hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Sto godina hladnoće

Muharem Bazdulj : Sto godina hladnoće

08 Februara
05:30 2017

Umro je Predrag Matvejević, pisac čiji “Mediteranski brevijar” uz dva najslavnija Andrićeva romana spada u tri najprevođenije knjige čiji su autori rođeni u Bosni i Hercegovini. Angažovani intelektualac, romanista, esejista, autor glasovitih razgovora s Krležom, Matvejević je u sarajevskim medijima uglavnom ožaljen kao “veliki prijatelj Bosne i Hercegovine”.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

(Usput, kad smo već u tom registru, samo dan prije Matvejevića, prvog februara, umro je Dušan Karpatsky, najznačajniji prevodilac južnoslovenskih književnosti na češki jezik. Preveo je više od stotinu knjiga; prevodio je, naravno, i Matvejevića, a vjerovatno posljednja knjiga koju je preveo bila je “Sarajevska princeza” Ede Jaganjca, jedna od najznačajnijih knjiga o opsadi Sarajeva.)

Neupitan je Matvejevićev moralistički angažman još od sedamdesetih godina prošlog vijeka, ali mene na ovom mjestu više interesuje nešto drugo, odnosno Matvejevićevo porijeklo, a u kontekstu fenomena koji je jedan od simbola našeg vremena, a koji (eufemistički) nazivamo “migrantska kriza”.

Matvejevićev otac Vsevolod Matvejevič (tvrdo “č” s kraja njegovog prezimena postaće meko “ć” skrivajući time barem na prvi pogled biljeg stranstvovanja) stigao je, naime, u Kraljevinu Jugoslaviju, tačnije u Mostar, kao migrant, izbjeglica iz Sovjetskog saveza, etnički Ukrajinac (rodom iz Odese) koji je pripadao izbjeglicama iz SSSR-a, demografskoj grupi u Jugoslaviji poznatoj kao “Bijeli Rusi”, pa se u tu, u sunčanoj Hercegovini, oženio lokalnom djevojkom Angelinom Pavić. 1932. dobili su sina Predraga.

Vladimir Maevski, jedan od tih “Bijelih Rusa” koji su se naselili u Kraljevini Jugoslaviji, bilježi da je on bio tek jedan od više od dvadeset hiljada svojih sunarodnika koji su izabrali Jugoslaviju za svoju novu domovinu, a među kojima, naravno, nisu bili samo etnički Rusi, nego i dosta Ukrajinaca i Bjelorusa, kao i pripadnika drugih naroda. Oni su se, po riječima Maevskog, useljavali u Jugoslaviju “neopterećeni kvotama, vizama, restrikcijama, pasošima ili bilo čim sličnim. Prijateljska zemlja primila je Ruse ne otežavajući im ulazak formalnostima kakve su postojale u drugim evropskim zemljama ili Americi.”

O baštini “Bijelih Rusa” širom Jugoslavije mogla bi se napisati cijela biblioteka knjiga. I Meša Selimović i Danilo Kiš, recimo, navode da su im u gimnaziji predavali profesori koji su bili izbjeglice iz Sovjetskog saveza. U biografskoj knjizi o Danilu Kišu, Mark Thompson doslovce kaže da su “Bijeli Rusi” bili “često bolje obrazovani od domicilnog stanovništva” te da su kao takvi “dali veliki doprinos jugoslovenskoj kulturi, obrazovanju i nauci” dodavši: “U drugoj generaciji taj doprinos su dala i najmanje dva Kišova prijatelja: Leonid Šejka i Predrag Matvejević.”

Ove godine se obilježava stota godišnjica Oktobarske revolucije, događaja koji je potresao svijet kao malo koji drugi u historiji, događaja bez koga je nezamislivo dvadeseto stoljeće onakvo kakvo je bilo. Kao i svaka revolucija, i Oktobarska je prije nego je počela jesti svoju djecu, jela svoje protivnike. Oni koji su preživjeli, bježali su po svijetu. Među onima koji su pobjegli mnogi su postali veliki ljudi. Pisac Vladimir Nabokov najprije u Njemačkoj, a zatim u Sjedinjenim Američkim Državama, Isaiah Berlin u Velikoj Britaniji, Nikolaj Berđajev u Francuskoj, zatim Igor Stravinski, Gajto Gazdanov, Vaslav Nižinski itd. I onomad su izbjeglice uglavnom težile ka Americi i razvijenim zapadnoevropskim zemljama, ali nezanemariv dio njih je ipak, ne stoga jer nisu imali drugog izbora, ostao u Jugoslaviji. Činilo im se da tu ima neke perspektive, za njih i za njihovu djecu. Sudbine poput Matvejevićeve dokazuju da su bili u pravu.

Kad je Jugoslavija u koju je Matvejević vjerovao sve dok nije počela da se raspada nestala u plamenu i krvi, njega je dočekala sudbina “između azila i egzila”. Stigao je do Rima i Pariza, metropola o kojima je njegov otac možda maštao pošavši iz Odese, ali našavši ipak sreću u Mostaru. Dok je Matvejević bio između azila i egzila, mnogi njegovi Hercegovci završili su u pravom egzilu. Njihove nove domovine od Skandinavije do Amerike prihvatile su ih i oni im već danas značajno doprinose: od sporta do umjetnosti.

Uvijek se iz naših krajeva odlazilo. Ne postoji slučajno izreka “Hercegovina čitav svijet naseli, a sebe ne raseli”. Ono što je karakteristično za Matvejevićevog oca i njegove sapatnike jest to što su oni ovamo – doselili. Ne dobrovoljno i od muke, ali su ipak ostali ovdje. Nema bolje ilustracije jadnog stanja našeg dijela svijeta od činjenice da savremene izbjeglice eksjugoslovenski prostor doživljavaju samo kao tranzitnu zonu, kao onaj dio aerodroma koji je namijenjen isključivo putnicima koji ganjaju “connecting flights”.

Kad nisi dovoljno atraktivna sredina ni za one koji su jedva živu glavu izvukli, o čemu dalje da pričamo. Matvejevićeve knjige spadaju u najbolju esejistiku napisanu na našem jeziku, a sve je to, između ostalog, posljedica činjenice da je tadašnji Mostar za Ukrajinca Vsevoloda Matvejeviča bio grad u kojem je mogao da zamisli život dostojan čovjeka. Nadao se valjda, ljudski se nadati, da njegove potomke neće zadesiti sudbina izbjeglištva. I kad nade propadnu, međutim, ne treba se izrugivati kontekstu u kome su bile moguće. U ono malo što takav kontekst razlikuje od beznađa zna da stane cio život, ispunjen i sretan koliko život može biti.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku