hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Struji struja

Muharem Bazdulj : Struji struja

August 19
18:55 2014

Bazdulj2Jedan od najudarnijih priloga stanovitog sarajevskog “urbano, urbano” portala od prekjuče nosio je naslov “Dan kada je Zmaj od Bosne otišao u legendu”. U tekstu je ukratko, uz ponešto hagiografskih elemenata, prepričan život Husein-kapetana Gradaščevića, koji je umro 17. augusta 1834. godine, dakle, prije tačno osamnaest decenija.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Istog dana, u sarajevskim dnevnim novinama koje trenutno ne čitate objavljen je članak o istoj ličnosti. U članku je citirano nekoliko izjava istoričara Envera Imamovića. Iako se u njemu barata i ponešto spornim interpretacijama, članak nije potpuno dnevnopolitički. Drukčiji je u tom smislu članak koji prenosi izjavu koju je predsjednik Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić dao agenciji Patria. Ovako je govorio Radončić: “Zbog Bakira Izetbegovića i 24 godine vlasti SDA jedina smo evropska zemlja koja se zbog dnevne, poltronske, politike stidi svojih gromada velikih patriota koji su junački branili svoju grudu od turske okupacije (…) Narod kojem se briše historija i identitet mora dobiti liderstvo i vlast koji će ohrabriti naše naučne institucije, obrazovanje i medije da Husein-kapetan Gradaščević bude naš temeljni ponos i uzor, a ne neko koga radikalna i odnarođena elita nedržavnički gura izvan kolektivne memorije bošnjačkog korpusa, nacionalnog identiteta našeg naroda i cijele BiH.” Govorio je Radončić i o tome da su Gradaščevićevi posmrtni ostaci u “turskom zarobljeništvu”, odnosno da je današnja politika Bosne i Hercegovine, tačnije Bakira Izetbegovića, prema Turskoj “vazalska”.

Pažljivi čitaoci Oslobođenja primijetiće da je Radončićeva argumentacija dosta bliska onoj koju je u našem listu, u svojoj redovnoj kolumni, prošlog četvrtka iznio Boris Dežulović. Daleko od toga da Radončić radi potpuno istu stvar kao onomad Božo Skoko, tj. da po copy/paste metodi plagira Dežulovića, no osnovna teza je neobično slična. Podsjetimo, Dežulović se podrugnuo Izetbegovićevom poltronstvu spram Erdogana, odnosno čak i nominalnom odustajanju od vlastitog suvereniteta. Međutim, dok Dežulovićeva kolumna duhovito prokazuje nekonzistentnost bošnjačke politike, Radončićev naprasni patriotizam što se primarno iskazuje naspram Turske upravo je oličenje takve nekonzistentnosti. Puno bi nam prostora oduzelo nabrajanje svih mogućih oda objavljenih u Avazu različitim turskim sultanima od Fatiha nadalje, svim tim, dakle, ako prihvatimo najnoviju argumentaciju, “okupatorima Bosne”. Uostalom, slična je stvar i sa pričom oko Austro-Ugarske. Čak i ako na ovom mjestu hipotetski prenebregnemo cijeli mladobosanski kompleks, ima nečeg šizofrenog u istovremenom slavljenju Hadži Loje i njegovog otpora Habsburgovcima i ponosu zbog junaštva bošnjačkih vojnika u vojsci Habsburške monarhije samo trideset-četrdeset godina kasnije.

Kako reče Tarik Haverić: “bošnjačko čulo za percepciju povijesti je, poput kakve diode, propusno polarizirano i omogućuje protok struje samo u jednom smjeru”. Uostalom, i o ovom je paradoksu oko Zmaja od Bosne, Tarik Haverić pisao još prije dvije godine. Usred čitave aktuelne sveobuhvatne folklorno-patriotske romantike, ljekovito je prisjetiti se njegovih rečenica: “Pogrešno je misliti da je bošnjačka transhistorijska identifikacija s osmanskim sultanima i njihovim projektima bezuslovna. Naprimjer, kolektivna svijest čuva u sjećanju, kao ‘jednu od najuglednijih ličnosti u bosanskoj povijesti’, Husein-kapetana Gradaščevića, velikaša koji se u prvoj polovini XIX stoljeća vojno suprotstavio vlasti sultana Mahmuda II. Gradaščević slovi kao borac za bosansku autonomiju u Osmanskom carstvu, iako je zapravo branio položaj bosanskih feudalaca opirući se reformama koje je sultan pokušao da provede. Cilj Mahmudovih zakašnjelih i nedovoljnih reformi (uspio je jedino u uništenju janičara, 1827) bio je da modernizira carstvo na umoru, što je trebalo da vodi, u krajnjemu, ukidanju njegovih anahronih feudalnih institucija. U tom smislu, Gradaščevićeva borba za autonomiju Bosne i Hercegovine zapravo je predstavljala borbu za očuvanje jednog hijerarhijskog poretka neslobode od kojeg je trpjela većina stanovnika te zemlje. No i ovdje se kolektivna svijest poistovjećuje s predvodnicima i prvacima: današnji Bošnjaci umišljaju da su svi oni koliko ih ima izravni potomci onih 1-2 odsto krupnih zemljoposjednika kojima bi takva autonomija odgovarala (i koji su svoj interes uspjeli da predstave kao opšti), a ne ogromne većine stanovništva čiji bi se položaj objektivno popravio u procesu modernizacije koji je trebalo da bude pokrenut spominjanim reformama.”

Naravno, Enver Imamović u pominjanom članku fantazira o “općem pokretu za oslobođenje zemlje od turskog jarma”, a istoriografski konsenzus oko prirode Gradaščevićeve bune predstavlja kao rezultat “strane zavjere”, tj. činjenice da su “historiju BiH pisali stranci, uglavnom iz Srbije i Hrvatske”. Srećom, nastavlja Imamović, mi danas neke stvari “činjenično znamo”. Meni se pak činjenično čini da se bošnjačka percepcija istorije i dalje najbolje dade sažeto iskazati frazom velikog mislioca Borisa Novkovića – za kojeg u ovom kontekstu, a simbolički gledajući, nije nevažno napomenuti da je rođeni Sarajlija – “struji struja”; u jednom smjeru, naravno.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *