu, putuje svijetom o trošku bošnjačke dijaspore, grebe se za basnoslovne honorare i dnevnice, pa još traži da mu umjesto plaćenog smještaja u hotelu daju pare u kešu, a on će se sam snaći za konak. Sav simbolički kapital koji Alispahić pokušava da sebi priskrbi već godinama ovim se baca u prašinu jer ga se predstavlja kao lika koji je tu “samo zbog para”. Neko ciničan bi rekao da je Alispahić zapravo suštinski ostao vjeran svojim pankerskim idealima iz mladosti o kojima je nekoć volio da priča.

Dijasporski kontekst u kome se ova polemika odvija uopšte nije nevažan. Uostalom, neki ozbiljni ekonomisti tvrde da bi socijalna situacija u Bosni i Hercegovini bila mnogo gora od današnje kad novac iz dijaspore ne bi na različite načine bio “upumpavan” u bh. sistem. Svuda po bijelom svijetu, od Australije do Amerike, što bi rekao još jedan istaknuti bošnjački ljubitelj dijaspore, žive prognani Bošnjaci i njihovi potomci, žive uglavnom bolje od svojih sunarodnika u domovini, ali ih, kao u pjesmi, sunce tuđeg neba ne grije onako kao što grije u zavičaju ili im samo tako izgleda. Navrate oni i do otadžbine svakog ili svakog drugog ljeta, posjete rodbinu i groblja, eventualno poprave zube, malo se podnapiju i obećaju sami sebi da će se pod stare dane zastalno vratiti.

A tamo daleko, u novim domovinama, putem interneta prate bh. politiku i stalno im se čini kako se sve više zaboravlja ona tragedija koja ih je potjerala iz zavičaja. I prija im kad im se učini da se neko bori protiv zaborava i da neko prošlost pamti i slika onako kako je i oni pamte. Sve to spada u dirljivu ljudsku muku dok se ne nađu vješti ljudi spremni da se na takvim sentimentima okoriste. Ne mora to nužno čak ni da bude nemoralna “razmjena”, jednima nešto treba, drugi im to daju i traže nešto zauzvrat, ali ljudi su obično alavi i nezasiti te naročito skloni najbanalnije prohtjeve skrivati pod krinkom najuzvišenijih principa. Kad krinka padne, prizor je, zavisno od tačke gledišta, smiješan ili tužan. Zato se i priča o ovom sukobu bošnjačkih titana tako lijepo uklapa u žanr tragikomedije.